Vani pada kiša. Budim se znajući da imam nekoliko sati slobodnog vremena koje ću ispuniti udovoljavajući sebi. Opušten sam, još pod utiskom nekog lijepog, nažalost vec zaboravljenog sna. Slušam lagani ritam udaranja kišnih kapi od prozorsko okno i razmišljam kako je malo potrebno čovjeku da bi se osjetio zadovoljan. Svuda oko sebe ćutim nevidljivi plašt koji me čuva od svih briga i svakodnevnih problema i uvjeren sam da u ovom trenutku nijedna sila na svijetu nije dovoljno jaka da ga razbije. U glavi mi se miješaju nedovršene slike, nezavisni fragmenti prošlih i budućih događanja, neraskidivo pomiješani sa potpunim fantazijama u jednu omamljujuću cjelinu koja me drži u posebnom, nedefiniranom stanju sličnom opijenosti. Granica izmedju realnosti i iluzije više ne postoji, ali to me uopće ne uzrujava jer sam cijelim svojim bićem predan slatkom nedjelovanju. Ne usuđujem se otvoriti oči niti pomjeriti bilo koji dio tijela svjestan izuzetne krhkosti stanja koje bi bilo kakva moja akcija nepovratno uništila baš kao što upaljena žarulja rastjera mrak u sobi. Zvukovi narastajuće prometne gužve izgore u dodiru sa mojim oklopom poput komete u atmosferi dok ležim okupan u savršenosti postojanja. Zzzzzvvvvvvvrrrrrrrrr!!!!!!!!!!!! Ah, ne, telefon. Stvarnost je pronašla način da me porazi. Odbijam prvi napad, ali znam da ce se ponoviti i da ce vjerojatno već drugi nalet biti fatalan. Pokušavam uživati još malo, a misli mi se nepopravljivo sređuju. Danas je utorak, moram …Zzzzzzvvvvvvrrrrrrr!!!!!!! Definitivno priznajem poraz, bilo je lijepo dok je trajalo. Progledam, stvari oko mene dobiše uobičajene forme. Sjednem, uzmem telefon u ruku. Molim?
Post je objavljen 07.12.2004. u 20:41 sati.