Vidim da neki ljudi pronalaze inspiraciju za pisanje u muzici. Razmišljajući o tome otkrio sam - da sam zapravo vizualni tip.
Baš sam nekako zapazio ovu lijepu jesensku idilu. Klupa. Na njoj ima mjesta za dvoje. Ali njih nema. Gdje su? Tko su? Postoje li? Čija su to prazna mjesta? Koga očekujemo vidjeti?
Možda je to par koji je ovdje danas sjedio posljedni put. Odlučili su prepustiti klupu nekome drugome, nečijim tuđim maštanjima ili usamljenosti. Loš osjećaj koji im je ostao u srcu, gorak okus na jezicima i na usnama slankastim od suza pomoći će im da ovu klupu zamrze i zaborave je. Ona više nije njihovo sveto mjesto. Ovoj je grob u kojem su umrli i koljevka ponovnog rađanja u nekom drugom životu. Samo klupa pamti, po zarezima nožićem na naslonu, da su nekad dolazili ovamo i donosili svoju strast, godinama.
Možda klupa čeka jedan novi par koji još nije sastavljen. One dvije srodne duše koje se tek trebaju upoznati u nekoj slučajnoj prilici. Tada će, prolazeći prekobrojne metre ulica u čekanju pravog trenutka da odagnaju strah i uhvate se za ruku, spaziti usamljenu klupu. Ona će im dati mir, i prvi zagrljaj, prvi iskreni pogled u oči. Možda će se baš ovdje mladi umovi prvi put otvoriti u poniznosti i priznati si odanost.
Oko klupe će plesati lišće, prolaznici će se smiješiti i porumenjelih obraza okretati glavu u stranu od strasnog poljupca, a vjetar će se zabavljati u pokušaju da zamrsi svijetle uvojke djevojačke kose. Na kraju će jedna ruka će posegnuti za džepnim nožićem da u bezvremenskom drvetu obilježi još jedan sretan jesenski dan.
To će golubovima biti znak da se okupe jer klupa će uskoro ponovo biti prazna. Kao i svakog dana, niz stazu u parku sasvim polako i spokojno, držeći se za ruke, prilaze dvoje staraca. Zaljubljeno se gledaju, a u džepovima donose zrnje.
Post je objavljen 26.05.2004. u 03:26 sati.