Sparks inside of me
Često posudim tekst, stihove ili riječi od onih mnogo sposobnijih od mene.
Ovom pjesmom Sir Eltona Johna opsjednuta sam već nekoliko dana.
I mislim da ću si ove stihove Leeja Halla posuditi kad me idući put netko pita zašto se bavim kazalištem.
I can't really explain it, I haven't got the words
It's a feeling that you can't control
I suppose it's like forgetting, losing who you are
And at the same time something makes you whole
It's like that there's a music, playing in your ear
And I'm listening, and I'm listening, and then I disappear
And then I feel a change, like a fire deep inside
Something bursting me wide open, impossible to hide
And suddenly I'm flying, flying like a bird
Like Electricity, electricity
Sparks inside of me, and I'm free, I'm free
It's a bit like being angry; it's a bit like being scared
Confused and all mixed up and mad as hell
It's like when you've been crying
And you're empty and you're full
I don't know what it is, it's hard to tell
It's like that there's some music, playing in your ear
But the music is impossible, impossible to hear
But then I feel it move me
Like a burning deep inside
Something bursting me wide open
Impossible to hide
And suddenly I'm flying
Flying like a bird
Like Electricity, electricity
Sparks inside of me
And I'm free, I'm free
Electricity sparks inside of me
And I'm free, I'm free
Oh, I'm free
Katharsis
Koji je smisao predstava?
Čemu sjediti par sati u mraku s nepoznatim osobama i gledati nešto što zapravo ne postoji?
Pa, na žalost, većina predstava uistinu i je takva da se čovjek pita čemu to. Šteta struje, kažem ja.
A onda povremeno naletiš na one koje imaju ono nešto.
Baš "ono nešto". Jer ne možeš odrediti što je to točno.
Jedino što znaš je da iz kazališta izađeš drugačiji, bogatiji za nešto, bolji u nekom pogledu.
Rijetki su ti ostaci katarze koju bi gledatelj morao na kraju predstave doživjeti. Rijetki su pa time i dragocjeni. Očito su se već i u antici pitali čemu predstave. Pa su se domislili.
Da te nauče nečemu čemu te život nije naučio.
Da te promijene.
Da te promijene na bolje.
http://www.kazaliste-tresnja.hr/hrv/predstave/neprijatelj!.aspx
Kih kih kašlj kašlj
Uvijek se razbolim pred vikend. Ili pred praznike.
Ne radnim danom.
Čemu bit bolestan radnim danom.
Okružena sam maramicama kao da sam netom odgledala Moulin rouge.
Bole me leđa od kašljanja. Dugo mi nije bilo jasno kako me mogu boljeti leđa od kašljanja, a onda sam negdje u srednjoj pročitala u knjizi iz biologije da neki leđni mišići sudjeluju u kašljanju. Nije mi jasno kako ni zašto ali sad bar znam zašto me leđa bole.
Pa mi je na mahove toplo. Pa na mahove hladno.
Pa mi se zapravo vrti i bolje bi mi bilo ići spavati nego zuriti u ekran.
Sadržaj želica mi je jedno dvije kile mandarina, litra nekih šumećih tableta i još pokoja zdrava namirnica ili napitak.
Mogla bih si otići skuhati čaj.
Pa natrag pod dekicu.
Treba mi sad neki glupi film. Ili Moulin rouge dok su mi maramice još pri ruci. Volim one maramice iz kutije kako ih obično imaju u filmovima. A i elegantnije je od role wc papira.
Ne mislim da mi je išta ozbiljno. Ova promjena vremena. Samo mi se ne da biti bolesna. Bar ne kad sam ionako doma. A moram valjda dati malo i bakterijama da se zabavljaju.
Odustala sam od čaja. Malo mi je kasno za tolike količine tekućine.
Samo da mi se ne začepi nos jer ću se ugušiti.
Po novu turu maramica...
Dekica...
Imunološki sustave, tebe se čeka.
Stih
Ne čitam puno. Često počinjem čitati. Knjiga koju počnem čitati obično mi dosadi nakon nekih 20 stranica. Tada počinjem "usput" čitati neku drugu knjigu. Ona ubrzo doživi sudbinu one prve.
Koliko sam prvih poglavlja pročitala? Nebrojeno mnogo. Koliko sam knjiga pročitala? Zanemarivo malo.
Još dok sam bila dobra curica i čitala lektiru koliko toliko. Ali sad...
Ne volim duge književne oblike, vrste, što već. Ne volim epove. Zbilja ne volim epove. Romane naoko volim. Ali ne volim ni romane. Ne volim čak ni duge priče. Volim kratke priče. I volim pjesme.
Nekako ću uvijek između stiha i proze odabrati stih. Stih je kraći.
Ali opet, stih je sadržajno duži.
Drag mi je citat iz Zaljubljenog Shakespearea kada Henslowe dolazi Willu pitati ga kako napreduje drama. Will počinje odgovarati nešto u svom stilu, u stihu naravno, a Henslowe zatim kaže "We have no time - talk prose".
Uistinu volim taj citat.
Zanimljivo mi je to. Ne želim si uzeti vremena da nešto pročitam. Ali ću rado uzeti vremena da razmišljam o pročitanome.
Ne u stilu što je pisac htio reći. To je bez veze. To može samo on sam znati. Ako i on.
Ali nekako misao o tome ostaje negdje ispod razine svijesnog.
Ne samo poezije. I proze. Kratke proze.
Ljudi takvi kakvi jesmo volimo sve analizirati. A mnogo detaljnije možemo analizirati nešto kratko. Nešto što nije dokraja izrečeno.
Iako mislim da je uvijek dokraja izrečeno.
Ali poezija će nekako uvijek pobjeđivati iz jednostavnog razloga što ju svatko od nas može shvatiti na drugačiji način.
A ako ništa drugo, citiranje nečeg u stihu uvijek zvuči učenije od citiranja nečeg u prozi.
Samo moramo paziti da ne istrošimo stih. Njegova je ljepota upravo u malom broju prilika u kojima je upotrebljiv.
Jer tužan bi bio svijet u kojem bismo veliku porciju ćevapa s lukom naručivali elegijskim distihom.
SONNET 30
When to the sessions of sweet silent thought
I summon up remembrance of things past,
I sigh the lack of many a thing I sought,
And with old woes new wail my dear time's waste:
Then can I drown an eye, unused to flow,
For precious friends hid in death's dateless night,
And weep afresh love's long since cancell'd woe,
And moan the expense of many a vanish'd sight:
Then can I grieve at grievances foregone,
And heavily from woe to woe tell o'er
The sad account of fore-bemoaned moan,
Which I new pay as if not paid before.
But if the while I think on thee, dear friend,
All losses are restored and sorrows end.
Možda jednom iskreno za promjenu
Većina nas je puna kontradiktornosti. Jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo. Osjećamo nešto još više različito.
Većina nas govori ono što misli da ostali žele čuti. Ono što mislimo i osjećamo ostaje skriveno u nama. Radimo također ono što mislimo da ostali žele da radimo.
Uvijek kad bismo trebali pisati esej u školi svađali bismo se kako je nemoguće iz vlastitog mišljenja dobiti manje od 5. Ne može nečije mišljenje biti netočno. Nečije se mišljenje može razlikovati od nekih uvriježenih stavova, može biti nemoralno, može biti rasističko, etnički netrpeljivo, specističko, šovinističko. Ali ne može biti netočno. Može se razlikovati od nečeg što se smatra ispravnim. Ne mora biti utvrđeno na nekim činjenicama. Ali ne možeš krivo razmišljati. Ne možeš imati krivo mišljenje. Jer tko određuje što je ispravno, što je točno? Mišljenje zapravo može samo odstupati od uobičajenog.
A opet, svoje pravo mišljenje često skrivamo. Više ili manje uspješno. Jer iz nekog razloga ne želimo otkriti prave sebe. A nije nužno da se sramimo samih sebe, ne smatramo nužno da trebamo biti bolji. Jednostavno mislimo da bismo kao drugačiji bili prikladniji za nekog drugog. Kao već ćemo pokazati svoje pravo lice jednom kad nas netko već prihvati.
Zašto ne ostanemo onakvi kakvi smo bili kao djeca? Djeca su iskrena. Reći će ono što misle, ponašat će se onako kako se osjećaju. Zato nekad kažemo da su okrutno iskrena. Nisu. Samo su iskrena. Ako im se netko ne sviđa, reći im to. Ako se netko ne sviđa nekom odraslom neće im to reći. Ali će misliti. I što je okrutno u tome da čovjek zna na čemu je?
Zašto se kad jednom odrastemo više ne usudimo viknuti da je kralj gol? Ne bismo li trebali biti zreliji, sigurniji u sebe. Ne bismo li trebali znati više o životu i svijetu? Je li moguće da kao djeca znamo više? Da znamo više nego ćemo ikad kasnije u životu znati? Trebamo li nekad nekog povrijediti u lice radije nego ga ogovarati iza leđa? Trebamo li nekad povrijediti sebe radije nego gajiti lažne nade.
Trebamo li možda zauvijek ostati djeca?
I živjeti u svijetu u kojem nema krivog mišljenja. Iskrenom svijetu. Bez laži i (samo)zavaravanja.
U svijetu u kojem riječi znače ono što znače. Pogled znači ono što znači.
Možda ne trebamo nikad odrasti.
Oči
Oči su fascinantni organi. Onako kad bolje razmisliš zapravo su odvratne. Nakupina bjelančevina s nekim žilicama i onak sluzave. Ali kad zanemariš činjenicu da su samo organ pretvaraju se u zapravo jedino što gledaš kad razgovaraš s nekim. Jer kad gledaš u nekog gledaš ga u lice, a kad gledaš u nečije lice gledaš u nečije oči. Zapravo gledaš u jedno oko u većini slučajeva, ali vrlo često i u oba. Kako god bilo, gledali u jedno ili oba oka opet od cijelog tijela, od cijelog čovjeka svu pažnju usmjeravamo samo na oči.
Što zapravo vidimo u očima? Kažu kao da su oči ogledalo duše, al čujte kažu i što se mora nije teško a to je neizmjerno bedasto, ne treba izrekama vjerovati. Istina je da te oči uvijek odaju. Osim ako si Al Pacino pa genijalno igraš očima. Ali nisi Al Pacino. Vjerojatno zato ljudi traže da ih gledaš u oči dok im govoriš. Posebno ako misle da lažeš. I ono lažeš mi u oči.
Po očima vidiš je li netko umoran, bolestan, sretan. U očima vidiš ponos, razočaranje.
I ono nešto.
Zašto neki ljudi imaju "tako lijepe oči"? Što ih čini tako lijepima? Što to sluzavu nakupinu bjelančevina čini tako lijepima da si u stanju za ozbiljno pokleknuti?
Možda boja? Mislim na boju šarenice. Uostalom i kad gledamo u to jedno oko ili oba oka gledamo zapravo u šarenicu ali još jače u zjenicu. Dakle od cijelog čovjeka u nešto veličine vrha špenadle.
Većina ljudi nekako plave oči smatra lijepima. Ne znam. Možda zato što se ističe željno gledana zjenica. Možda ih baš to što nisu tamne čini prodornima, ali i iskrenima. Ali opet, plave oči znaju biti vrlo hladne. Smeđe su, naprotiv, tople. Ali nisu izražajne. Zelene su, pak, poprilično rijetke. Mogu biti ili vrlo lijepe i tople ili nekako čudno sablasno zelene.
Ali ne može biti stvar u boji kad lijepe (a i ružne) oči dolaze u svim bojama.
Dolaze i u svim oblicima i veličinama. Opet se nekako ljudi s malim očima smatraju zlima i neiskrenima. Ima nešto i u tome. Kao ne pokazuju se dovoljno. Možda. Ali nije pravilo.
Zapravo mislim da je stvar u tome kako te oči gledaju više nego kako te oči izgledaju. Kad te netko gleda kao da zna nešto što ti ne znaš, kad te netko gleda s poštovanjem, kad te netko gleda s mržnjom, kad te netko gleda s ljubavlju. Kad te netko gleda onako kako te nitko nikad nije gledao...
Ali ako je u tome stvar onda oči čini ljepima upravo to što su nakupina bjelančevina živcima povezana s mozgom. Što su samo organ koji pokazuje ono što mozak misli i želi. Tko bi rekao da ih lijepima čini isto ono što ih čini ružnima.
Ako je u tome stvar onda su oči najbolje osmišljeno oruđe ikad.
Sljedeći!
Čekaonice su jedna vrlo zanimljiva pojava. Na jednom mjestu okupljaju ljude koji različito reagiraju na čekanje, male prostore, stajanje, ostale ljude i slično.
Prvi faktor zabave u čekaonici je duljina čekanja. Što je čekanje dulje to je zabavnije. Promatraču, ne osobi koja čeka. Postaje još zabavnije ukoliko se ne zna kolko će dugo čekanje trajati. Oni brojevi i displejići potpuno ubijaju zabavu.
Drugi faktor je stajanje. Čekanje je lakše podnositi stoječki. Kao prvo ne bole te noge, možeš kopati po torbi ili već nešto raditi, možeš se zabavljati gledajući kako drugi ljudi stoje.
Treći faktor su ostali ljudi u čekaoni. Na prvi pogled vjerojatno se čini da su ostali ljudi primarni faktor ali je vrlo važno koliko ti ljudi dugo čekaju i stoje li. Zbog toga su ljudi tek treći faktor zabave. Razlog zabludi da bi ljudi mogli biti primarni faktor zabave je u tome što se u njima svi ostali faktori manifestiraju. Ukoliko su svi ti ljudi u maloj prostoriji zabava je time veća.
Prosječni budući čekač obično započne ovako. (Ignorirat ćemo postojanje onih brojeva i displeja) Dolazi u čekaonicu laganog hoda. Eventualno teškog hoda ukoliko dolazi u čekaonicu kod doktora i pritom ima išijas. Obično uđe brzo. Zatim naglo stane osupnut količinom ljudi u čekaoni. S nadom kruži pogledom po prostoriji u potrazi za slobodnom stolicom. Iste, naravno, nema.
Obično tijekom ove faze čekač (ili čekatelj, kako god) pita ono poznato "tko je zadnji?". Iz ovog vidimo dokle seže nada junaka naše priče. On se nada da će se javiti netko tko je zadnji te će on time postati onaj predzadnji. Naravno, ukoliko to pokušate učiniti nekom od čekača veterana fizički će vam nauditi unatoč uznapredovaloj osteoporozi. Volim ući u čekaonu i pitati tko je zadnji te na nečiji odgovor sretno ustvrditi "ajde dobro, barem nisam ja". Ostali to obično ne prime dobro.
Ne prime to dobro jer su već u trećoj fazi čekanja. Ali mi idemo redom. Druga faza. U drugoj faza nada još postoji. Čovjek gleda tih 50 ljudi u dva metra kvadratna u nadi da samo jedan treba nešto obaviti a ostali su samo pratnja. Nada se da će ga nekako nekim čudom netko prozvati preko reda. Nada se da će neki od penzića koji nema pametnijeg posla u životu od čekanja reći hajde sinko ti prije mene, život će ti proći u čekanju kao što je i meni prošao.
Treću fazu čekanja karakterizira guitak svake nade. Ljudi ulaze jedan po jedan, nitko nikoga ne proziva preko reda, nitko nikoga ne pušta preko reda. Ono što bi sad veterana čekača moglo oraspoložiti je činjenica da će novopristigli čekači još duže čekati. Ali u ovoj fazi čekač veteran previše je zaokupljen onime što će reći doktoru kad ga napokon prozove, što će istresti u lice službenici na šalteru kad napokon dođe na red, kakvu će scenu napraviti. Što se više broj čekača ispred njega smanjuje to su ove misli sve jače (čitati tekst sve brže, hvala) , tekst sve glasniji i sve više prost, zujanje u glavi sve jače, otkucaji sekunde na satu sve glasniji, pojačano je lučenje svih tjelesnih izlučevina, čekač je u fazi potpunog adrenalinskog šoka kakvog ne bi izazvalo ni bježanje od morskoga psa. U ovoj fazi čekač više ne primjećuje nikoga oko sebe. Ne primjećuje na koji način tko od čekača trese nogom, o kakvim glupostima sprijateljeni čekači razgovaraju. Sve su mu misli usmjerene na srdžbu prema osobi koja će reći tu riječ koju već tako dugo čeka.
SLJEDEĆI!
No tada se događa neočekivani preokret. Ljepota te riječi nevjerojatnom lakoćom topi sav nakupljeni gnjev i pretvara ga u neljudsku ljubaznost prema osobi koja je čekača prozvala.
Ovo dakako povećava frustraciju kod svakog sljedećeg čekanja. Jer čekanja će uvijek biti, gubljenja živaca će uvijek biti, ali ta mala slatka riječ spriječit će svako toliko željeno fizičko obračunavanje s onime koga čekamo.
Uistinu iskusnom čekaču ne preostaje ništa drugo do pronalaženja zadovoljstva u patnji ostalih čekača. Nervozni ljudi uvijek nekako učine da ti vrijeme brže prođe.
