Vjerojatno nebi trebala pisati ovaj post, vjerojatno nebih trebala uopće biti ovdje gdje sam sada. No, zar je bitno... Zar je išta više bitno?? U mome svijetu ne, nije. Sve je postalo tako besmisleno. Zapravo sve je besmisleno već neko duže vrijeme. Do nedavno snovi su mi bili utočište.. Zapravo spavanje.. Bez snova.. Samo pusto crnilo... da do nedavno... kada se i to promjenilo..
Zapravo počelo je to ovako... Malo spavanja... sve manje i manje... a onda jedne noći tj. Jednog jutra opet sam zaspala pred zoru kada sam utonula u san.. čula sam vriskove nadljudske oštre vriskove strašna bol koju kao da netko proživljava ali taj vrisak nikako nije mogao biti ljudski nije bilo prostora ni likova samo vriskovi... Skočila sam se u krevetu oblivena znojem.. nisam bila sigurna ali mislim da sam se i sama probudila u vrisku.. ali nakon što sam osluškivala neko vrijeme shvatila sam da me nitko nije mogao čuti jer, nitko se nije digao... samo se čulo kvrckanje i struganje cd-a u dvd uređaju i tarantoo
kako pjevuši crvene makove..legla sam natrag u krevet i po prvi puta u životu počela sam se pitati Zar sam zaista izgubila razum...zar sam luda.. zar bih trebala psihijatru... no, opet pomislila sam samo noćna mora proći će... Naravno da se više nisam usudila zaspati nego sam se otišla otuširati... trljala sam nenormalno spužvu o svoje tijelo kao da želim sprati sa sebe svu nečistoću... vrela voda je klizila niz moje golo tijelo zajedno sa suzama... nakon što je voda počela biti ledena zatvorila sam slavinu i izašla iz kade... tek tada sam shvatila da mi je tijelo gotovo ljubičasto dali od vrele vode ili od žestokog trljanja oštre spužve..nisam bila sigurna.. samo sam se odjenula i otišla po jutarnju dozu kave... upalila sam tv i blijedo gledala u pokretne likove na ekranu..no, ništa mi nije dolazilo do mozga.. u glavi sam čula još uvijek izgubljene krikove... kad je došlo podne odlučila sam se spremiti za školu.. prvi puta nakon duuugo vremena nabacila sam i šminku .. obukla se i nabacila osmjeh na lice.. izgledala sam kao da je sve savršeno.. takav proces traje do danas... svaku noć legnem u krevet sa strahom i slušalicama u ušima... gledam u tv. I borim se sa snom.. ne želim uopće zaspati...
A u tim silnim satima borbe sa snom.. zalutam u ulicama prošlosti tj. Ulicama koje su i dalje moja sadašnjost.. Pretpostavljam da bih trebala krenuti dalje... ali negdje ondje na raskrižju sadašnjosti i prošlosti spustila sam svoj kovčeg pretrpan uspomenama. Sjedim na njemu i nemogu krenuti dalje.. previše sam slaba i iscrpljena.. ipak, pustila sam svoje tijelo da krene dalje onu vanjsku ljušturu.. nije ona kriva za ništa..jednostavno plaćala je previsoku cijenu za sve greške koje je počinilo ovo biće unutar ljušture... moje tijelo je na to reagiralo pozitinvo valjda..ljudi su to primijetili..često pohvaljuju to kako izgledam i «blistam».... kada bi samo znali da je jedan dio mene zauvijek odlučio ostati u prošlosti.. ondje gdje je sve mirno i spokojno ondje gdje je moje biće voljeno.. gdje je imalo neku podršku.. gdje se osjećalo kao da pripada nekoj cjelini....ondje je ostalo ono biće koje je bilo voljeno...ali također i ono biće koje je strahovito pogriješilo... to je kazna..valjda.. sjene i uspomene su ono što hrani to onemoćalo biće.. ne želi krenuti dalje...što je u redu pretpostavljam...
U posljednje vrijeme imam osjećaj da sam kriva i za sve druge nevolje..
Josipa.. ah koliko me samo boli kada te vidim kako toneš..toliko se osjećam krivom.. sigurno si sada zinula i nije ti jasno zašto.. pa sjeti se samo tko je prvi spomenuo njega(medu) tko ti je usadio ideju o tome u glavu.. vjerovala sam da je to tvoj put ka sreći ali očito te taj put samo vodi dublje u ponor.. to me toliko boli nenormalno...... oprosti mi ako ikada uspiješ... osjećam se tako krivom za tvoj pad...oprosti mi..to sam napravila iz ljubavi..ali očito nisam sposobna voljeti.. ili ne znam ništa napraviti kako treba....
Valenitna.. koliko sam nepravde tebi nanijela.. čuvala sam ti leđa cjelo vrijeme ali onda odjednom sam posustala.. i kad su drugi pričali o tebi više nisam samo ostala nijema... i ja sam ponekad rekla nešto ružno.. izdaja? Zar je to riječ koju tražim? Zar sam te izdala...?
Oprosti mi... nastojim se iskupiti... nastojat ću....
Jelena... sestra.. koju nikada nisam imala.. ponekad se zapitam čime sam zaslužila nekoga poput tebe.. nekada imam osjećaj da te nekim svojim riječima/činom povrijedim.. Ne znam čime sam te ovaj put povrijedila ali shvatila sam da sam nešto skrivila jer, očito više ništa nije isto.. mislim da se naš odnos jako promjenio. Zahladio ili tako nešto ...pa što god da sam ovaj puta učinila oprosti mi molim te...
Zalutala je moja duša između dva svijeta...Između prošlosti i sadašnjosti nisam sigurna uopće hoću li je ikada uspjeti vratiti..no, kao da sam se pomirila s time.. možda moja duša ondje i pripada...možda joj nikada nije bilo suđeno doći u ovu okrutnu sadašnjost..nisam sigurna..
kako god, prošla je godina dana od početka moga kraja točno prije tri dana.. Početak kraja.. da usudila bi se to tako nazvati.. imam li hrabrosti sučiti se s pitanjem gdje je bio kraj toga kraja ... vjerojatno nemam... nikada se nisam gledala kao neku određeno hrabru osobu..uvijek sam bježala od stvarnosti.. od svega što me očekuje .. ili jednostavnije rečeno uvijek sam bila kukavica.... Zanosila sam se onime što je za mene nedostižno.. ono što je prošlo.. ono što se nikada ne vraća... kao na primjer mir u moju kuću.. u moje srce..takva sam uvijek bila...težila sam za neostvarivim..i uvijek bivala nesretna... Mislila sam da bi odlaskom povrijedila neke ljude strašno sam se bojala reakcija..no, u posljednje vrijeme počela sam shvaćati da bi se ti ljudi lako snašli i bez mene. Možda i bolje. I sada kada mi ništa ne stoji na putu da odem. Zaključila sam u očaju da nemam kamo otići.... Smislit ću već nešto..moram mislim da je vrijeme da spasim sebe i svoje psihičko zdravlje... ovdje je ovaj put riječ o meni. Ne o nikome drugome. Kada je netko mene stavio na prvo mjesto u svome životu. Nikada.. a meni su svi uvijek važniji od mene same.. eh, pa mislim da bi konačno bilo vrijeme da se i to promijeni. Iako znam da neće ali ljepo je misliti o tome. Bar na tren razmišljati... Ova bol nikada neće prestati zar ne???!

Look after My Heart, I Have Left It with You