Možda jednom iskreno za promjenu
Većina nas je puna kontradiktornosti. Jedno mislimo, drugo govorimo, treće radimo. Osjećamo nešto još više različito.
Većina nas govori ono što misli da ostali žele čuti. Ono što mislimo i osjećamo ostaje skriveno u nama. Radimo također ono što mislimo da ostali žele da radimo.
Uvijek kad bismo trebali pisati esej u školi svađali bismo se kako je nemoguće iz vlastitog mišljenja dobiti manje od 5. Ne može nečije mišljenje biti netočno. Nečije se mišljenje može razlikovati od nekih uvriježenih stavova, može biti nemoralno, može biti rasističko, etnički netrpeljivo, specističko, šovinističko. Ali ne može biti netočno. Može se razlikovati od nečeg što se smatra ispravnim. Ne mora biti utvrđeno na nekim činjenicama. Ali ne možeš krivo razmišljati. Ne možeš imati krivo mišljenje. Jer tko određuje što je ispravno, što je točno? Mišljenje zapravo može samo odstupati od uobičajenog.
A opet, svoje pravo mišljenje često skrivamo. Više ili manje uspješno. Jer iz nekog razloga ne želimo otkriti prave sebe. A nije nužno da se sramimo samih sebe, ne smatramo nužno da trebamo biti bolji. Jednostavno mislimo da bismo kao drugačiji bili prikladniji za nekog drugog. Kao već ćemo pokazati svoje pravo lice jednom kad nas netko već prihvati.
Zašto ne ostanemo onakvi kakvi smo bili kao djeca? Djeca su iskrena. Reći će ono što misle, ponašat će se onako kako se osjećaju. Zato nekad kažemo da su okrutno iskrena. Nisu. Samo su iskrena. Ako im se netko ne sviđa, reći im to. Ako se netko ne sviđa nekom odraslom neće im to reći. Ali će misliti. I što je okrutno u tome da čovjek zna na čemu je?
Zašto se kad jednom odrastemo više ne usudimo viknuti da je kralj gol? Ne bismo li trebali biti zreliji, sigurniji u sebe. Ne bismo li trebali znati više o životu i svijetu? Je li moguće da kao djeca znamo više? Da znamo više nego ćemo ikad kasnije u životu znati? Trebamo li nekad nekog povrijediti u lice radije nego ga ogovarati iza leđa? Trebamo li nekad povrijediti sebe radije nego gajiti lažne nade.
Trebamo li možda zauvijek ostati djeca?
I živjeti u svijetu u kojem nema krivog mišljenja. Iskrenom svijetu. Bez laži i (samo)zavaravanja.
U svijetu u kojem riječi znače ono što znače. Pogled znači ono što znači.
Možda ne trebamo nikad odrasti.
