Već oko 05:00 sati probudio me poziv na molitvu s obližnjeg minareta. U Maroku i uopće u muslimanskim zemljama nije potrebno navijati budilicu jer su pozivi na jutarnju molitvu s minareta toliko glasni da će probuditi i onoga u dubokom snu. Nastavio sam spavati.
Probudio sam se ponovno oko 08:30, spremio i odlučio danas otići u Sefrou, miran berberski gradić samo 30 km udaljen od Fesa, na početku visokog Atlasa. Danas je petak, najvažniji dan za muslimane, poput kršćanske nedjelje. Na putu do autobusnog kolodvora zaustavio sam se na trenutak pokraj muslimanskog groblja gdje su se skupili ljudi kako bi se pomolili za svoje pretke, ispričali im novosti, podsjetili ih da nisu zaboravljeni. Zanimljivo je da su sva muslimanska groblja bijele boje, jednostavna i uvijek s jednom ili više koubba, jednostavnih zatvorenih bijelih građevina s kupolom, a najčešće služe kao grobna mjesta neke istaknute duhovne osobe. Najčešće se ljudi skupljaju oko koubbe kako bi pročavrljali, družili se, a često se tu događaju i humanitarne akcije te svečanosti. I sve to na groblju... Grobovi su jednostavni, bijeli, bez slika i cvijeća (jer to islam zabranjuje), samo s natpisom o pokojnicima.
Bus za Sefrou krenuo je u 09:30 sati (idu gotovo svaki sat, do kasno navečer. osim busa može se uzeti i kolektivni taksi za DH 8, ali se pritom čeka da se taksi popuni, a to može potrajati). Karta za bus je došla svega DH 7. Bus je bio u poluraspadnom stanju, bez klime, kakav se kod nas ne može naći već posljednja 2-3 desetljeća. Ali bio je odličan način da se promatraju ljudi i okolina. Vožnja je trajala samo sat vremena tako da sam u 10:30 sati već bio pred vratima medine Sefroua. U 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća grad je bio baza hippyja u Maroku; bilo je posla, grad je prosperirao. Nažalost, ta vremena su prošla i danas njegovo stanovništvo jedva spaja početak s krajem. U Sefrouu nema gnjavaže s "vodičima" i ostalih kao u medini u Fesu. Puno je mirnije i ljepše. Bez ikakvog guranja prošetao sam Mellom, starom židovskom četvrti, te medinom koju rijeka Aggai dijeli na sjeverni i južni dio. I ovdje se prodaje sve i svašta: odjeća, obuća, razna hrana (čak i neočišćene ovnove glave s kožom, očima i rogovima - što je posebno zaokupilo moju pažnju jer su glave, ali i ostalo meso, bili puni muha). U miru sam prošetao medinom. Tek kad sam drugi put ulazio u medinu da je još jednom pogledam, zaskočio me jedan "vodič" i počeo je stari ritual: ja mu objašnjavam da ne trebam vodiča, on nastavlja pratiti. Izlazim odmah iz medine, sjedam u park preko puta, on za mnom. Zakaria, tako je rekao da se zove, bio je dobar čovjek, ali pokušao sam mu objasniti da mi vodič nije potreban. Sjedili smo u parku oko 2 sata, razgovarali o svemu i svačemu, a ponajprije o razlikama među našim zemljama. Zakaria se žalio da u Maroku vlada velika korupcija, čak su i policajci korumpirani, nema nikakvog fonda za siromašne, stare i hendikepirane kao što je to u drugim zemljama. Otkrio je da je i sam hendikepiran te da zbog noge ne može raditi sve ono što bi želio. Dodao je i da mu je majka umrla dok je on putovao Marokom u mladosti i da je to saznao tek kad se vratio kući nakon 10 godina. Otac mu je bio u vrijeme francuskog protektorata u francuskoj vojsci i poslan u Indokinu gdje je poludio zbog onoga što je tamo proživio. Zakaria pokazuje sliku i kaže da želi samo što prije napustiti Maroko i posjetiti 14-godišnjeg sina u Oslu, kojeg ima s jednom Norvežankom koja je prije 14 godina posjetila Sefrou. A jedan od, nažalost najvjerojatnije neispunjenih, snova je put u Indiju, zemlju u kojoj bi volio završiti svoj život. Ovaj 40-godišnjak prisjeća se svog djetinjstva i "zlatnog hippy doba". Naziva sebe posljednjim hippijem u Sefrouu.
Zakaria ne odustaje. Želi me pošto-potom odvesti na vodopad, 1 km izvan grada, u brdima. Putem prolazimo kroz siromašna sela, susrećemo berbere. Svi poznaju Zakariju. Dojmili su me se posebno oni najsiromašniji koji su se nastanili u pećinama. Vodopad nažalost nije bio vrijedan uspona, ali šetnja selima, susret s drugim licem Maroka, potpuno različitim od onog u velikim gradovima, itekako je. Na povratku pozivam Zakariju na čašu ataya (ili thé a la menthe, na francuskom), čaj s mentom, često nazivan nacionalnim pićem Maroka, "marokanskim whiskyem". U kineski zeleni čaj stavljaju se svježi listovi mente te ogromne količine šećera. Košta svega DH 2 i odlično je osvježavajuće piće iako je vruće. Nekim turistima se ne sviđa jer je preslatko, ali meni je bilo baš "po mjeri". Naravno, ne bih ga mogao piti svaki dan. Zakaria dodaje da ga on pije čak 7 puta na dan. I nema šećernu bolest.
Rastajem se sa Zakarijom. Nudim mu EUR 5. Nažalost moj mi budget ne dopušta više, a najradije bih mu dao 4-5-6 puta više. Zakaria se čini razočaranim. Kaže da s EUR 5 ili DH 50 ne može napraviti ništa: gazdi nije platio sobu (DH 350) već mjesec dana, želi li na internet to je DH 10 po satu, kutija cigareta je DH 20-30. Odbija EUR 5, traži barem 10, ali kad uviđa da ipak neću dati više, uzima i onih 5. Rastajemo se nažalost u ne baš dobrim odnosima.
Bus za Fes polazi s "bus stanice" iza parka, preko puta glavnog ulaza u medinu. Ovaj put došlo me je svega DH 5 i već za sat vremena, oko 17:00 sati, bio sam u Fesu. Autobus me iskrcao na drugom kolodvoru, na krajnjem jugu Ville Nouvelle, što mi je bila odlična prilika da se malo prošećem "europskim Fesom" sa širokim, palmama ukrašenim avenijama, visokim zgradama te mnoštvom najmodernijih svakojakih trgovina (mobiteli, elektronički kućanski aparati...). Naišao sam i na McDonalds, smješten na Place de la Resistance (Le Fiat), preko puta moje omiljene trgovine gdje sam se posljednjih dana opskrbljivao vodom, mlijekom, keksima...
Navečer sam otišao ponovno u Ville Nouvelle u potragu za cybercaféom. Nažalost, oni koji su navedeni u vodiču više ne rade. Našetao sam se lijepih pola sata dok nisam naišao na jedan, smješten na glavnoj Aveniji Hassana II, malo južnije od Bank al-Maqhrib (Marokanske Narodne Banke), u jednoj zgradi na drugom katu. Cijena je DH 10 po satu. Veza nije nimalo loša, ali jedini problem je tastatura koja je posve "poremećena" - sva su slova i znakovi drukčije razmješteni. Napisao sam par kratkih poruka obitelji i prijateljima. Više od toga mi se nije dalo jer me tastatura sve više živcirala. Pri povratku u hotel, također šetajući se avenijom, na moje iznenađenje prišao mi je jedan dečko i ponudio "Good hash" (dobar hašiš). Zahvalio sam, odbio i nastavio u hotel. Čini se da je uzgajanje trave (Marokanci je zovu kif) veoma unosan posao na sjeveru zemlje. Gradovi poput Tangiera, Tetouana su pravi raj za dilere. Iako je vlada strogim zakonima, ali još više novčanim poticajima da se dileri počnu baviti novim legalnim poslovima, pokušala stati na kraj tržištu drogom, u tome uglavnom nije uspjela. Najviše opet zbog korupcije jer policajci za malo novca pred drogom zatvaraju oči.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:53 sati.