Dobra ti večer, Isuse, u ovim trenucima tišine koje sam od svakodnevne gužve ukrala da bih ih s tobom provela. Dobra ti večer, slobodno uđi u ovo srce. Tu, unutra, malo je razbacano, oprosti mi ali često ne stižem pospremiti iza drugih koji navrate i za sobom ostavljaju nered. Ma i ja sama često sam u strci i neorganizirana. Većinu stvari ovdje sama razbacam, a ne volim pospremati. Pospremanje je bolno i dugotrajno. Znam da sam te puno puta ostavila pred vratima da čekaš, moram ti priznati – često mi se i nije dalo otvarati. Ponekad je lakše zaključati vrata i više nikoga ne puštati u svoj mali svijet, ponekad ne želim niti utjehu niti nadu, već samo želim biti sama. Nekad mi se ne da otvoriti ti vrata srca samo zato što se nadam da možda onda nećeš vidjeti kakav kaos tu unutra vlada. Nekad me je sram pred tobom, jer svima drugima mogu pričati priče i upućivati lažno smirujuće poglede ako baš hoću. A ti znaš sve moje slabosti, i znaš koliko te puta u samo jednom jedinom danu zatajim, i opet te nalazim pred vratima. I kad ne otvaram, ti čekaš. Strpljivo i tiho. Hvala ti što se ne naslanjaš na zvonce kao što to ljudi znaju činiti. Ne znam zašto to čine, pretpostavljam da misle da će me svojom upornošću izliječiti od života. A ti staneš pred vrata, pa pozvoniš. Ja ne otvaram. A ti čekaš. Tek povremeno tupo kucneš po vratima i šapneš moje ime, samo da znam da si još uvijek tu i da mogu otvoriti kad sam spremna.
Evo, Isuse, spremna sam. Velim, uđi unutra, napravi si mjesta. Tebi nikad nije puno trebalo, bio si i ostao skroman. Malo razmakni ova razočaranja, strahove stavi na policu. Poslije ćeš mi pomoći da iznesemo grijehe van. Meni su samoj preteški, pa ih se niti ne trudim izbaciti, i onda ih ostavljam da trunu ovdje i ostave težak smrad nevolje. Sad sjedni tu u kut pored nade. Bila se potukla s iskustvom, još uvijek je malo boli lice, ali izvući će se ona. Nada se uvijek izvuče. Hrabrost sam negdje zagubila, potražit ćemo je. Mislim da hrabrost voli tvoj glas, mekan i svečan. Zato se uvijek vrati kad je zovneš.
Želim ti nešto reći prije svega. Sretan ti rođendan, Spasitelju. Zaboravila sam ti čestitati dok sam se pripremala za tvoj rođendan. Bile su velike prometne kolone, predblagdanska strka oko kupovine, znaš kako sam uvijek nervozna u ovo doba. Smiješno, zar ne? Izmišljamo tisuće načina, nimalo skromnih, da obilježimo tvoje rođenje koje se zbilo u jednoj malenoj štalici, daleko od pogleda susjeda. Pretpostavljam da je to zato što su ljudi počeli misliti da se čisto srce može kupiti baš kao i zlatni lančić ili egzotično putovanje. Nema veze, negdje u ožujku će shvatiti da ljubav i toplinu ne mogu dobiti preko povoljnih bankovnih kredita.
Još ti nešto želim reći, Isuse. Hvala ti, dobri moj Bože, za svaku suzu koju si kao novorođeni kralj isplakao u onoj betlehemskoj štalici na bodljikavoj slami. Tvoja žrtva mi daje smisao, jer ako si ti kao kralj prihvatio rođenje u štali, kako da ja onda ne prihvatim ono što si meni namijenio?
Zagrli me sada, Isuse. Svojim velikim nevidljivim rukama me zagrli i čvrsto stisni uza sebe. Tvoji skuti mirišu na vječnost, a pogled tvoj otapa svaku poledicu u našim dušama. Molim te, pomozi mi da se na poledicu u mojoj duši više nitko nikada ne spotakne. Daj da ovu božićnu svečanost ponesemo sa sobom u novu godinu i da nam svako buđenje bude novo rađanje za ljubav i veselje. I da te nikad ne ostavljamo da čekaš pred vratima.