Sve što sam ikad imao, upropastio sam
Prekrasnu ružu ja isčupao sam iz korijena
I poklonio je divljoj svinji,ničice pao pred njom
Sad sam opet sam
Svaki trenutak moga određenja bio je priviđenje
Oduvijek bijah kap što je prkosila slapu
A na kraju u strahu nestadoh,pobjegoh
Od strasti životne radije odabrah prosjek
Predah se a da ni počeo nisam
Sad mračne noći po grobnici gaze
Mladost je jedna uvenula, tako rano prestala
Nada što zadfnja umire mene posjetila nije
Umrijeti može svatko, živjeti nisam vičan
Ne želeći biti jednak postadoh neravnopravan
Ostaviše me i oni što me mrziše
Više ni neprijatelja nemam
Kad napustih razum, zadnji stih Nietscheov bješe
Što pada, valja još i gurnuti
Oh filozofi stari, učeni i mudri tragičari
Morbidna tragikomedija čeka da bude napisana
Post je objavljen 05.12.2004. u 20:01 sati.