Jednostavno... Isti scenarij se vrti u krug...
Ista predstava u istom teatru sa posve istim glumcima...
Predstava čiji je kraj već dobro poznat svima...
Opet će jedna djevojka pasti njima pod noge..
Past će na drvene daske ....a jedino što će se čuti
bit će tupi udarac njenog tijela...
Jednom mi je netko rekao...
Ovo je tvoje vrijeme slijedi tvoja
predstava, glavna si glumica...
Sve je spremno, svijet čeka samo na tebe...
i prošla je puna godina od toga dana
a moje vrijeme još ne dolazi...
Vrti se moja predstava ali nisam glavna
glumica oko koje se sve vrti...
Ne, ja sam ona glumica koja se predala
ona koja je pala na drvene daske...
Ona koja se nikada ne diže...
Umorna od traženja, umorna od čekanja...
Željela je pobjeći daleko, pobjeći od svega
što joj se događa u ovome gradu, u ovoj kući
u ovom okruženju...u zlom svijetu kojim
je okružena... Pružili su joj nadu...
A ona je bila dovoljno naivna
da povjeruje u slikovite maštarije.
U svojim mislima već je spakovala kovčege
kada su joj rekli da nema nade da ode
još dvije godine...
A bila je spremna ostaviti i sve ono što voli
samo da bi jednom učinila nešto za sebe...
Samo jednom u svome životu željela je
nešto za sebe... željela je slijediti svoje snove...
Dali je to bilo toliko sebično od nje...
Prvi put nije mislila na druge
nego na sebe....
No, i ta je nada srušena..
Sve se raspršilo....
I tada se čulo tuppppp...
Pala je na daske pozornice...
Gledatelji su je u čudu gledali...
Taj mir i spokoj jedne duše...
Taj pogled pun tuge i bola...
Otišla je u neki drugi, paralelni
svijet... Ondje je dugo šetala bespućima plavetnoga neba...
ondje je prolazila kroz srušene gradove
svojih snova...Gledala je srušene zidove...
ne, nije pustila suzu... samo je blijedo
gledala i koračala kao mjesečar...
Kada je plaho otvorila oči shvatila je
da je po tisućuti put njena
predstava pri kraju, sada je došlo vrijeme
kada će se spustiti zastori a njena gluma
tek tada počinje, onda kada
bi trebala nabaciti osmjeh i dići se...
Ali, čemu se dizati kada znaš da ćeš
za nekoliko dana opet pasti...
Opet po istom scenariju, sa istim
glumcima...u istom teatru...
Njen život gubi smisao...Čemu se
dizati kada znaš da ćeš opet pasti...
Lakše je, jednostavno predati se
i ostati dolje...
Rekli su joj jednom da se nesmije
predati...Da se mora nastaviti boriti...
Borila se godinama... Borila se...
Ali vrijeme je kada jednostavno želi
predati borbu...Baciti bijeli rubac
i predati se.... Nije više dovoljno jaka
da bi se borila...
Pogazili su u njoj sve ono sveto.
Ubili su njen ponos. Njenu želju
za životom, želju za opstankom...
Potonula je u svijetu za kojeg
nije znala ni da postoji
u svijetu laži, u svijetu nekih zlih ljudi...
U svijetu kojemu ona ne pripada...

Ponovno isti scenarij..Opet sve u krug...
Znate onu priču o voštanoj lutki? Ne, neznate
jer upravo je piše jedna lutka od voska...
Pa njena priča ide ovako....
7. travnja 1993,. godine na svijet je
došla jedna živahna djevojčica...
malo duže crne kovrčave kosice...
Bila je jako veselo i vedro dijete...
Ali, već od samog rođenja bila je drugačija...
Njen pogled, bio je već tada sanjarski...
Kako je počela odrastati počela je graditi
svoju osobnost što se nije sviđalo ljudima oko nje
stoga su djevojčicu na prevaru polili vrelim voskom...
Sve dok je vosak topao imali su priliku
oblikovati je kako su htjeli...
Svatko ju je pokušao oblikovati onako
kako je njemu odgovaralo...
Mjenjali su joj šminku, odjeću, pokrete...
ali nikako nisu uspjevali maknuti taj sanjarski
pogled njenih očiju...
Vukli su poluživo tijelo okolo za sobom
i radili od lutke što su htjeli....
No vosak se sve više hladio
i znali su da je ostalo još malo vremena
za njihove igre...
svatko je vukao svoj kraj...
svatko je pokušao biti dominantan...
sve dok nije postalo previše ruku
na njoj...sve dok se vosak nije previše ohladio...
lutka je pala na tlo i rasula se u tisuću komadića...
Prvo su svi oko nje gledali u čudu.
Ali ubrzo su digli glave i otišli od nje..
Što su sada mogli od nje...?
Ništa, sve što je ostalo su
krhotine, krhotine voska...
ipak, naišle su dvije slatke lutkice
koje je također životna
oluja lomila na sve strane.
NIsu imale dovoljno snage da bi
ponovno spojile lutku
ali, pokupile su krhotine voska
i stavile ih u dvije malene kutijice...
Svaka je uzela jednu kutijicu
i stavila je na neko posebno mjesto
ondje su odlučile sačuvati slomljenu
lutku sve dok ne naiđe
netko kome je dovoljno stalo
da bi sastavio slomljenu lutku...
Ali nešto nisu znale..
Lutka je ostavila 12 pisama
za svaki mjesec po jedno pismo..
U tim pismima pisala je dvijema
prijateljicama..dvijema lutkicama...
svaki mjesec će ovdje objaviti pismo
posvećeno njima...u znak zahvale...u znak ljubavi
i prijateljstva...
Sve se promijenilo od
onoga dana kada se slomila
lutka od voska... sve, osim
jedne stvari... Njen sanjarski pogled
još uvijek prati one koje voli...
Oni ga čuvaju u svome srcu...
I osjećaju je..osjećaju kako sanjarski
gleda u daljinu čekajući njeno vrijeme...
Zli ljudi koji su je pokušali oblikovati
nisu uspjeli ukloniti taj poseban dio nje..
On će zauvijek gorijeti
u srcima onih koji je vole...

Pognute glave ušla je u autobus. Imala je osjećaj da su svi pogledi uprti prema njoj, njenim podočnjacima, blijedom licu njezinim očima bez sjaja. Noći bez sna ostavile su posljedice. Svaki dan išla je u školu sa grčem u želudcu. Već i lažni osmjeh na njenom licu blijedi. No, bila je jedna misao koja ju je tješila. Napokon, dan je gotov ide mirno kući u svoju mirnu luku. No, nije zadugo trajala idila. Ulazila je u kuću kada joj je stigao sms dođi na kavicu oko 8. Pisala joj je susjeda. U redu pomislila je malo ispraznog razgovora i naravno kava i cigara...Zabranjeno...U svojoj vlastitoj kući ne smije piti kavu (osim skrivećki kako to radi) zbog problema sa srcem također nebi smjela pušiti niti piti alkohol. No, ona se nije odrekla ničega. Što sad ako umrem ili si skratim život za koju godinu ionako me ovaj svijet ne želi mislila je. Ušla je u kuću a ondje je sjedio samo smrknuti otac. Nije obraćala pozornost ovlaš je poljubila njegov obraz. S njim je imala najbolji odnos u kući. Voljela ga je više nego sebe. Ostavila je stvari i otišla na kavu. Najgore što je mogla napraviti. No, tada to nije shvaćala. Sjedila je na kavi oko sat i pol te pošla konačno kući. Ušla je u hodnik i čula neku buku. Odjedom mir . Majka je bila u sobi u suzama otac je kupio krhotine nečega po kuhinji. Njemo je hodala po kući ne shvaćajući ništa. Njen mozak nije želio prihvatiti činjenice otišla je kod brata stala na sred sobe i čekala odgovore. Posjeo ju je na kauč, zagrlio i krenuo zamuckivajući priču... Znaš Tina... svađali su se..kad sam došao kući. Otišao sam u sobu a kad sam sišao iz sobe već je bilo kasno..On..znaš on ju je ošamario. Ne....Ne...NE...Ne on...Njen najdraži otac..NE.... Zidovi su se približavali...pritiskali...Ostala je bez zraka...Nekako je isteturala van iz sobe i sišla dolje. Gdje je ona bila? Ona je uživala na kavi. Gdje je bila da zaštiti svoju majku..?? Skinula je svu odjeću sa sebe i sjela u kadu. Pustila je vrelu vodu. Željela je sprati sve sa sebe...Svu krivnju...Svu gorčinu ove boli... Sjedila je ondje a voda je već postala ledena, usnice su joj polavile od hladnoće. ali ona nije reagirala..Ona nije osjetila. Napokon izašla je iz kade navukla neku staru majicu na sebe i otišla u sobu... Pustila omiljenu pjesmu i nijemo gledala u tamu...Osjećala se beskorisno, bespomoćno, usamljeno..slomljeno...Osjećala je krivnju..Osjećala je slabost... O ne njeno srce...Oblio ju je hladan znoj, željela je dokučiti tabletu ali nije se mogla pomaći...Osjetila je da bi mogla izgubiti svijest.. Počela je glavobolja....Htjela je vrisnuti ali glas ju je napustio...Počela je duboko i polako disati...Uspjela je malo doći do sebe ali nije se dizala s poda. Kad je svanula zora za nju je i dalje svirao najdraži Marchelo a ona se nije od sinoć ni pomakla i dalje je zabezeknuto gledala oko sebe. Napokon oko 7 sati sišla je dolje i čekala majku, kad ju je vidjela nije prestajala plakati. Saznala je što se sinoć dogodilo. Svađali su se, otac je bacio daljinski koji se razletio svuda po kuhinji. I da, ošamario je njenu majku. Došao je i on. NIje ga mogla poljubiti kao svakoga jutra, nije ga mogla pogledati u oči... Izdao ju je...on koga je toliko voljela. Ne on, ne njen tata... Otišla je u školu sa strahom što će je dočekati kada dođe kući. Sada nije išla samo u školu u grču već i kući...U kući ponovo je bio mir... I taj dan i svakog sljedećeg dana...Glumili su da je sve u redu a to je nju još više boljelo. Tri dana nakon toga nesreća se nije zaustavila. Jedna osoba iz njene obitelji, njen djed točnije, imao je srčani udar. On koga je također strašno voljela. Noći i noći bez sna...Tjedni bez sna... Jednog dana otišla je do grada, otišla je do pruge. Stajala je ondje ali nije imala hrabrosti zakoračiti na prugu kada je vlak naišao. Došla je kući s još gorom agonijom. Željela je popiti šaku punu tableta. Ali nije. Ne još. Ali uskoro. Sve se to kupilo u njoj nitko nije znao kroz što ona prolazi. Osjećala se krivom za sve što se događalo oko nje. Zašto djed? Zašto ne ona? Zašto nije bila ondje za svoju majku...?! Zašto je bila ljubomorna i izgubila njega*....?? Za sve je kriva jedino ona. Svaku noć uzimala bi oštricu i polako prelazila po koži. . Ne, nemojte je osuđivati jer je ne poznajete. Njen život ne vodi nikuda. Mrze je gotovo svi koje ona voli. Uskoro, vrlo uskoro doći će i posljednji korak... Njen život ionako je nula. Ocjene su pale odavno. Još od prekida. Njen topli dom postao je mjesto laži...Lažnih riječi i osmjeha. Njen razred...je njen razred... Voli te ljude ali većina njih je ne prihvaća..samo komentiraju i tračaju... Ismijavaju...ispituju..a ona glumi... mjesto lažnih osmjeha..mjesto laži...Nikome ne priča o tome sve kupi u sebi...ali još kratko samo kratko... Sve tablete za njeno srce i glavobolju je bacila. Neka je boli... Neka si skrati život... Zaslužila je...I onda se pita...pa zar sam prokleta...??! ili sam si sama kriva...Zar sam zaslužila...? da, bubi zaslužila si....

Koja noć po redu bez imalo sna...?
Ne znam, više ih ne brojim...
i u tišine moje sobe...u mraku...
još te osjetim...čujem tvoje korake..
osjetim nježan dodir tvoj ruku kako klizi preko
koljena... osjetim pogled dubokih tamnih očiju...
kroz maglu dolazi mi neko davno sjećanje...
jedna noć...jedna klupa...dvoje ljudi...
mnogo osjećaja...puno rečenog...još
više prešućenog...zašto je uvijek tako...
zašto shvatimo što imamo tek kada
to zauvijek izgubimo...
Prije nekoliko dana sam zbog toga
dobila po nosu.... Moj frend... (jedna davna
uspomena, neka davna zaboravljena priča...)
zna sve što se događalo s mojim anđelom
zna da smo bili zajedno..zna da sam voljela...
zna da još uvijek volim...zna da sam kriva što sam
izgubila...I kada sam došla van nakon dugo vremena
pogledao me svu slomljenu i nikakvu i
prišao mi..rekao je sad ćeš čuti nešto što već
dugo prešućujem... Ti si glupa jel ti to jasno...
Izgubila si ga samo zbog glupog ponosa..
Mislila si da te vara?! Dovoljan razlog?!
ili NE??? Počeo je vikati... svi su gledali u mene
a ja sam samo spustila glavu i slušala...
I šta sada danima ne ideš nikuda..Danima
izbjegavaš susret sa ljudima..Odeš u školu
dođeš doma i provedeš ostatak dana
u sobi...!! Zbog čega?! Ponovo zbog glupog ponosa...
Daj probudi se više...Uzmi svoj život u svoje ruke...
Podignula sam glavu i rekla..Nikad nećeš shvatiti...
istrčala sam van i otišla doma...
Sjela sam za računalo i suze su krenule
javio mi se na msn-u i rekao mi još nismo
završili...odjavi se ili što god ali čut ćeš šta ti
imam reći prije ili kasnije... Znaš, puno stvari
sam propustio zbog ponosa...Koliko dugo si izbjegavala
sve muškarce koji su ti prišli? Pun k... i još toliko
onda si pokušala s onim kretenom Lukom..
I šta je bilo ti si povrijedila njegov ponos
svaka druga rečenica je počela i završila Imenom
tvog bivšeg dragog...Ni luka nije bio glup... Nije želio
da ti njega odjebeš već je on odglumio frajera.....:S
čitala sam riječi s ekrana ali više nisam bila sigurna
vidim li dobro...suze su samo klizile po licu..riječi
su se stvarale i nestajale.... jedna pjesma bila je na replay
satima i satima sam ostala tako u istom položaju...
i nisam željela povjerovati....

Tako bih željela još jedan dan...
samo jedan dan s tobom...samo
da te još jednom pogledam u te velike oči
i da u njima ne vidim mržnju nego ljubav...
tako bih željela da me još jednom ljubiš
tvoje slatke usne..jedinstven način na koji si
me ljubio...ni jedan poljubac nije bio kao tvoj
ni jedna slatka riječ nije mi ušla pod kožu poput
tvojih riječi... željela bih još jednu noć..
Jednu noć u kojoj dala bih ti sve...
Sve što mi je u srcu... Dala bih ti sebe
u cjelini...
željela bih osjetiti kako dišeš dok spavaš...
željela bih se probuditi pokraj tebe...
željela bih ti toliko toga reći...toliko toga
ti dokazati...



željela bih reći nekoliko stvari o njemu:
1.On ima tople smeđe oči...Mislim da bih u njih mogla
gledati cjelu vječnost...Mislim da bi mogla cjelu vječnost kupati se u
smeđem oceanu njegovih misli i osjećaja koje se nalaze u tim očima.
2. On je jedinstven. Nikada niste upoznali osobu poput njega.
Ima svoje mišljenje i stavove.Nikada ne prešuti već kaže ono što misli bez
obzira na posljedice.
3.On je ljutica. Ljutiti ga može i najmanja sitnica
4.On voli kad ga netko razmazi... Voli biti voljen..
5.On je od mene napravio jaču osobu. Osobu koja se borila
za sebe. Osobu koja je znala vratiti šamar...
6.On zna voljeti. O da.
7.Ja sam ga izgubila zbog ponosa. To nitko ne zna...
Nitko ne zna kako ni zašto...
8.ja ga volim
9. o da ja sam ga izgubila zauvijek...
10.mislim da ću ga čekati ako se ikada dogodi
čudo i poželi se vratiti...on je uvijek dobrodošao...