Ima glazbe koju slušamo jer nam je uhu ugodna, plesna i/ili neobvezujuća, ima glazbe koju slušamo jer nas tjera na osjećanje, a ima glazbe koju slušamo jer ima nevjerojatno dobru poruku, ili, zgodno rečeno, slažemo se s njom. Moram priznati da su dani kada sam mislila da ću promjeniti čitav svijet iza mene, i da više ne vjerujem da mogu živjeti u svijetu gdje su svi jednostavni, nesebični i otvoreni. Tu sad u cipelama za step na nevjerojatno krakatim nogama i s polucilindrom upada moj Pogled Na Život, i umjesto da plačem, ja uživam u nebuloznosti svega oko sebe i nerijetko zahvaljujem nebesima što je svijet baš takav.
Kakve sad ovo veze ima i sa čime i koji k**** ovo filozofiranje radi na mom blogu? Ehehe (!), ima jedno albumče izdano 1994. (Alternative Tentacles) godine koje je idealan partner za stepanje i rađenje škarica u zraku gorenavedenom Pogledu. Album se zove Prairie Home Invasion i izvode ga nitko drugi nego utjelovljenje punka osobno - Jello Biafra i tip koji se opisuje kao "fat, fucked up, and forty-something" - Mojo Nixon. Glazba je krajnje jednostavna, honky tonk-bluegrass-country poskočice, sa hrpom "obrada" - tako je npr. Love me, I'm a liberal obrada istoimene pjesme Phila Ochsa sa ponešto izmjenjenim tekstom (original je tu a nova verzija je tu) a Will the Fetus be Aborted? je zapravo Cashova Will the Circle be Unbroken?. No, ono što je mene oborilo s nogu je kako su odlično spojili glazbu koja se najčešće asocira sa hillbilly desničarstvom i Jellove neurotično-liberalne stavove u stihovima. Tako se u Buy My Snake Oil obračunava sa grungeom, fanovima, starim bendom. glazbenom industrijom i svime što mu padne na pamet, pa malo kasnije u Atomic Power kritizira američko "igranje Boga" (šta je pogotovo aktualno danas..) a u Hamlet Chicken Plant Disaster priča priču o radnicima koji su izgorjeli jer su bili zaključani u tvornicu. Svaka pjesma je socijalno angažirana, ali na način na koji ja to volim - ismijavaju sve i apsolutno ništa im nije sveto (a christian showed her a bloody fetus and she said "thats fine i'll have one of those").
Meni najdraže pjesme su definitvno Plastic Jesus (o tipu koji ima malog Isusa naljepljenog u autu, pa ide okolo i gazi pješake i sl. dok ga ovaj "čuva") i Atomic Power sa himničkim refrenom koji me jednostavno tjera na pjevanje. No najdraže mi je to što album daje jedan luđački pogled na ovaj iskrivljeni svijet u kojem živimo, pa se možete ili hvatati za glavu i plakati ili jednostavno obući cipele za step, zanemariti gorak okus u ustima i uživati u vožnji. Wee-Ha.
Post je objavljen 16.12.2004. u 17:16 sati.