Jutro... polako se budim, slušam radnike kako razbijaju asfalt, bruj njihovih strojeva narušava tišinu. Sjećam se prošle večeri... bilo je zabavno. Opet sam izašao s njom, opet je srce malo brže kucalo (barem u mojim prsima junačkim), opet sam imao odgovore na sva njezina pitanja, na sve njezine dileme. Uvijek je tako sa mnom, na zalazu dana. Imam odgovor na sve. Večeri su pijane, opio nas je sadržaj dana, i to je to.
Ali su zato jutra trijezna, i bez odgovora. Filozof u meni raduje se nedodirljivosti istine, makar na tren. Skrivena je u magli koja teče od rijeke i miluje utihle zgrade pune uspavanih ljudi. Jutra su trijezna, i bez odgovora, i zato su sva okrutna smaknuća ujutro... kad tek možemo nazrijeti rađanje novog sunca koje ipak, nećemo vidjeti. Kad čovjek nema odgovor, kad um nije zamagljen...
Da, zora nema istine koju bih mogao držati poput deke preko svoje glave, nema odgovora, nema čak niti pitanja. Ostaje samo ono što dolazi, nepoznato, možda uzbudljivo... možda ne. Ostaje dan. Život. Tišina zastalog daha prije poniranja u te vode, poput neke ptice koja kljunom nabada slučajno srebro u tami...
-G.
Post je objavljen 14.12.2004. u 07:38 sati.