Marketing
Earth vs. Asteroid - Tunguska episode
Ne mogu vjerovati koliko danas ljudi sa ogromnom skepsom doživljava znanost, i kako često podsvjesno apriori odbacuje jednostavna znanstvena objašnjenja, i priklanjaju se totalno fantastičnim, bajkovitim ili alternativnim tumačenjima. Valjda je to rezultat razočarenja u modernu znanost, koja je, zahvaljujući neupučenim medijima i nesposobnošću znanstvenika da se medijski izraze (pa to umjesto njih rade nesposobni novinari) u očima široke javnosti često obečavala brda i doline, izlijećenje od svih bolesti, nestajanje gladi u svijetu... ali od toga se tek djelomično ostvarilo.
Tako je i sa famoznom Tunguskom eksplozijom. Ljudima danas nedostaju bajke, braća Grimm i Andersen, pa smišljaju fantastične priče u vlastitom, sadašnjem vremenu. I uporno vjeruju toj tako fantastičnoj alternativi, toliko zaninmljivijoj od krute, dosadne i monotone realnosti i još dosadnijeg neuzbuljivog vlastitog života. Pa zašto ne začiniti život vjerujući kako je u Sibiru daleke 1908. godine eksplodirao vanzemaljski brod, kako je to eksplozija povratnog vlastitog Zemljinog magnetskog repa, kako je to Teslin neuspjeli (ili možda uspjeli?) eksperiment, ili je to jato minijaturnih crnih rupa? Super priče za SF, zar ne?
No, realnost je mnogo jednostavnija, i 'dosadnija'. Na forumu se dosta o tome raspravljalo, pa se često postavljalo pitanje - ako je pao meteorit, gdje je krater? Gdje su nestali komadići tog meteorita? Zašto stabla u središtu eksplozije stoje ravno, a trebala bi biti pokošena horizotnalno ako je meteorit doista pao? I zaista, na prvi pogled izgleda kao da znanost nema odgovora na ova pitanja, i kao da se hipoteza o Tunguskom meteoritu treba odbaciti. No, tako je samo na prvi pogled.
Dosadasnja istrazivanja i ekspedicije cijelog tima ljudi, od astronoma, eksperata za klasičnu nebesku mehaniku, trajektoriju i putanje, klimatologa, eksperata za atmosferu, nuklearnih fizičara, biologa, geologa, upučuju na jedinstveni zaključak. Eksplozija u Sibiru, 30. lipnja 1908. godine u području rijeke Podkamenaye Tunguske, uzrokovana je padom kamenog meteorita promjera oko 50 metara. Tunguski meteorit pri tome nije uopće dospio do površine Zemlje, već je eksplodirao u atmosferi, 5-6 km iznad zemlje. Jednostavno, meteorit nije bio dovoljno čvrst - da je umjesto kamenog meteorit bio željezni, definitivno bi stigao po površine zemlje, načinio ogroman krater, a razaranje bi bilo još i veće. Ovako, zbog sudara sa česticama atmosfere i tzv ablazijom na površini meteorita, došlo je do taljenja njegove površine i opterečenja koje nije mogao izdržati - meteorit se raspao, eksplodirao u atmosferi, a sva njegova kinetička energija prenešena je putem udarnog vala prema zemlji, gdje je apsorbirana i pretvorena u termičku energiju. Iz tog razloga udarnog kratera nema, jer na zemlju nije pao veći komad meteorita. Sve što je od njega ostalo, bile su čestice prašine, i eventualno tu i tamo koji omanji komad, ne veči od šake. Tražiti takve komade kamenja, koje se po obliku i boji ne razlikuje previše od okolnog kamenja, na površini radijusa i do 50 km, po nepristupačnom močvarnom terenu, prava je ludost. Područje pada meteorita neprohodno je močvarno područje Sibirske tundre, kroz koje se može kretati samo u zimskim mjesecima kada je podloga smrznuta u obliku termafrosta. U ostalom dijelu godine ondje se nalazi jedna ogromna močvarna kaljuža. I ono malo meteoritskih ostataka koje je dospijelo do zemlje, završilo je na dnu močvare. Nakon gotovo sto godina, ostaci su vjerojatno duboko zatrpani muljem, a uzevši u obzir nepristupačnost i ogromno prostranstvo na kojemu su razasuti, svaka potraga je potpuno besmislena.
No, izostanak fizičkog sudara meteorita sa površinom ne znači automatski da nikakav krater nije nastao. Udarni val može napraviti krater, iako mnogo manjih dimenzija. Uzevši u obzir kako se radi o močvarnom području koje je izuzetno aktivno, večinu vremena pod vodom, a koje se bitno mijenja već nakon nekoliko godina, može se s lakoćom shvatiti da, ako je ikada i bilo udarnog kratera, danas ga više nema. Močvara ga je 'progutala'. Samo za ilustraciju - nakon eksplozije, u radijusu od čak 300 km bila su vidljiva teška oštečenja, sravnata i uništena šuma, požari su bjesnjeli. Samo 10-ak godine nakon događaja, u vrijeme dolaska prve znanstvene ekspedicije Kulika, svo to uništeno područje se više nije moglo prepoznati – na plodnom spaljenom zemljištu niknulo je novo drveće, a biljni pokrov je u potpunosti pokrio spaljene ostatke. 30-ak godina kasnije nova šuma u potpunosti je prekrila uništeno područje, a danas više gotovo da i nema razlike između uništenog i okolnog područja.
Prema svim ovim saznanjima, na prvi pogled nije moguće odrediti karakter Tunguskog objekta – očito je da je u sibirsku tundru nešto palo, no nije jasno radi li se o kamenom meteoritu, ili možda kometi. Najprije je jedan Čeh predložio komad razmrvljene i umiruće komete Encke kao uzrok događaja, no on definitivno nije dovoljan. Naime, izravna svjedočanstva navodila su kako se radi o objektu koje je u atmosferu ušlo pod dosta niskim kutem. U slučaju rahlog i nedovoljno čvrstog tijela poput komete, ono bi se raspalo prije nego što bi stiglo eksplodirati. Tek čvrsto tijelo poput kamenog meteorita moglo bi eksplodirati tako nisko nad zemljom.
Kako je sve to izgledalo, sa gledišta ‘domorodaca’ u okolini Podkamenaye Tunguske, ljetnog dana 1908. godine možemo vidjeti na slijedećim slikama. Definitivno spektakularan prizor, kojeg bi i ja jednom u životu htio doživjeti (ali bez posljedica), prizor kojemu niti jedan drugi zemaljski događaj nije ni do koljena.
Kirensk, 400 km jugoistočno od epicentra (by Hartmann)
Vanavara, 60 km od epicentra eksplozije (by Hartmann)
15 km od epicentra ekplozije (by Hartmann)
Post je objavljen 23.11.2004. u 23:13 sati.