Nije mi jasno kamo je nestala pozdravna poruka koju sam napisao, ali nije važno. Ionako bi trebalo početi ponovo - iz početka.
Samo kako? Srušiti sve mukotrpno izgrađene mostove i kule, ponovo zanoćiti pod otvorenim nebom, zagaziti u hladne rijeke. Bla, bla, bla ...
Nije to to.
Htio sam reći nešto drugo.
Mrzim automobile koji su parkirani po gradu tako da oduzimaju životni prostor pješacima (neću ni spomenuti majke sa bebama u kolicima, invalide, starce, očeve sa bebama u kolicima, bake sa kolicima i djedovima, djedove sa ...). Mislim, ako je rečeno da pješačka staza treba biti minimalno široka toliko i toliko centimetara (to se sigurno ne mjeri u metrima budući da se dvojica pješaka mogu mimoići i hodajući postrance :( ) i ako je Zagrebparking ili Milan Bandić ili Milena Dropulić ili kakosevećzove uzeo(lo) maksimalno prostora od nekadašnjeg pločnika za parkiranje automobila i na tome mjestu povukla(lo) crtu, pa kako onda ti isti (hoću reći automobili) mogu parkirati tako da svoje dugačke ružne njuške pružaju duboko preko crte i time čine ono prvo (gore spomenuto) tj oduzimaju pješacima prostor za slobodno kretanje. Poludim svakoga dana. Kamo god krenem preskačem preko automobila. Jedino što me veseli je to što si zamišljam kako imam neku motornu pilu kojom prolazeći skraćujem automobile za onaj dio koji je prešao preko crte.
To je zaista divan osjećaj. Smiruje i veseli! Ponekad se bojim da će mi čak biti žao kada jednoga dana moja pila ostane bez posla.
P.S. Inaće pila je na solarni pogon, tj. ne troši ni struju (samo ponekad i to iz vjetroelektrana) ni plavi ili neki drugi (zeleni, crveni ...) benzin, naftu ili tako. Ovim se putem ispričavam onima koje na taj način ja zakidam za dobru maržu i tako to ....
:)
Post je objavljen 25.11.2004. u 12:25 sati.