Pretpostavimo samo da je istinita tvrdnja da se sve događa s razlogom...
Recimo to ovako razlog ponekad nije dobar. Razlog ponekad nije dovoljan. Razlozi se mijenjaju a meni se loše stvari događaju. Bez prestanka bez smisla. To mi govori da se ništa kod mene ne događa s razlogom možda zato jer sam ja takva kakva jesam, možda samo zato jer nisam dovoljno pametna ili jaka da pronađem neke razloge. U posljednje vrijeme gubim i samu sebe. Postajem neka emo cura...Neka nepoznata djevojka koja počinje neku glupu igru... Neka neznanka koja odbija hranu, neznanka koja već dosta vremena živi na deset kava dnevno... Ona koja leži satima u mraku na podu sa slušalicama u ušima..I onda se na trenutak vratim u svoje tijelo i razmišljam o moj Bože u što sam se to pretvorila..nemožete zamisliti kako mi život izgleda...
Kad mi majka stavi nešto za jelo pred mene...kako čekam da ode pa to spremim u savletu i skrivam dok ne bacim psu... ili ako me baš natjera na jelo nakon samo nekoliko minuta zateknem samu sebe u wc-u sa prstom u grlu... sve ide van iz mene...
samo kava, cigara i eventualno alkohol...
zar je to život u 4 zida moje male sobe...(i wc-a) da, to je život za mene
tako se učim nositi sa nekim stvarima u životu..tj. sa svim lošim stvarima u životu....sve me je razočaralo i slomilo..škola više nije ono što je bila
nekoliko sati utjehe daleko od ludnice koju sam prisiljena zvati dom...
i to je postalo mučenje...i ne samo sati njemački koji sam pala u 3. mjesecu već i odmori..kada napokon s curama izađem van... vidim njega.... i iz slušalica čujem riječi
Hajde Bože budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu,noć je kratko trajala a nama je trebala najduža na svetu!
spustim pogled...i nastojim ne misliti na to koliko mi je blizu a koliko daleko
a onda završi i tih 10 minuta muke..prolazim pokraj njegove ekipe i čujem komentare.zar je to htio? to odgovara njegovom egu zar ne...?kad nabace nešto a on onako hladno ma de odjebite...fuj.. da odgovara mu to njegov ego raste..kada mene ponižavaju... neka..ako ga to veseli neka mu bude...
što je meni još jedno poniženje..?? Ništaa.....
samo da ne mislim toliko na njega..samo da ne boli toliko pomisao na njega
svaki dan gotovo po cjeli dan mi je u mislima...
i zašto noćas opet plačem pred monitorom računala...?? hoće li to nešto promjeniti...?? Hoće li ova tupa bol nestati...? neće, nikada nije...!! I tu se gubi smisao...Žao mi je vas, svi ostali koji ste željeli biti dio moga života...
lagala sam vas varala... a zapravo svo to vrijeme čekala sam njega...
čekala...čekala...čekala..uzalud......
Sjeti li se ikada mene, moga imena, moga izgleda...
Sjeti li se one noći.... One noći kada smo sjedili
na klupi u parku...One posljednje noći...?
One noći kada je vrijeme stalo za nas...
Zna li da me je ondje ostavio..
Ondje gdje smo se prvi puta zapravo upoznali...
čula sam nedavno rečenicu.... pravda je spora ali neizbježna...da to sam već utvrdila.... samo da sam tada imala ovu pamet...
da nisam otišla..da se nisam uplašila..prekasno je riječ koja bi se savršeno uklopila...prekasno, za mene, za nas, za moj život.. što mi ostaje...? obitelj se savršeno raspada...on je otišao zauvijek....već u 3. mjesecu pala sam jedan predmet u školi..prijatelji gotovo svi pričaju jedni drugima iza leđa...
zar se još isplati uopće biti ovdje...? Ne, ali bit ću..iako ne još dugo...
jer, stvarno nemam više snage za opstanak nemam snage hodati...
znate onaj osjećaj kada vidite da vam noge koračaju..prave korake...ali vi niste svjesni toga.... kao da ne upravljate vlastitim tijelom...
to mi se u posljednje vrijeme stalno događa... i nagle vrtoglavice... i opet moje srce...i tako redom.... no, ne brine me to ni najmanje...
jer, uopće mi nije stalo...
ah, da još nekoliko riječi prijateljima...
tvrdoglava moja najtvrdoglavija josipa...
ti još uvijek nisi svjesna koliko mi značiš u životu... Nikada više da iz tvojih usta nisam čula onu rečenicu ja sam kriva jel ti jasno?? Ja sam bila ta koja je predložila da sjedimo zajedno...očito je to jedina prava stvar koju sam napravila prošle godine... jedino ti i brat ste uvijek i bez obzira na sve tu.. uz mene i šta god ja napravila, kamo god otišla vi ste uvijek tu... nikada me niste ostavili na cjedilu... i kad god sam loše kome prvom trpam poruke u inbox kome ti kad krene loše trpaš poruke u inbox??? i to mi je drago jer, i da me sada nazoveš i kažeš čuj, krenulo mi je užasno želim pobjeći od kuće rekla bih ti sačekaj da zovem brata da me vozi do tebe idemo zajedno... ili bih rekla čekaj dolazim po tebe.. da mi kažeš da si nešto napravila i da ne želiš snositi posljedice mislim da bi ih bez razmišljanja stavila na svoja leđa... eto, toliko mi značiš....
jelena rekla si sve će biti kao prije..nadam se jer nedostajalo mi je to.. previše me pogodilo kada si otišla nadam se da više nećeš otići.. nadam se....
iskreno mislim da vam ovaj put i govorim zbogom ovdje... nemogu više ni ovdje pisati... jedino ovdje mogu reći sve što mislim ili osjećam ali više nemam snage ni tipkati ni plakati pred ekranom satima.. lakše je plakati na podu svoje sobe...sve vas volim i dragi ste mi... i oprostite ako stvarno odem... jednostavno... nemogu ....

Vratit ću se nazad ako umrem sutra
živjet ću u vašim riječima jednog jutra
kada sjetiš se kako bili sretni ste
iz dobre namjere, zapali jednu za mene.....

Pali jednu svijeću ako umrem sutra
i ne vidiš me više sljedećega jutra
Vidjet ćeš me opet kada smisao nađemo
Vratit ću se nazad kao tvoj čuvar anđeo....