Neki dan sam pričala s frendicom kako su se muško-ženski odnosi naše generacije (dakle srednje dvadesete) strahovito promijenili. Zapravo, ukoliko ste tih godina i bez nekog dugogodišnjeg partnera morat ćete se jako načekati da biste pronašli onoga (ili onu) koji će vam stvarati leptire u trbuhu. Ona tvrdi da su muški postali papci i da će se samo rijetki odvažiti na pokušaj osvajanja srca i duše ženske osobe koja im se sviđa. Osobno, mislim da nije stvar samo u muškarcima jer svaki odnos čine dvoje ljudi. Ženski dio populacije se konačno čvrsto ustoličio u svojoj emancipaciji i često traže gotovo nemoguće od potencijalnih alfa muškaraca koji bi trebali ući u njihov život zauvijek. Gdje god se okrenete mimoilazite se sa hrpom identičnih ljudi koji kao da su sišli s naslovnice nekog modnog časopisa. Kafići i klubovi su ispunjeni "parovima" koji ukrašavaju ili dižu prosjek ljepote dotičnog mjesta, a uopće ne komuniciraju. Nerijetka scena sadrži takav par zadubljen u pisanje SMS-ova ili kilometarske razgovore s imaginarnom osobom s druge strane žice. Po meni, mogli su ostati doma i uštediti na vremenu za uljepšavanje i lovi za preskupe koktele i s mirom razgovarati do mile volje zavaljeni u udoban kauč te pokriveni toplom dekicom. Postoje i spolno odijeljene grupice koje se skupljaju na raznim mjestima kako bi suprotnom spolu pokazale koliko su lijepe, bogate i poželjne. Iza svega toga postoje grupe ljudi koje izlaze da bi se zabavile. Da bi se srele sa ljudima koji su im dragi i zanimljivi. Ali ono što im je svima zajedničko jest činjenica da se ljudi više ne "spajaju" tako lako i često. Nisam sigurna da li je to problem srednjih dvadesetih ili nečeg drugog, ali on postoji i svim samcima se svakodnevno obija o glavu. S jedne strane ne zadovoljavamo se više neobaveznim brijačinama koje često ne potraju duže od noći, a s druge strane vlada generalna panika od bilo kakvog trajnijeg vezanja za nekoga. Ipak smo još uvijek mladi. Onda krenu očekivanja nemogućeg i traženja nekog savršenstva u svim pripadnicima suprotnog spola. To uglavnom završava pronalaskom neke "kardinalne" greške koja nam priječi da pogledamo nekoga malo dublje u oči i otkrijemo tko se krije iza svih društveno nametnutih i sveopće prihvaćenih maski. Najveći problem ipak leži u strahu od razočaranja i osude okoline zbog izbora koji se ne bi trebao ticati nikoga do nas samih. Pitanje "što će moji frendovi reći na moj izbor" nepotrebno se uvuklo u sveopće stanje svijesti. Jer zamislite tragedije da se neka šminkerica zaljubi u nekakvog pomalo boemičnog umjetnika ili pak vrlo poželjni frajer u neku "prosječnu" curu. Sve su to površna sredstva obrane iza kojih se ljudi skrivaju. Da mi je znati kada je postalo toliko teško pokazati nekome da ti se sviđa i jednostavno krenuti u daljnje upoznavanje te iste osobe. Čak su se i izlasci sveli na nekoliko nemaštovitih scenarija koji uključuju maratonski obilazak što većeg broja birtija i, u najboljem slučaju odlazak u kino ili neku sličnu varijantu (čast iznimkama, naravno). Nema više čarolije, spontanosti i iščekivanja jer se sve nekako svodi na isto.
Post je objavljen 17.12.2004. u 14:18 sati.