< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti



Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.

Flag Counter

pri_Mladenu
28.10.2010., četvrtak
… i kao da nešto nije u redu …

Mislima virovi Sav svijet se kreće, mijenja, odlazi u neko vrijeme novo.
Od malena promatram to čudo stvarajući sudove svoje; definirajući sebe. I ja sam tako, tijekom promjena tih, putovao u neka vremena nova.
Naučio me svijet načinima opstojanja. Zatečenim sličnostima ugradio sam dostupne načine gledanja, misli, viđenja… Riječi bijahu sredstvo oslikavanja svoga načina, a donijele su i deklarirane načine komuniciranja. Tako je to među ljudima. Širi načini života su kao poseban dar i o njima nije lako riječima oslikavati.
Nisam se zadovoljio samo biti to što mišljah ili misliše da jesam. Htio sam stvarno vidjeti što to stavrno je. Vjerojatno je to od spoznaje da krenuo sam od ovdje zaboravljenih prostora; od prostora koji uobičajeno nisu realnost.
Sve više sam razotkrivao ovu scenu na kojoj misao i mnoge misli stvarale su zamišljen svijet, a svijet stvaran ostade u prošlosti. Bila je to prošlost u kojoj riječi nije bilo, mada bijaše mogućnost da se usvoje razvojem. Već tada se nazirala budućnost, naziralo vrijeme.
I razvio se život, što kao da pršti mogućnostima, vremenom, prostorom, materijom. Ja se ipak držim one prve istine početka vremena u kojoj se stvorila prva potreba promjene i krenula svijest o sebi. Tada kao da nije bilo nešto u redu, da mijenjalo bi se putem reda. Toj svijesti, svijesti iskoraka, promjena stvori vrijeme, stvori budućnost, stvori potrebu promjene. I tako jest potreba koju energijom nazivamo. Ona nosi realnost vremena i promjene.
Zagledam se mislima u neko zamišljeno sitno mjesto. Vidim nešto, što potaknuto nećim kreće u vrijeme i prostor novi. Vidim kako na mjesto njeno pozvana su tijela druga. I sve se u lancu razvije prostorom cijelim. Nemir nasta. Ustvari se pitam: 'Nastade li?' Možda oduvijek bijaše, jer ni prvi uočeni pokret nije bio sam po sebi, već isto tako pozivom mjesta praznoga pozvan u vrijeme novo mjestom novim. Kao da to je vječna promjena.
Mi, misaona bića, radimo mislima u sustavu ograničenja prostora, a time nekom spoznajom ograničernja. Misao tako ima viđenje početka i kraja. To joj dođe po njoj samoj, ne i po istini svijeta. I tako, mi ljudi, ustrajno mislimo o počecima i krajevima. Da bi to imalo smislenost imenujemo početke i krajeve. Na taj način je nama to smisleno. Po istini svijeta ime ne postoji, a time ni početak, a naravno ni kraj. Sve je u apsolutnom gibanju.
Vidim da i to jest misao, a istina je još dalje. Naime, rekoh sve, a vidim da je i to imenovanje granica moje spoznaje. Ta kako uopće da predstavim sve? Možda kao svoju nemoć, ili nedokućivost? Možda kao ono što mislima je nedohvatljivo, a time i prikazano. I tako uvodim negaciju u svoju stvarnost, mada negacija u stvarnosti ne postoji. Možda postoji u smislu brkanja vremena i prostora, a time i imenovanja. Sve su to misaone kategorije.
Eto, oslikao sam pristup i sada dozvoljavam kazivanje da jesam. Dozvoljavam postojanje. Dozvoljavam vrijeme i prostor. Sve to dozvoljavam, ali ne napuštam viđenje vanvremenosti kojom vidim promjene. Zamislite kako smo mi na našoj dragoj planeti Zemlji u stalnom brzpom kretanju rotacijom Zemlje, a opet tu smireni možda sjedimo i meditiramo. Krećemo se zajedno sa Zemljom i nema te razlike kojom bi primjetili to kretanje. A što da kažem o ktetanju Zemlje oko Sunca i širih svemirskih kretanja. Naša misao je relativna i jedino tako postojati može. Ona stalno radi usporedbama. Kada okrenem sebe prema Jedinoj Istini, kako da je vidim kada ne mogu uspoređivati. Jedino mi ostaje usporedba prema onome što Istina nije. Tako mislima slijedim princip postojanja stalnim kretanjem i promjenama, vremenom.
Oasjećam kako hvatam neuhvatljivo. Time spoznajem sebe na nekom drugom nivou svijesti. Ma na ikojem, jesam, a time jest promjena i vrijeme. Kao da uhvatih vrtlog beskraja. Da, tako je to kada radim mislima. A istina jest da radim!
I evo me takova kakav jesam. Odustajem od ikakovih kićenja, znanja i nauka. Evo me blesava. A zar je to uopće bitno? Vidim nešto o čemu ne mogu pričati, jer pričom ne mogu dalje od vrtloga. Odmaknem se i priznajem život. Gledam nekako drugačije. Vidim ljude kako uporno slijede put i ne videći ga. Viđam svijetove kojima čovjek sebi predstavlja Istinu. Vidim kako je to ipak samo prredstava. Vidim da i ja to činim. Spoznaja ta me osmjehom smiruje. I kao da mi neka duša blagosti put pokazuje; kao da me vodi.
Prijatelji moji dragi… postoji Istina u kojoj je ta blagost. Ona ukazuje na nepotrebnost gomilanja. Sreča i radost su oslobađanje… oslobađanje od zabluda. Istinoim jesmo čisti kao duše što blagoslivljaju vrijeme… duše koje pokazuju 'početak'.
Neće rijeka tijekom stati, ali kada sve to sakupimo; i vrijeme; i prostor; i materiju sa energijom; sve je kako treba biti. Nestaje ona nesigurnost i blaga ruka Istine oslobađa.
Neka vas radost i sreča prate, a ljubav neka vam bude vodilja. Njome ćemo spoznati širinu Istine. To čak i nije širina… :)
- 16:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #
18.10.2010., ponedjeljak
Sljepilo

Istino..... Istino, vidim li te?
- 22:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #
14.10.2010., četvrtak
I kaj sad?

Kaj je ...
Gledim taj datum, tu dole, vu zadnjem postu. Je bil 04. kad sam zadnjega napisal. Je, kakti, vreme da se nekaj napiše. To mi se mota po glavi već par dana. Pa, nebum valda prestal? Kaj got. Tu sam i nebum prešel proč. Da, al kaj da napišem?
Da kaj got denem tu, to nekak nebi išlo. Zapraf sve kaj tu dojde i kaj sam napisal, je tak tu, laj je tak bilo, a bilo je kaj je moglo bit. Za sve, kak vidim, se poklopit mora i mesto i vreme i sve ono kaj se tu najde. To tak zgledi, kad se dogodi to kaj se dogodi. Zglei kaj da se to moralo tak dogoditi. Kad se malo ufuram u ta razna događanja, vidim kak čovek obično brka ono kaj se zove uzrok i posledica. Bi to po naški rekel, kaj je i kaj ni. Prije i posle stvari se drukče vidiju i dtulše zgledi to kaj more, il je moralo biti, il bu.
Zmišljati se svakaj more, malar ni to više nis siguran. Zakaj? Pa neznam ko to sve rihta i kak se to rihta. Vite, tak sad neznam o čemu da pišem. Kaj da velim i od kud da počnem?
Gledim te nauke, kaj ih poi školama učiju i kaj ih onda ti naučeni dalje delaju. Sve im tu ide po redu. Mečeju i mičeju ono kaj misliju da je. Sve to dobrla leta se polahko zida i menja. Je kak i v živlenju. Pa i ni to nekaj drugo.
Ja nis učen čovek. Sam nekak srednje zgural i elektrike učil, a nekak nis v tomu bil. Su mi velka leta prošla, a ja navek idem nekim putom kaj samo moj je. Kaj da sam od negde došel i kaj da nekam idem. Na putu čovek svakaj vidi. Bi mi gdo mogel povedati kak je nekaj tak i tak i kak je nekaj lepo, a nekaj ni. Pa i piovedaju mi, al ja ipak guram po svom. Zgledim miroljubivo i nekak mirno, al sam vu svom miru i tišini fest tvrdoglav. Se štimam kaj da nemam nikaj protiv, al svoje nedam. Ni mi ni do dokazivanja. Zakaj? Naj svak svoje ima, velim. Pa ko kaj vidi il najde vu tomu, lepo.
Čovek na svomu putu svakaj zmisli i svakaj napravi. Voliju ljudi da im lepo bu. To kaj komu paše je pak drugi par cipeliša. Svak svoga aršina ima. Sam videl da ni dobro drugomu meriti z svojim aršinom, makar puno ljudi tak dela. Tak onaj drugi nemre videti kolko vredi nekaj po onom kaj mu se dalo. Vidi kaj je dobil, al videl ni kolko je to vredilo onomu kaj mu je to dal. Ni isto kaj se da i kaj se dobi. Je to nekak ista stvar, ali ni isto. Tak je i vu tomu kaj ja ovde pripovedam. Puno njih kaj tu naletiju vidiju kak je to dosadno i kak tu ni nikaj kaj bi im dobro bilo. Ja si pak mislim po svomu. Tak ja pišem jedno, a vi to kaj da čitate nekaj drugo. Kad bi se pozival na neke naučne stvari bi morti to bilo nekak više onomu kaj je sazidano z naukom, al i to je svakom po njegovom, al nekak sve skup je povezano. Ovo moje tu je z neba pa vu rebra. A kaj morem kad tak z menom je. Tak stvari stojiju.
Vidim kak ljudi glediju, al vidim kak većina kod toga ne vidi da to oni tak glediju. Ma i to nekakva nauka sigurno dotikava, al treba dojti vu taj fah vsega, kaj vu nauki je. Ja, to kaj je pri meni, navek držim nekak skup, il si samo tak mislim. Si dozvolim.
I tak, kad idem od 'nekud' 'nekam', svega se najde. Jel se moglo kak drukše, nek baš tak? Kak da znam kad ni neznam, ko sam i kaj to je? Nek sve to ide 'nekam', a ja nekak delam kaj da jesam. Kad se malo zmislim, vidim da mi niš ni jasno. Oni vu nauki misliju da znaju. Ja pak mislim, da oni morti znaju, al dost njih neznaju kaj znati znači. A kaj sad, svak svoga zadovoljstva ima.
Bi na kraju reči štel, da nis zgubljen. Kak razmišljam morti to zgledi ko da jesam, al reci bi štel da se za nekaj ipak držim. Držim i ne pušćam. A kaj to je? Nebi znal reči, al nekaj je. Nekaj, i to nekaj za praf.
Kaj na kraju znam? Pa nikaj.. A kaj znati znači? To je tak nekaj po čemu se rihtam z onim kaj mogu i kaj zapraf mislim da mogu razmeti. Je to nekaj v zraku. Bi neki rekli kak z toga znanja puno se more dobroga napraviti. Je, al još više onoga kaj ni dobro. Je to znanje, kakti, samo del onoga kaj dobro je. Treba tu još dost onoga kaj znanje ni. Se i to more prihvatiti i videti kak je za dobro. A kaj dobro je? O tom sam već ranije pripovedal, al i bum opet. Bum samo kratko rekel, da to je posštivanje Istine i njenoga dela. Nebum sad o tomu. Probaj Ti prijatel dragi. Kak vidim to ni za hititi. Vidiš, pa i ti si delo Istine. Kaj ne? Sam i ja, a i oni kaj nauke delaju, al i oni kaj ne delaju dobro. OPa kak onda je dobro i njih poštivati? Je, poštivati Istinu po kokjoj jesu. To je njeno delo. To kaj puno njih od nje beži, im ni za dobro. Dobro je da bi videli kaj Istiona je. O tomu bi štel pripovedati. O tomu da bi svak sebe videl, onak po istini kak je. Onda bi i Istine poštivati mogel, a po njoj smo svi jedno.
Sam čul tak lepih i dobrih viđenja, kaj su me oduševila. Je, al za videti i razmeti je treba spreman biti. Za to pak strpljiv treba biti i volje za videti imati. Kak drukše oči otpreti? Če se slučajno otptreju, je pitanje kaj bi se razmelo, a morti bi se brzo i zaklopile. Kaj onda?
Tak, lepo po putu idem, od 'nekud' 'nekam', i kaj da je sve vredu. Znam da nekam idem. Neki misliju, da je to nigde. Če jesam neko, nekam bum i došel, kaj ne.
Eto, i nekaj sam i napisal. Nekaj sam štel, a ispalo je to kaj je. Na kraju svak, kaj sim dojde, bu to na način scoj. Pa i ja sam to doživel na svoj način.
Sve vas volim i pozdravljam. Nekak ste svi tak simpa, tak ozbiljni i zamišljeni, pa i oni kaj i nisu taki. Svaki na svom putu, a zapraf svi skup zajedno…. :)

- 16:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.10.2010., ponedjeljak
Što je to meni tako čudno

Istina životima Sve je tako kako je. To je normalno. A kako drugačije bi i biti moglo. Druga je stvar što si ja mogu misliti, kako bi moglo i drugačije. To uobičajeno radimo kada nastojimo predvidjeti mogućnost događaja, da se pripremimo i postavimo tako, da umanjimo neželjene događaje. To znači da se, na neki način, ttrudimo gledati u budućnost.
To gledanje je vrlo upitno. Naime, mi, osnovom iskustva, predviđamo moguće događaje. Tako smo pretežno u nekom zamišljenom svijetu koji je nastao našim iskustvom. U njemu su moguća iznenađenja uslijed nedostataka iskustva, koje je čisto osobne prirode. Naravno, da u tome postoji veliko područje osobnoga djelovanja, a time i nastaju pogreške.
Nekako kao da više živimo u tome svijetu, nego u onom stvarnom, koji se ne predviđa, nego kao da je neumoljivo takav. Tako se naš život, kao leptirov let, vrti oko stvarnosti. Sve to mi je jasno i vidim to. No, to nije sve, jer taj sustav, kojim predviđam, aktivan je i dalje i traži. Kao da nastojim njime naći onu osnovu kojom ću sve vidjeti. Tako ću znati sebi naći pravo mjesto i to u oba svijeta; u onom stvarnom neumoljivom i ovom u mojem svijetu predviđanja. Na taj način kao da nastojim te svijetove svesti na jedan. To me podsjeća na ono što neki nazivaju sudbinom konačnoga ishoda života, a to je njegov kraj. Tada se stopljuje sa onim jednim. Prozaično.
Većina nastoji održati svijet predviđanja, jer on znači život; barem načinom ljudskog gledanja. I to mi izgleda jasno, ali….
Kada tako vidim ta dva svijeta, ne mogu a da ne vidim da su oba samo jedan svijet. Sve se stapa u onaj jedan neumoljiv, pa i sva ova naša predviđanja i zamišljena mogućnost mijenjanja.
Radeći tako ne možemo a da ne gledamo prošlost istim očima. Kao da se nekada isto moglo desiti i nešto drugo, a ne što se desilo. Da, ali kada vidimo da su i svijetovi zamisli u samo jednom jedinom svijetu, tada stvari izgledaju drugačije. Postoje svijetovni razlozi naših zamisli i predviđanja. Oni nisu vidljivi i nekako su uobičajenom oku sakriveni u našim osobnostima. Kakove god misli bile, u svijetu su stvarnom. S time i sve naše pogreške i kriva viđenja, pa i predviđanja. Tako je sada; tako je bilo, a predviđam da će tako i biti. To mi ukazuje na istinitost onog jedinoga svijeta, one jedine istine, u kojoj je čovjek nastojao predviđati i nekada, a to je bilo takovo u jedinstvu postajanja uvijek. To mi kazuje da su i ta razmišljanja baš takova, pa kao da ne mogu nego misliti baš tako, ali ne vidim uzroke. Jednostavno postoji osjet da jesam, a sve ovo radi na mom vremenskom postojanju. Ovo viđenje je zadivljujuće. Kao da sam otkrio novu dimenziju. Ne, to ne znači da ja ne postojim. Čak što više, baš postojim, i to baš takav. Osjet mene meni je dar svijeta i ujedno dio svojeta trajnoga, zajedno sa svim mojim predviđanjima i mislima.
E, sada ono što vidim još dalje, mada daljina i nije prava riječ za to. Ako je taj svijet takav, kakovo značenje ima to moje viđenje? Kako je i zašto moguće vidjeti da misao moja uopće nije moja, nego misao koja čini cjelovitost svijeta. Na taj način je ona dana svijetom vjećnim, ili bolje prikazano, vanvremenim. Opet zadivljujuće! Pa, tada mogu velikom hvalom zahvaliti Istini po kojoj jesam, jer ona jest ta koja mene čini, pa čak i misao tu. To kao da se, dio u spoznaji mene, vraća Istini po kojoj je. Zadivljujuće!. To mi je također dar Istine. Ona se ne može vraćati samoj sebi, jer ona jest, ali moje lutanje i predviđanje nalazi sebe.
Jesam li time što preskočio? Misliti se opet može svašta. To bi bila sumnja, a život ih je pun. No, ne mora to biti samo sumnja. Može se lagano otkloniti i zaroniti u život. Vidio sam, a sada imam iskustvo više. Živ sam čovjek i moje svjedočanstvo u svijesti mojoj, daje način novoga gledanja na život. Često se vide pogreške loje život čine. Mogu često ukazati na ispravan put, jer prepoznajem želje, koje su samo u svjetu predviđanja. U stvarnom je svijetu samo jedno istinsko i jednostavno. Znam da spoznaja svojih želja i sebe liječi duh, a on je izvorište našega puta. Put je taj koji nas vodi Istini. Njoj možemo u svijesti našoj doći njome u svome gledanju uz moć stalnog kretanja u životu, ili prekidom slijeda predviđanja nejedinstvom duha i tijela. Neki to zovu neočekivana smrt ili neželjena sdmrt. O tome bi se dalo još puno raumišljati i nije to nikakav bauk. To je također životna realnost.
I tako vidim jednost i jedinost, a ujedno i osjećaj razunolikosti i nepredvidljivosti. Ništa nije moje na ovome svijetu, pa čak niti moć ikakova. Izgleda kao da mi je dana. Da, izgleda, nama po mišljenjima i viđenjima. Ustvari to ne može nikome pripadati. Pripadanje je tvorba misli i spada u svijet predviđanja. Ovdje sam jedino voljom Istine čineći je. Duša moja njoj se priklanja kao onaj dio koji ima dvojnost Istine i Mene. Jesam li to Isto? Eto, ja i dalje razmišljam, ali ustvari nadolazi mi osmjeh. E, ludo jedna, pa to je život, život Istinom. Osjećam Hvalu čitavim postojanjem i kao da se stapam sa Istinom, a eto me ovdje živoga, Sve vas volim. Ta mi smo svi jedina Istina i duše naše nas vode na jednost Istine. One su iskreni dio Istine, a tijela nam traže put. Neka nam duše nađu put dobrote u kojoj smo svi zajedno i jedno. I više smo nego braća, ali životom jesmo. Tako duh nije nešto drugo, nešto što će ostati nakon što tijelo ode putem rastoka van funkcija opstojnosti doma životnoga. Sve je i dalje isto. Postoji to nastojanje, ta energija kojom se pretaće čineći život. U toj promjeni smo i mi.
Nekima će možda na taj način život izgledati besmislen. Naravno, da su nam viđenja različita. Ja se često, baš zbog toga, suzdržavam od sudova. Trebao bi vidjeti i na način koji, onaj koji griješi, ima. Svijet nije kakvim ga vidimo.
Ovo sam govorio iz svijeta svoga. Nadam se da ste me vidjeli, tj. shvatili riječ moju. Mislim da je dobro tako zboriti. Učimo se razumijevati.
Sve vas volim i radost neka vas prati u radosti bližnjih, jer oni su vaš svijet, a bližnji može biti i čitav svijet. To o vama ovisi … :)
- 16:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>