< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti



Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.

Flag Counter

pri_Mladenu
28.07.2011., četvrtak
I kada mi ...


...svijet neku drugu priču priča od one koja me vodi, zastajem vidjeti značenje toga. Vidim kako sve slijedovima svojim ide, a slijedovi ti jedan jedini slijed čine. Svatko čini, u slijedu svome, ne znajući često, ono što mu je dato. To je sačinjeno nebrojenim, čak i nevidljivo sitnim, uzrocima. Nije u moći čovjeka racionalno predstaviti zbir svega toga, da tumačilo bi se slijed određenim unaprijed. Čovjek često svoje nemoći stavlja ispted Istine i tako stvara pravila za sebe. Ta pravila su na nogama staklenima, jer spoznaje nove često ih lome. U gledanju svome odbacujem zato naučni pristup. On me sputava u slobodi gledanja. Naukom se često govori kako nešto nije moguće samo zato što njome u vremenu tome to dokazivo nije. Nauka ne poznaje kritike sebe. Ona čeka da se je obore u problemu svakome načinom koji čovjek je odredio. Za to je potrebno vrijeme veliko, a svijet ne čeka. Život ide dalje.
Ne mogu izračunati, a time ni dokazati, ali vidim slijedove što razlozima jesu. I nije taj razlog kao naknadna analiza. On nevidljiv oku postoji i prije onoga što se životom nama pokaže. Život kao da ide ispred prikaza svoga u onoj nevidljivoj pripremi uzroka svojih, i sve tako u nedogled vremenom unatrag.
I kada me većina odbacuje; i kada mi ukazuju da nisam u pravu; i kada me kore i kažnjavaju; i kada me koriste i podsmjehom gledaju ko budalu i naivca, ja vidim. Svijete ovdje sam valjda zato, da sve to preko mene prođe, jer i slijed u meni jest dio slijeda jedinoga. U slujedu života svoga stekao sam viđenje toga jedinstva i znam da to je ono u čemu sve je sadržano, kao i uzroci svemu u životu.
Vidim kako i eventualne želje moje stvorene su time.
Možda izgleda kao da tako nisam u životu, da ne živim život. Ne. Znam da ima i da ih je bilo i biti će onih koji putevima sličnim idu.
Kao začitan životom pratim vrijeme. I ja sam dio toga romana. Vidim mnoge ljepote i tuge. Vidim promašaje i poraze. Vidim ljubavi i sreče. U tome sam i ja, nada naizgled tih i bez reakcije. I kao kada se čita rado bi ponekome rekao što je dobro za njega, pružio mu ruku i poučio ga boljem načinu. Najčešće čovjek tada brani ono što u njemu nije dobro. Kao da se indentificira sa onim negativnim u sebi. To je neka zaštita slijeda u njemu, pa to poput linije manjega otpora i truda u životu. Tako ostaju kratka i slatka zadovoljstva, nakon kojih često dolaze neželjene posljedice. Ali, nakupine uzroka su koji puta tolike, da loš ishod odstraniti moguće nije djelovanjem mojim u trenu tome. Priziv je tada moguć energijama i moćima što nadilaze mene i moje djelovanje. Kada bi većina gledala život tako, lako bi se našao put zajedničkoga dobra.
Kao čitač umišljeni i ja sam u životu tom. I ja djelujem. Oduvijek sam bio na strani slabijih. Kroz njih se vidi kakav je naš svijet. Nekako mi i moj put liči na njihov.
Mnoge udarce sam do sada primio i primam ih još uvijek. Duša se skvrči na trenutak dok razum ne predstavi što se zbilo. I uvijek vidim kako oni što udariše drugo nisu ni mogli.
Ljudi stvaraju obrambene sustave od pamtivjeka. Pomoću njih su takovi i opstali. Pa, i ja sam u tome takav. Ipak izdižem se povrh zidova mi datih. Tako vidim i ono, što oni koji su zatvoreni unutar zidina svojih, ne vide. Takav, djelomično nezaštićen, poberem i poneki udarac, a pokoji puta i više njih. Naravno da me mnogi takova ne razumiju. Razumijem ih ja u nerazumjevanju tom.
Gledajući tako vidim i neke kvalitete koje unutar zidina nisam mogao vidjeti. Život kao da je poprimio novu kvalitetu. Tu su predosjećaji, širona gledanja, neka djelovanja van vidljivoga...
I sada, kada ovo pišem, moj se ego šepuri. E, moj ja! Ovo je svijet zajedništva, a ovo šepurenje je tek mogući razlog za nove udarce i poraze. Gospodine hvala Tebi za život i sve ovo, a ja se povlaćim u svoju malenkost na sudove svijetu koji i dalje ide putem svojim, jer dio sam njega. Povremeno dignem glavu iznad zidina i, normalno, dobijem po nosu... :))
Napisah ovo da pokažem da postoji i takav, mada neuobičajen, put. U svijetu bez zidova su poput dviju noga za kretanje molitva i zahvala. To je osnova čistoće kojom se vidi put i priznaje Istina po kojoj se sve ovo dešava, i u i van zidina. Vjerojatno i mnogi od vas žive tako ni neznajući da se već kreću putem Istine u podsvijesti svojoj, a možda već i svijest sudjeluje u tome.
Svima želim radost i sreču i puno ljubavi. Meni kako Bog dade, jer On jest Istina, Život i Ljubav ... :)

- 13:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #
20.07.2011., srijeda
Kao prozor u svijet…

Svijet svijetova Tamo negdje u dubinama duše, ili su možda to visine, ili daljine, smjestilo se ono nešto, ono najvrijednije nam.
Već od prvih tragova postanka to nešto se gradilo. Ona iskra, kojom se krenulo, čuvala je opstojnost. Od nekuda je dolazilo nešto što mijenjalo je oklop u kojem je iskra života tražila sigurnost. Čudo je krenulo i bilo. Stvaralo se materijalno tijelo zaštite iskre života. Stvaralo se određenostima vremenskoga beskraja.
Ona iskra malena u okruženju promjena slijedila je datosti, jer sada vrijeme značenje ima. Njime su promjene; njime je rast; njime je postojanje…
Životna iskra, kao gost u prostoru i vremenu, nailazi na one koji svoj smisao nalaze u tom čudu postojanja. Tijelo takovo, jedno, smisao nalazi u očuvanju iskrice nove ljubavlju majčinskom.
Svi prođosmo put takav. I danas ona ista iskra u nama treperi. Još uvijek kao vanvremena nas čini vremenima. Kao pod ruku vrijeme i vanvrijeme u ljubavi čine maše postojanje.
No, ne ide sve uvijek po datosti istoj na rezultat isti.
Viđam ljude različite. Usađeno mnogima je odgojem i djelovanjem okoline, da bore se za svoju opstojnost, za svoje zadovoljstvo i sreču. Viđam i ovdje velikih razlika.
Materijalni svijet je svijet konačnosti vremena i prostora. U njemu se broji i oduzima. U njemu su nauke i znanja.
U sklopovima, kojima su nam tijela data, mnogo je sustava koji odrađuju radnje za odluke o snjeru naših promjena. One djeluju u nama, ali i u svijetu zajedničkom u kojem je i nebrojeno iskrica.
Sustavi što pripremaju naša djelovanja nisu isti. Osnova im je jednaka, ali načini djelovanja različiti.
I nije to samo to. Djelovanja u vanjsklome svijetu stvaraju reakcije po kojima vanjski svijet djeluje na nas. Vrlo je to složen mehanizam.
Djelovanjem u svijetu vanjskome često se doživljavaju neželjene posljedide. Često nije gotovo kada se ostvari prvi ciljani rezultat. Ustvari, promjene nikada ne staju, nego slijede put svoj. One su kao biće neko što oblik i tijelo mijenja.
Neznam koliko smo svijesni posljedica svojih djelovanja. Većina površno grabi ni ne misleći zašto, kuda, kako…
Mnogo je nesretnih uslijed tuđeg ili svojeg djelovanja.
Gledajući sve to ne mogu se oteti dojmu kako je čovjek ustvari slijep. Slijep je za ono skoro najvažnije. Ne vidi kuda ide. Čak je pomalo i svijestan svojih nemoći i takav odgovornost za greške pripisuje Stvoritelju. To je ustvari još veći grijeh. Tako ja to vidim. Kada sljepilo, ono istinsko, svoje vidim u sebi, obratim se, u onoj dubini, gdje iskra života jest, ni sam neznam kome, ali onoj Istini sebe i svijeta i molim za svoja djelovanja. Znam da ne vidim i molim da činim dobro; molim da mi bude jasnije što je sve ovo kako ne bi činio zlo. Znam da je čest slučaj da se zlo čini iz nehaja. Moja savjest me time ne oslobađa. Stoga molim.
Vidim da i tako u drugim tijelima, u drugih ljudi, ista takova iskra jest. Možda su se predali i slijede put dok ide. Možda jednostavno puštaju Stvoritelju da im opravda svako dijelo ma kakovo ono bilo.
Istino, ako sam se predao tebi, onda te trebam slijediti i biti uz tebe djelima. Trebam gledati i razumjeti Te.
Ja sam tek jedna iskra u moru iskrica u svijetu po Tebi.
Mmogi bi, ali ne mogu. Ne odustajte od Istine. Po Njoj jeste. Odustajanjem si tlo pod nogama mičete.
Upoznao sam dječaka sa autizmom kojeg je stekao djelovanjem toksične žive koja se taloži u kostima i mozgu. Poznajem mnoge malene sa mentalnim problemima uslijed alkoholizma i narkotika u trudnoći. Znam za mnogo djece sa teškim, zasada neizlječivim, bolestima. Tu su i invalidi današnjih tehnologija. Istovremeno promatram one što vode ljudsku zajednicu, one što odlučuju u ime naroda. Gledam osnovu kojom rade. Novac i materijalna korist ih vode. Čak i ratovi se tom osnovom pokreću. Kada će oni dijeliti ljubav?
Uprljani siromah koji kante premeće ne bi li u otpadu našao neku sitnicu za sebe. I on je dijete; i on je onom iskonskom iskrom, ali već posustao; ima li ljubavi za njega?
Djeca sa teškim oboljenjima koje zakon često ne prepoznaje, ne poznajući njihovu bolest; ima li ljubavi za njih i razumijevanja od onih koji odlučuju?
Ostavljena djeca po domovima; ima li ljubavi za njih?
Što znači ona često upotrebljavana riječ ‘boljitak’?
A dječica, siromasi, bolesni, duša zatrpanih nevjerom vape. Kao kroz uski prozorčić još motre u nadi. Niste li im možda slični? Možda na neki drugi način? Otvorite srca i pružite ruke svijetu.
S ljubavlju … :)

- 15:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #
16.07.2011., subota
… kao dijete pred svijetlom …


Začuđen još uvijek stojim pred prvim svijetlom; pred jedinim svijetlom. Svijetleća kugla mebrojenih iskrica očarala je trenutak.
Neko vanvremeno vrijeme, kao svijetlosni trag, iluziju stvara, koja me tješi u nemoći spoznaje sebe.
Nebrojena pitanja otimaju se stvarnosti, kao da žele nestvarnost predstaviti stvarnosti.
Svijetlosni trag svjedoći svijetlost do kraja beskraja.
Sva pitanja, kao i trag svijetlosni, vremenom posustaju, i u nemoći svojoj vide još ono isto dijete, što pred kuglom svijetla jedinog u trenu čeka… čeka tebe što si zrakom svijetlosnom krenuo, tražiti sebe u svijetu van svijeta.
Svi smo mi, dragi moji, ovdje, u svijetlu jedinom. Ne postoji vrijeme niti daljine. To su iluzije nepostojećega berskraja. Dati smo voljom koja nas nosi usnule kroz svijet odnosa i vraća Istini.
Djetešce, vidim te u svijetu koji ti je dat kao san neki. San je to Istinom koja bdi nad tobom u dobru i zlu. Ona je Istina sviju nas. Ti si što i ja. Tek putevi u vremenu snova su nas razdvojili, stvorivši nam vrijeme i prostor razlika iluzija. I pored toga Isto smo ono dijete u čudu Istine.
Viđam životne raznolikosti; viđeam snove u snovima; viđam radosti i steću; viđam boli i tuge… ; viđam Tebe… dijete drago …
Prijatelji dtagi, svi smo mi to isto … dijete u čudu onoga Jedinoga svijetla.
Tebi u bolu i patnji ruku pružam. Izgubljena ljubav je najbolnija. Ne, ljubav ne nestaje. Ona je u Tebi. Otvori se i pruži je onima koji je ne nalaze. Neka otkriju čaroliju djeteta što u čudu Istine zove sve nas u jedinstvo duše. Pokažimo da nitko nije sam.
To jedinstvo je život Istinom. Odemo li putem materijalnih ‘bogatstava’ zarobiti će nas vrijeme i prostor i zamagliti put djetetu koje nas sve treba Istinom života. To dijete je u svakome pozivom u vrijeme prvoga svijetla. Ako iskreno pogledate vidjeti čete dijete u svakome. Prilazite Njemu, jer ustvari vas ono zove. Vas koji ste isto što jest i To dijete.
S ljubavlju svima vama draga djeco … :)

- 11:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #
10.07.2011., nedjelja
'Paklena vrućina'

Paklena vručina Čujem: 'Pakleno je vruće'. Mnogi govore kako ne mogu izdržati. Vidim ih kako su još ovdje, ali nekako pomalo izgubljeni. Znoj ih većinu oblijeva i nedostaje im vode. Kao da im sva voda svijeta ne bi bila dovoljna. Kako više popiju jače ih znoj oblijeva i neugoda je još veća. Možda bi bolje bilo ne popiti tu dodatnu vodu? Da, ali bilo je tako nesnosno vruće i sparno uz onaj prethodni znoj.
Zanimljivo mi je kako se obično misli kako je potrebno piti vodu. Vidim da je starija potreba otklanjanje neugode. Čak i ona ima stariju potrebu kojom je sama stvorena. Zašto tako gledam? Mislim da je moguće sve to riješiti otklanjanjem starijih uzroka. U krajnjem slučaju, ako tako ne ide i nismo vješti tako, nije na odmet i pomiriti se sa stanjem i očuvati ono osnovno, da ne 'puknemo'. To je očuvanje zdravog razuma. Tako to ja vidim.
Put najmanjega opterećenja i otpora je reagirati odmah na onaj prvi osjećaj. Takova reakcija često može imati lošije posljedice od nedjelovanja. No, nije uvijek tako. Ovisi o tome koliko je čovjek radio na sebi i koliko razumije situaciju u kojoj se zatekao. Možda 'razumio' nije najbolje rečeno, jer postoje i drugi pristupi.
I sada sjedim u sobi za vrela vremena i mirno ovo pišem. Dugi rukavi, duge hlače i ni na kraj pameti mi nije to skinuti. Vruči zrak bi mi odnio ono malo vlage koja me štiti. Bolje je tako. Neka ono malo zapare ostane između kože i tkanine. Ugodnoi mi je, koliko to može biti i ne želim negativnim razmišljanjima kvariti stanje.
Ljudi često sami sebi otežavaju situaciju nastojeći čarobnom radnjom otkloniti neugodu. Mnogi nisu čarobnjaci, pa im to ne ispadne dobro.
U životu sve je u nekim procesima. Promjene, koje su najčešće uvjetovane vanjskim promjenama, potiću promjene u nama. Tijelo reagira po zakonima fizike i kemije, ali velikim dijelom i putem naše svijesti. Svijest u spletu sa mislima i odlučivanjima pokreće naše svijesno djelovanje.
Stvorili smo naše sustave za otklanjanje neugoda i stvaranje ugoda. To bi bilo u konačnosti učinkovito, ali procesi idu dalje. Promjene stvaraju nova stanja u kojima procesi djeluju dalje sa novim poticajima i promjenama. Čovjek nije u stanju sve to savladati, a većini se ni ne da raditi na tome.
Tipičan primjer su narkotici. Stvori se proces koji čovjeka dovede skoro do njegova blaženstva, ali to nije kraj. Nedaj Bože. Proces ide dalje, a razvija se i ograničena svijest prividnoga blaženstva, koja sve više opčinjava. Proces taj, ispod svijesti, mijenja čovjeka. Narušavaju se prirodni dobri odnosi u tijelu i dovode se do destrukcije organizma. Takođr je neodrživost i u vidljivom svijetu međuljudskih odnosa, jer opčinjena osoba je sklona mnogim radnjama za pribavljanjem blaženstva, pa tako stradaju i njezini bližnji. To je pristup kratkoga gledanja i nerazumijevanja. To bi nazvao samoživljenjem i škrtošću. Takova osoba ne želi dijeliti radosti sa bližnjima, pa i kada zajedno 'odlaze' sa 'prijateljima' čine to tako da svatko sam za sebe ide. To su sigurno osobe kojima nedostaje ljubavi.
Odabrao sam ovaj primjer, jer mi se činio dovoljno kontrastan da bi bilo vidljivo što želim reči.
Vratimo se na paklensku vručinu. Ona ima sličnost s prethodnim primjerom. Sili nas stanje nesnosne vrućine, a gore je to naša potreba za narkotikom. Oba slučaja djeluju u nama samima. Mi smo ti koji pokrećemo naše mehanizme, više ili manje svijesno. I ne samo svijesno u smislu znanja, nego i širine djelovanja promjena kroz prostor i vrijeme.
Ako fljusnem litrenku, biti ću ko u sauni. Uskoro ću morati i drugu, jer će prva brzo izaći kroz kožu. To sauniranje i nije loše, ali je neizvedivo u javnom prevozu, na radnom mjestu i sličnim situacijama.
Zašto se tijelo znoji u tim situacijama? Znoj na koži hlapi i troši energiju tijela za to, a mi to doživljavamo kao rashlađivanje. Možda bi bolje bilo da se zalijemo kantom vode? Neki, koji su u tim mogućnostima to i rade. Neki skoće u jezero, rijeku ili more. Rashlađivanje! Tijelo traži normalnu radnu i životnu temperaturu i energiju. Okolina je u velikim količinama, za ovih vrućina, narušava. Pa kako pomoći tijelu?
More, rijeka i jezero nisu uvijek pri ruci, a ni kanta sa vodom. Zar onda ostaje samo preznojavanje? Za to će vam trebati nekoliko litara vode i situacija gdje se možete preznojavati. Naravno, važno je i vaše psihičko stanje, a to bi značilo, da vas to pomalo i veseli. Ali često nije tako. Pa kako si onda pomoći?
Ja najčešće radim tako da se obućem. Dugi rukavi košulja, duge hlaće, a ako sam vani kapa, po mogućnosti šilterica. Tako čuvam ono nešto blage koja je tijelu potrebna. No, najvažnije je svijest koja potiće duhovni mir i zadovoljstvo. Time čuvam umjerenost procesa u sebi. I oni bi mogli izmaći u nekontrolirane procese, a tada se sustav raspada.
U puno siruacija u životu je duševni mir važan. Tamo u nama su začeci naših djelovanja, bila ona poticana izvana ili iznutra. Tamo vrijedi biti prisutan sbiješću i spoznajom. Tamo vrijedi gajiti biljčicu dobrote koja stvara umjerene procrese u nama i u područjima našega djelovanja.
Postoje zaštite tijela od vanjskoga djelovanja. Htio bi spomenuti one zaštite koje većina ne vidi, a koje su kvalitetno raznolike. Čovjek nije samo ovo vidljivo tijelo. Čuli smo nešto o energijama o zračenjima, o odnosima u prostoru i vremenu. Život i svijet su ipak drugačiji od onoga što se očima vidi. Tijelo se štiti energetskim plaštom. Vjerojatno ste čuli za aure. Neki ih i vide. Ipak i to odijelo je individualno. Neki ne mare i podere im se. Ne vide i ne mare, ali osjećaju da nešto nije u redu. Možda treba samo staviti zakrpu, a važno je i to da se više ne čini ono čime se poderotina stvorila. To vam može zakrpati krojač aura, ali je potom važno ne je ponovo poderati.
U nama su skoro sva rješenja za dobro. Ometa nas nerazumijevanje. Potrebno je uspostaviti taj sklad i ne srljati za nemogućim željama.
Eto, dragi moji, jelte da nije paklenski vruće... ruće je koliko ste dozvolili. Ta neki hodaju i po žeravicama. Nisu dozvolili... No, nemojte se sada šegačiti i srljati. Polako, jer i svijest treba vrijeme. Živi smo, a život treba vrjeme. Život je lijep i radujte mu se. Ta radost potiče zdrave procese.
Volim vas sve i ne samo zato što je tako meni dobro, nego što vama želim radosti i duhovnog mira i sreće...
E da, čuvajte se otvorenog jakog sunca. Nenaviklim vašim stanicama kože ono ne odgovara u direktnom takovom zračenju. Mislite na milione sitnih malih stanica koje također idu i nastoje biti na putu života. Sklonite ih u hlad. To pogotovo vrijedi za malu djecu. Njihove stanice su još više osjetljive, a ovo je sunce sa vrlo jakim zračenjima... svima dobro ... :)

- 13:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>