Stih
Ne čitam puno. Često počinjem čitati. Knjiga koju počnem čitati obično mi dosadi nakon nekih 20 stranica. Tada počinjem "usput" čitati neku drugu knjigu. Ona ubrzo doživi sudbinu one prve.
Koliko sam prvih poglavlja pročitala? Nebrojeno mnogo. Koliko sam knjiga pročitala? Zanemarivo malo.
Još dok sam bila dobra curica i čitala lektiru koliko toliko. Ali sad...
Ne volim duge književne oblike, vrste, što već. Ne volim epove. Zbilja ne volim epove. Romane naoko volim. Ali ne volim ni romane. Ne volim čak ni duge priče. Volim kratke priče. I volim pjesme.
Nekako ću uvijek između stiha i proze odabrati stih. Stih je kraći.
Ali opet, stih je sadržajno duži.
Drag mi je citat iz Zaljubljenog Shakespearea kada Henslowe dolazi Willu pitati ga kako napreduje drama. Will počinje odgovarati nešto u svom stilu, u stihu naravno, a Henslowe zatim kaže "We have no time - talk prose".
Uistinu volim taj citat.
Zanimljivo mi je to. Ne želim si uzeti vremena da nešto pročitam. Ali ću rado uzeti vremena da razmišljam o pročitanome.
Ne u stilu što je pisac htio reći. To je bez veze. To može samo on sam znati. Ako i on.
Ali nekako misao o tome ostaje negdje ispod razine svijesnog.
Ne samo poezije. I proze. Kratke proze.
Ljudi takvi kakvi jesmo volimo sve analizirati. A mnogo detaljnije možemo analizirati nešto kratko. Nešto što nije dokraja izrečeno.
Iako mislim da je uvijek dokraja izrečeno.
Ali poezija će nekako uvijek pobjeđivati iz jednostavnog razloga što ju svatko od nas može shvatiti na drugačiji način.
A ako ništa drugo, citiranje nečeg u stihu uvijek zvuči učenije od citiranja nečeg u prozi.
Samo moramo paziti da ne istrošimo stih. Njegova je ljepota upravo u malom broju prilika u kojima je upotrebljiv.
Jer tužan bi bio svijet u kojem bismo veliku porciju ćevapa s lukom naručivali elegijskim distihom.
SONNET 30
When to the sessions of sweet silent thought
I summon up remembrance of things past,
I sigh the lack of many a thing I sought,
And with old woes new wail my dear time's waste:
Then can I drown an eye, unused to flow,
For precious friends hid in death's dateless night,
And weep afresh love's long since cancell'd woe,
And moan the expense of many a vanish'd sight:
Then can I grieve at grievances foregone,
And heavily from woe to woe tell o'er
The sad account of fore-bemoaned moan,
Which I new pay as if not paid before.
But if the while I think on thee, dear friend,
All losses are restored and sorrows end.
