Spomenuh taj jedan strah.
Strah od neceg novog. Nepoznatog.
Nothing to fear but the fear itself?
Ja ne mogu. Nisam takva.
Bojim se svega-osim samog straha. Valjda...
Strah me jutrom krociti ulicom.
Strah me prijeci cestu. Cak i preko zebre.
Strah me uci u istu prostoriju. Biti svaki dan s istim ljudima.
Strah me pogleda.
Ili misljenja? Cijeg?
Svacijeg...
Strah me i dodira.
Bojim se novih stvari. Pocetaka. Ili kraja?
Strah zivi duboko u mojim kostima. Bez ikakve namjere za iseljenjem.
Bojim se stvari. Nezivih. Ili zivih? Nisam jos odlucila.
Bojim se voljeti svoje strahove. Ili samo taj jedan.
Mozda ih vec volim previse. Previse da bih dopustila da nestanu.
Bas pred mojim ocima. Je li briga za to potrebna?
Jednom sam doprla u korjen problema.
Jednom sam dokucila cemu sve to.
Ali,jos i dandanas nisam svjesna. Jednostavno ne mogu shvatiti.
Koliko god se trudila,svojim postupkom,misljenjem,korakom,RIJECIMA-negdje u podsvijesti znam da cu tamo negdje,jednog dana nekog povrijediti-OPET...
Zna li netko naziv za pojavu kad se bojis da ne slomis staklo srca necijeg;svojim postupkom losim? Kako li se to lijeci?