JOŠ JEDNA PORUKA
1. Na svijetu je sigurno dvoje ljudi koji bi umrli radi tebe.
2. Najmanje 15 ljudi te voli na neki način.
3. Jedini razlog zašto bi te itko mrzio je zato što bi zelio biti baš kao i ti.
4. Tvoj osmijeh moze donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisi drag.
5. Svaku noć NETKO misli na tebe prije nego ode spavati.
6. Nekome značiš sve na svijetu.
7. Ti si poseban/a i jedinstven/a.
8. Netko za koga ne znaš ni da postoji, voli te.
9. Kad napraviš i najveću pogrešku, nešto dobro postane iz toga.
10. Kada misliš da ti je cijeli svijet okrenuo leđa, pogledaj ponovo.
11. Uvijek zapamti komplimente koje si primio. Zaboravi bezobrazne uvrede.
I ovo uvijek zapamti ......Kad ti život donese limune, zatraži teqilu i sol, i naravno nazovi me....
Dobri prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu.
Radije bi imao jednu ružu i lijepu riječ od prijatelja dok sam živ; nego cijeli kamion ruža kad umrem!
22.05.2008. u 13:08 | K | 2 | P | # | ^
ŽIVOT I MI
Danas je svjetski dan super-lijepih i super-pametnih žena.
"Život ne bi trebao biti put čiji je cilj doći do groba, sa atraktivnim i dobro očuvanim tijelom.
Bolje bi bilo da do njega stignemo sa čokoladom u jednoj, martinijem u drugoj ruci, totalno potrošenog tijela, uz povik "Au, kakva vožnja! "
U tom smislu želim Ti prelijep dan!
Naprijed, cure! Opustite se i uživajte
svaki novi dan kojeg doživite!!!
Ako se neko smije, smij se!
Ako neko pjeva, pjevaj s njim!
Ako neko pije, pij i Ti!
Ako neko radi... pusti ga,lud je!!!
21.05.2008. u 13:04 | K | 0 | P | # | ^
SAMO LINK
DARGI MOJI!
KAKO NEMAM VIŠE VREMENA UREĐIVATI SVE BLOGOVE, AKO ME ŽELITE ČITATI NAĆI ĆETE ME TAMO:
ARIES
SVAKO VAM DOBRO ŽELI
VAŠA PRINCIPESSA
04.09.2007. u 09:20 | K | 0 | P | # | ^
ŽALIM...
Znaš li za čime žalim?
Što jedini san je neostvaren?
Žalim za onim osjećajem
Što kao oblak je.
Onaj osjećaj da lebdiš,
Da nosi te zračna struja,
Da prkosiš vjetru i kiši,
Da nitko ti ne može ništa.
Kad nosi te samo Ljubav,
Kad svim su mislima isti ramovi,
Kad nemaš tijela,
Kada si lagan.
Kad svaki dan,
Dočekaš nasmijan,
Kad koraci su laki,
A sumnje daleke.
Kad život postane igra,
Kad osmijehom topiš i plijeniš,
Kad osvajaš vedrinom,
Kad nemoći na postoje.
Kad kročiš sigurno, hrabro,
Kad kosom oblake dijeliš,
Kada dodiruješ zvijezde,
Kad se životu veseliš.
13.07.2007. u 11:17 | K | 15 | P | # | ^
LEGENDA O POSLJEDNJOJ VEČERI
PAULO COELHO
LEGENDA O POSLJEDNJOJ VEČERI
Započevši ovu sliku Leonardo da Vicni se suočio s velikim problemom. Trebali je naslikati Dobro – u Isusovom liku, i Zlo u liku Jude, prijatelja koji ga za vrijeme večere odlučuje izdati. Prekinuo je usred posla, dok ne pronađe savršene modele. Jednog dana, slušajući crkveni zbor, neki mu se mladić učinio stvorenim za lik Isusa. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz studija i skica njegovog lica. Prošle su tri godine. Posljednja večera je bila gotovo završena – a da Vinci još uvijek nije pronašao, zadovoljavajući model za Judu. Nakon dugotrajne potrage slikar je zapazio nekog prerano ostarjelog mladića, u dronjicma, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena izraditi skice. Odrpanca su odnijeli tamo u besvjesnom stanju; pomoćnici su ga odražavali na nogama, dok je da Vinci preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu. Kad je dovršio, skitnica je – već donekle otriježnjen – otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. S nevjericom i tugom u glasu, izgovorio je: „Pa ja sam već vidio tu sliku!“ „Kada?“ upita iznenađeno da Vinci. „Ima tome tri godine, prije nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pjevao sam u crkvenom zboru i jedan me umjetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa“.
Znači, Dobro i Zlo imaju isto lice; sve ovisi o tome u kojem će nas životnom razdoblju presresti na putu.
05.06.2007. u 12:39 | K | 12 | P | # | ^
DEMON I GOSPOĐICA PRYM II
PAULO COELHO
Čovjeku je potrebno sve zlo što se u njemu krije, da bi iz sebe izvukao ono najbolje.
U dnu duše svi želimo biti kao drugi. No sudbina nam udijeli drugačiji put.
Cijeli se život trudite da budete prihvaćeni. Kako se to ne ostavri uvijek, potreba za ljubavlju pomalo se pretvara u potrebu za osvetom.
Zlo nikada neće donijeti Dobro, ma koliko to željeli vjerovati.
Uvjerena je da unatoč svemu što se događa, ljudska će dobrota na kraju pobijediti.
Griješnik i svetac imali su iste nagone. Dobro i Zlo bili su sitku za njih, kao i za sve duše na zemlji. Kad je svetac spoznao da mu je griješnik sličan, shvati je da je i on sličan njemu.
Sve je bilo pitanje nadzora nad sobom.
I izbora.
Ništa više.
04.06.2007. u 06:34 | K | 4 | P | # | ^
DEMON I GOSPOĐICA PRYM I
Paulo Coelho
Bila sam zaluđena Alkemičarem, ali ova je knjiga fenomenalna. Možda je malo gruba, ali opisuje ljudsku narav, pa i mora biti. Opet mi se dogodilo da sam htjela ispisati i citirati cijele stranice. Paulo je genijalan. Evo što sam odabrala samo za vas. Uživajte čitajući....
Život može biti dug ili kratak, ovisno o tome KAKO ga živimo.
Coelho kaže da je ljudska vrsta od svojih početaka osuđena na vječni razdor, na balansiranje između dviju krajnosti – polova. Dobra i Zla.
Čovjek nije posegnuo za pravdom jer je bio kukavica, jer je htio zadržati naklonost pod svaku cijenu, misleći da poslodavci u njemu gledaju pouzdanika i prijatelja.
Preuzeti ne sebe ulogu dobre duše svojstveno je samo onima što se u životu plaše zauzeti stav. Svakako je lakše vjerovati u vlstitu dobrotu nego se sučeliti s drugima i boriti za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego skupiti hrabrost da uđeš u sukob s jačim; a tek noću – dok supružnik ili sustanar sapava – tek noću potajice oplakati naš kukavičluk.
Kad god želite nešto postići, dobro otvorite oči, usredotočite se na cilj, i budite sigurni što želite. Nitko ne može pogoditi svoju metu zatvorenih očiju.
Nije previdjela prijetnju: upravo suprotno, obradovala joj se. To je bio dokaz da mu nadzor izmiče, jer doista opasni ljudi nemaju potrebe prijetiti. Ahab, veliki preporoditelj Viscosa, o tome je rekao:“ Postoje dvije vrste budala – oni koji odustaju od svog nauma jer im je netko zaprijetio, i oni koji misle da će prijetnjom nešto postići.“
Koji dan u ljudskom životu nikada ne osvane?
Sutra.
Čak i Bog ima svoj pakao; to je njegova ljubav prema ljudima.
Nisi sam. Sve što te je snašlo ima svoj smisao. Tragedija je neizbježna i, što god mi učinili, ne možemo izbjeći zlu koje nas vreba.
STRAH – ČEGA SE SVAKI ČOVJEK BOJI
Strah od usamljenosti, od tmine u koju svijest zavijaju demoni, strah da će prekršiti pravila dobra ponašanja, strah od Božje osude, strah od ljudske kritike, strah od pravde koja kažnjava svaki propust, strah od ulaganja i gubitka, strah strah od dobitka i zavisti, strah od ljubavi i odbijanja, strah da zatraže povišicu, da prihvate izazov, strah od putovanja na nepoznata mjesta, od stranih jezika, od tuđeg potcjenjivanja, od starosti, od smrti, strah da će ih zapamtiti po njihovim manama, da ih neće zapamtiti po njihovim vrlinama, da ih neće zapamtiti ni po manama ni po vrlinama. Strah, strah, strah. Život je vladavina straha, sjena giljotine.
01.06.2007. u 12:33 | K | 8 | P | # | ^
MOJ GRAD
Malo tko još da i vidi
Oblake što plove
Malo tko još da i sanja
Neke mirne snove.
Malo tko se dotakne
Svih ljepota grada
Parkova i ulica
Cvjetnih svih nasada.
Malo će tko povjerovat'
Da ljepote ima
I oaza punih cvijeća
Sred svog smoga, dima.
Tu još možeš ćut' ponekad
Zagrebački KAJ
Tu za svakog ima mjesta
Kao mali raj.
Nema mira, ni odmora
Tu je uvijek strka
Tu te prožme ritam ceste
I svih ljudi trka.
Ljudi naviru ko valovi
Auti samo prolaze
Tek poneki zastane
I tom smije se.
U školama vrve djeca
U vrtićima dječica
Na klupama po parkovima
Mnoga lica nasmijana.
To je grad moj jedini
I meni je svet.
Svu ljepotu njegovu
Ocjenjujem sa 5.
18.05.2007. u 12:54 | K | 7 | P | # | ^
OVIH DANA U ZAGREBU
U Zagrebu se smjenjuju ljeto i jesen.
Kao da pretrčavaju ulicu.
U Zagrebu se prožimaju ljudi i ptice
Kao da se stapaju.
U Zagrebu se utrkuju auti i tramvaji
Kuda baš svi žure?
U Zagrebu se dovikuju
Susjedi sa prozora.
U Zagrebu se izmjenjuju gužva i strka
Kao da je posljednji dan.
U Zagrebu ponekad čezneš
Za bijegom u divljinu.
17.05.2007. u 12:53 | K | 5 | P | # | ^
BILA SAM
Vidjela sam neke zaštitare. Vidjela sam ljude koji bez misli klize pokretnim stepenicama. Ali nisam vidjela tebe. Tebe tu nije bilo. Nema ga, prostruji mi glavom. Vidjela sam sunce na istoku, vidjela ga kao užarenu kuglu na zapadu. Doduše, ne baš kao kuglu. Iz nijedne meni dostupne perspektive ne mogu ga sagledati cijeloga. Možda je u tome bit. Da ga nikad ne vidimo cijeloga. To valjda tako mora biti. Vidjela sam užurbane ljude, užurbanih pokreta i tijela u gibanju. Vidjela sam nemir na njihovim licima. Čekala sam. Ili možda nisam. Možda je dovoljno to što sam ovdje. Možda nije potrebno ništa više. Tek toliko da sjedim ovdje. Da budem. Biti, a ne imati. To je važno. Samo to je uistinu važno za ovaj moj, samo moj trenutak postojanja. Bivanja. Vidjela sam uznemirenu djecu. Djecu čije je nestrpljenje izazvalo nemir njihovih roditelja čuvara. Čuvara njihovog svijeta i života u kojem nema mjesta brigama, strahu, panici. Nema mjesta svemu onome što njihovi roditelji osjećaju. Vidjela sam konobaricu na čijoj je majici pisalo: You cant scare me. I have a children. Pored sličice Garfielda. I shvatila sam. I poklopilo se. Užasno se dobro poklopilo ono o čemu pišem sa natpisom na majici. A naišla je samo na trenutak koji je potrajao dovoljno dugo da to uočim. Shvatila sam kasnije. Ali bio je dovoljan taj trenutak. Iako nisam bila pripravna (a kada i jesam) na to poklapanje, nisam ga propustila. I to je dobro. Bila sam dovoljno opuštena i otvorena za to. Za taj ili bilo koji drugi događaj koji se tada mogao dogoditi. Podijelimo naše uspomene zajedno. Uživajmo u različitosti doživljaja istih. Pogledajmo što im je vrijeme učinilo. Koliko ih je promijenilo. Da li su narasle i dobile na težini. Ili su se smanjile i izgubile svaki smisao za važnošću. Da li su važne jer su dio našeg prošlog života ili su nevažne već samim tim što su prošlost? Koje smo od njih uveličali a koje umanjili? Vidjela sam i jedno vedro lice. Mladića koji čita SMS poruku. Osmjeh. Taj čudnovati titraj radosne duše. Toliko rijedak. A proporcionalno tome i vrijedan. Dragocjen. A tako očajno jednostavan. U ovom vremenu, ponekad tako smušenom, ponekad tako bezvremenom, u ovom vremenu ti želim pripasti. Želim biti tvoja, nečija. Tvoj netko. Želim biti trajni dio tvojega života. Stabilan dio. I više od toga. Želim ne imati tijelo, ne imati oblik. Želim biti dio tvoje biti. Želim pustiti korijenje duboko u tebi, želim te prožeti do kraja. Želim biti tvoja ljubav, tvoja dubina, tvoj smisao, tvoja radost, tvoj osmijeh, tvoja sudbina. Želim da sa mnom na licu hodaš kroz život, da prvo mene ujutro vidiš, da me vidiš dok se gledaš u ogledalo, da me vidiš kad zatvoriš oči, da ustaješ i liježeš sa mnom. Kao ja. Da budem ti. Da budem dio tebe koji ne možeš otrgnuti, iščupati, odbaciti. U sjenama, u venama, u očima, u noćima. Danima, godinama, satima i treptajima u ritmu tvoga bila. Bila sam tamo, čekala (ili možda nisam), vidjela sam.... Važno je da sam bila. I ostavila trag. Kojeg ću se ja sjećati. Nositi ću ga sa sobom. Pridodati ću i to sjećanje svojoj zbirci sjećanja na tebe, na nas. Jer to je jedino važno. Mi. Mi smo važni. Važno je ono: nas, mi. Mi to možemo. Čekaju nas naša čuda. Da ih stvaramo, da pričamo s njima, da ih sanjamo, da ih tražimo i nalazimo, da uživamo u njima i nama, da budemo ponosni na njih, da im se predajemo, da ih uzimamo jer imamo na njih pravo. Jer ona su naša. Mi ih trebamo. Mi smo ih stvorili. Mi ih stvaramo, njima težimo, zbog njih živimo, njima se predajemo. Ona su dio nas. I tako.. uzela sam sat. Uzela sam jedan sat od vremena. Jedan sat svojega života. Dobro sam ga iskoristila. Carpe diem. Ili, iskoristi sat. On mi je darovan i ja sam ga iskoristila. A bez ikakve nakane da ga uzmem. Da ga otmem životu. Bio je tu. Jednostavno moj. Samo meni darovan. Vidjela sam ljude kako se daruju jedni drugima osmjehujući se. Vidjela sam kako pretaču svoje energije. Baš tu i baš sada daruju se. Daruju ono što žele dati. Daruju koliko mogu i stignu dati, ali se daruju. I to je bilo dobro. Dobro je bilo to vidjeti. Dobro je bilo to osjetiti. Dobro je imati tu moć: vidjeti. Vidjela sam ozbiljna (možda zabrinuta) lica poslovnih partnera. Kroz otvorena vrata lokala vidjela sam nezainteresirane prodavače koji su čekali (a možda i nisu) neku isto tako nezaintersiranu mušteriju, da joj sa lažnom udvornošću pokušaju prodati nedovoljno kvalitetnu robu. Znajući da time lažu i sebe i njih. Ali cijene su bile vrtoglavo visoke za plitki džep, pa su barem budile nadu u trajniju kvalitetu bezvrijedne robe. Platila sam svoju kavu, skupila krpice i otišla.
16.05.2007. u 11:45 | K | 1 | P | # | ^
