Sjedim s prijateljicom u kafiću, sjedimo tako nas dvije i blebećemo uz kavu. Stol do našeg dođe jedan par, ne bih ih ni zamijetila da frajer nije trknuo moj stolac pa se ispričao. Taj čas pogledam ženu pored njega. Ma znam je! I osmijeh mi krene,usta mi se razvuku od uha do uha,ustanem odmah i krenem tih metar-dva prema njoj.Ona se taman spremala sjesti kad me pogledala, odustane od sjedanja,razvuče osmijeh i krene prema meni s ispruženim rukama. Zagrlile smo se i izljubile, cmok - cmok sa svake strane. Kako si? Sve onako uobičajeno kao kad se sretnu dvije osobe koje se znaju,a dugo se nisu vidjele. I htjedoh je upitati nešto konkretno,kao ono - kako su djeca,ili muž,ili mama i tata.
Taj čas oblije me znoj i malo mi zastane dah, koja neugoda! Imena joj se ne mogu sjetiti,ma ne,ne samo da joj se imena ne mogu sjetiti,pojma nemam ni tko je ona. Pogledam je u oči, gleda ona mene. Možda par sekundi tajac,sjećanje jedna praznina totalna. Mogu si misliti koju sam blesavu facu imala,a bogami ni njezina nije bila drugačija. I žena mi reče - mislim da se nas dvije ne poznamo,bar ja ne poznajem vas. O,kako mi je laknulo! Rekoh joj - ne,ne poznamo se,oprostite.
Stvarno se ne poznajemo,što nam je samo došlo da smo se onako prepoznale? Izmiješale nam se planete.
Post je objavljen 23.12.2004. u 08:32 sati.