< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti


Image Hosted by ImageShack.us

Poklon od drage mi prijateljice Helix

pri_Mladenu
30.08.2010., ponedjeljak
'U vremenu svome'

Vrijeme...? Prihvatio sam stvarnost interpretacijama njenim. One je slijede. Stvarane mislima predstavljaju sliku stvarnosti načinom osobnosti kojoj se obraćasju. Stvaramo ih sami za sebe. Upravo ta misao stvarateljica treba vrijeme konstrukcije svoje i ono jest kašnjenje u predstavi istine. I uvijek je tako. A kako bi to bilo da istovremenost bude? Bile bi to interpretacije bez stvaranja, bez vremena, trenutne. Bile bi stvarnost, a ne interpretacija. U takovom svijetu misao nebi postojala kao sredstvo interpretacije, osim možda kao umjetnička interpretacija. Možda ustvari život i jest umjetnost, ali na nekom drugom nivou svijesti, na drugom stupnju njenog razvoja.
Sve što mogu iskazati stvarnošću nije stvarnost, osim da je stvarnost, da se to trudim.
U svemu tome vrlo je zanimljiv pojam, vrijeme. To je ono nešto čime razliku tumačimo. To je ono između stvarnosti i stvarnosti.
Nizovi stvarnosti, ali našom predodžbom, stvaraju vremenske nizove. Jesmo li tako vrijeme stvorili mi našom nesavršenošću za predodžbu istinske istine? Pa, nekako nam je jasno da tren nije vremenom, jer za njega vtrijeme ne postoji. On je presjek stvarnosti. Presjek možemo raditi svagdje. Pa od kuda nam uopće pretpostavka o dva susjedna trena, kada nema mogućnosti niti postaviti dva susjedna presjeka. Uvijek postoji onaj još bliži. Zanimljivo. Razmišljajući tako vidim da u graničnim područjima baratamo pretpostavkama koje nemaju smisla doli u našim pogrešnim viđenjima istine.
Često sam tako pokušao zamisliti život u vremenu. Zamislio sam niz godina do oko 100, koje su nešto veće od prosječnoga ljudskoga života. Niz je to koji vremenski ispuni život. Tada zamislih dvije tisuće, pa deset tisuća, pa milion godina. Nije lako zamisliti to, ali povijest mi malo pomaže u predodžbi toj. Starim Rimljanima sam bio daleka nedokućiva bidućnost, a onima što će doći u dalekoj budućnosti ću biti daleka prošlost. Ako je ta budućnost ili prošlost istinita, onda sam sada za njih, tj. istinu njihovu, u dalekoj prošlosti ili budućnosti. Skoro nedokućivo. I tako zamislih nekoga u dalekoj budućnosti kako zamišljen gleda u vrijeme i traži istinu. A ja? Evo me ovdje u dalekoj prošlosti. Priznajem istinu u kojoj si i ti budući, a i ti davni. Da, ali ti za ove sada, po svijesti njihovoj ne postojiš. Ovo za njih nije tvoje vrijeme. Ovdje nisu trenuci tvoga života za njih. Čudno, a ja se tebi obraćam. Tebi onome stvarnome. Ne mislima koje te čine, nego osjećajima tvojim. Trudim se dokućiti. Pa što onda je vrijeme? Već vidjeh kako istinskom istinom ne postoji potpora vremenu. Stvorile ga naše pogrešne predodžbe. Po njima postojim u nekoj prošlosti ili budućnosti vašoj i na taj način vi meni ne postojite. Ne! Zar da svojim nemoćima pobijam vašu stvarnost. Vašu istinsku istinu.
Nastojim li to mislima stvarati imaginarni prostor, u kojem ostaje mjesto za vas. To je tek moj put istini. Zanemarujem vrijeme, ali još jedan činbenik predodžbe moje jest ovdje. To je prostor. No, neka ga za sada. I njime ću se pozabaviti. Vidim i njegovu nepostojanost.
Pa kako onda stvaran svijet izgleda?
Nikako!!!!!! On ne izgleda, on jest. Istina jest, ona ne postoji, ona jest!
I kada tako mislima to predstavim kreću pogrešne predstave gdje načinima naših predodžbi uporno gradimo konstrukcije. Uporno pogrešno radimo s onim sa čime se tako raditi ne može. Naravno, da rezultat budu nerealnosti i mistike koje zastrašuju ljudski um. Svijestan sam nemoći, ali nemoć jest u načinu krivom. Zašto nastojimo pogrešnim načinom slijediti stvarnu istinu?
Pa, dobro, zanemariti ću predodžbu. Neka bude predistina mene. Neka ne bude samo očima, ili samo mislima … Neka bude cjelovitošću. Da, ali tada nema ono pred…, jer cjelovitost nema ono još nešto pred čime istina jest. Tada cjelovita ne bi bila. Pa, što onda? Ovdje vidim vrata nakon kojih jest nešto divno o čemu ni govoriti ne mogu. Svaka riječ i misao bila bi udaljavanje. Ne postoje riječi i misli. Njima se igramo nakon… u nečemu što nazvali smo vremenom u prostoru.
Život i ti nisu ono što misliš.
I toliko ovdje o tome, a Tebi pružam ruku kojom Te pozivam Istini. Upoznaj sebe istinskga…
Radost i sreća na putu neka vas prate, dragi moji … :)
- 20:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #
23.08.2010., ponedjeljak
Jedan životni put

Tražeći sebe Što ja to nastojim? Gledam, osjećam, mislim … No, nekako sam uvijek tražio razloge i veze između događaja. Sve je bilo podložno iznalaženju razloga postojanja.
U školi me učili kako što treba biti i što je što. Sva znanja bila su određena. Ipak, u prirodnim znanostima se tražilo razumijevanje i zato sam ih više volio. Bio sam naprosto zaljubljen u atomsku fiziku tj. bolje rečeno u teoriju postojanja materije.
Bilo je čestih slučajeva u kojima se i u prirodnim znanostima zatvaralo oči. Profa bi kazao kako je nešto aksiom. To nikako nisam mogao prihvatiti. Nešto što je tako i gotovo. Ostadoh nepomiren sa time i do dana današnjega. Uvijek nastojim gledati dalje, pa i suočavati se sa svojim pogreškama i na njima učiti.
Radovalo me uvijek kada bi se nalazili novi putevi, a prethodna znanja proglašavana krivima ili ograničenima. Nije to bila moja pobuna protiv onih koji su živote posvetili tim znanjima, već cjelom sustavu prihvaćamja autoriteta i pri tome nastojanju odvraćanja mladih da traže svoje puteve. Te pobune u meni znale su rezultirati i mojim neuspjesima kod profesora.
Uglavnom se nisam borio za ocjene, nego za spoznaje i viđenja.
U periodu puberteta sam osjetio jak otpor ispitivanju. Dolaziš na ispit i profa te pita, da te ocjeni. Razumio bi da sjednemo i razgovaramo o zanimljivim stvarima i da kritički krenemo put viđenja istine, ali sve da bude podređeno mom dokazivanju da znam, ne. Čemu?
Kasnije sam shvatio da to sustav traži. Sustav, međutim, je pun prosječnosti, a ona uobičajeno nije na putu traženja istine.
Odustao sam od sustava na studijima i krenuo svojim putem. To mi je priskrbjelo materijalne probleme. Zaposlio sam se nekako i radio da mi obitelj opstane. Cijelo vrijeme sam nosio u sebi onu iskru što put je tražila, da se skrasi u Istini.
Često su mi se kolege i pretpostavljeni čudili kako mogu tako mirno raditi dosadne poslove. Da mi pretpostavljeni kaže da premećem cugle sa jedne na drugu hrpu i nazad, ja bi to mirno, i naizgled sa voljom, radio. Znao sam daleko hodati, tek da budem sam sa tijelom što traži sebe. Nisu začiđeni vidjeli što je to što me čini takovim. Nisam nikada to niti objašnjavao. Znao sam da me ne bi razumijeli. Prijatelji su mi znali reči da nisam normalan. Pa i nisam. To je istina. Nisam normalan; to sam ja.
Takav pristup mi je ostavio otvorene 'oči'.
Nisam volio uobičajenosti bez razumijevanja. Kao mladić nisam imao djevojke nikada. Nije da mi nisu bile lijepe ili drage. Nisam mogao prihvatiti 'imati' djevojku. Kako mogu išta imati. I to posjedovanje je još jedan od ljudskih aksioma.
Roditelji su mi se čudili i bili nezadovoljni. Nije lako gledati kako ti dijete propušta siguran i 'dobar' put. Kada sam počeo brijati glavu ostavivši fakultet i pručavati istočne 'mudrosti', njima je to bio kraj svijeta. Nisam ih razumio i išao svojim putem. U to doba sam nekako upoznao i drevnu igru go. Posvetio sam se toj igri i razmišljanjima o osnovama postojanja. Bilo je i tu, u mislima što ih nađoh od nekih ranijih, i aksiona, ali je ostavljena sloboda, da ih ne prihvatim. Nitko me nije ocjenjivao. Nisam to formalno studirao, nego zajedno sa prijateljem tražio put. Prijatelj, danas smiren u Istini, još je više uronio. Mislio sam kako je pretjerao, ali to je njegov pristup bio; njegov put. Mnoge stvari sam, promatrajući ga u mislima njegovim, od njega prihvatio i usmjeravao svoj put. Ne zato što je tako priznato kao ispravno, nego vidjeh polje svoga djelovanja.
Nakon 30-tih me život povezao sa ženom kojoj je netko trebao, a i moja priroda je tražila svoj put. Nije to bila romantika, već krenusmo zajedno. U toj vezi svijet je ugledalo četvero novih duša, Bogu hvala.
Morao sam raditi i zarađivati da se prehranimo. Dobio sam stan od firme (stanarsko pravo) na ime mnogobrojne obitelji. Danas se za takve kaže, da su to dobili zato što su bili komunjare, a ja sam ušao u SK. Ne radi karijere, ne radi svoje sigurnosti, ne radi stana ili novca. Vidio sam kako je to dobro, jer tako mogu pridonijeti boljitku sviju. Nisu svi u SK tako mislili, nažalost.
Cijelo vrijeme sam čuvao iskru u sebi što put Istini je stvarala.
O nekoj karijeri ne mogu govoriti. Djeca su odrasla. Žena me napustila i ja neko vrijeme ostadoh sam sa Istinom i najmlađim sinom.
Bilo je to razdoblje mog komuniciranja u dubinama.
Život je nosio svoje. Dolazili unučići, a i žena se vratila nakon šest godina. Nažalost, preminuo joj čovjek.
Reklo bi se 'bure i oluje', a ustvari mir koji živim sa svojom iskrom Istine.
Promatram svijet aksioma, pravila, zakona, vlasti …
I sada u trećoj dobi ne mogu govoriti o nekim formalnim znanjima, o titulama, i to mi je drago. Nije me prekrilo sivilo autoriteta društva. Slobodno govorim o svojim viđenjima i blog mi je u tome mjesto prepuštanja. Nemam nikakve sustave rada. Jedostavno sjednem uz komp i nižem riječi. Znam da je sve to Istina i to mi često snagu daje. Posvećen Njoj čest napišem i ono čemu se sam divim. Znam da to nije moje, te misli. Znam i hvala Istini za to.
Kao mladić sam jednom, dobro se sjećam, idući iz šah-kluba nakon izgubljene meni važne partije, onako sam, kada mi vršnjaci bijahu po plesnjacima, rekao uz bridenje i drhtanje kože lica: 'Bože neka budem Tvoj sluga. Neka život moj ipak nešto vrijedi.' Osjećajem velike iskrenosti izgovorio sam to po tiho kasno u noći sam na cesti. Sjetim se toga često. I danas često predajem sve Tebi kojem i po kojem jesam.
Kažu mi mnogi da sam smiren i da nekako ne reagiram nikada burno. Ma, zna se desiti pokoja sekunda, ali rijetko. Sretan sam, Bože dragi, što me nisi odbacio. Razumio si me i znam da si potpora ovom malom životu. Molim za sve kojima ljubav treba. U Tebe je ima. Podari im radost i spoznaju… Hvala … :)
- 22:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
18.08.2010., srijeda
Poticaj iskonski

Misao ... Kada prošećem mislima, i uhvatim sebe u njima kao tvorbi tih misli, vidim kako sve postoji u odnosima. Zaključim kako sve je relativno. Vidim dva predmeta. Razlike su među njima. Postoji predmet jedan… postoji predmet drugi … postoje time i razlike među njima.
Gledam tako cijeli svijet i sve je tako. Primjetih i sebe. Uočih kako odnos moje prema svakoj stvari daje misli o njima osnovom relacije među nama. Odnos je moj prema predmetu svakom u životu mom.
Vidim tako kako svijet moj jest odnosom prema djelovima svijeta nekog stvarnoga. Tako nalazim sebe kao onoga koji promatra i sudi načinom svpjim. I bilo bi to možda i konačno, kao doseg viđenja, ali primjetih kako predmeti čine veće cjeline o kojima imam stav i viđenje. I kao da se šećem mislima slažući i razlažići. Pri tome imenujem cjeline nove riječima, pa i slikama o njima. Kao da se poigravam. Mogu li vidjeti izvan toga? Izvan relacija.
Sudim o predmetu svakom relacijama sebe prema njemu. U svakom viđenju već je sjeme relativnosti. Nemir misli mojih kao da ulazi u sve što vidim. Kako da tako išta postoji po sebi? Na ovaj način meni postoji po meni! Ja kao da stvaram svijet relativnosti. Da, ali svoj.
Pogled, misao, osjećaji … sve jest u odnosu.
I pitam se sada, kada mi je to jasno; kada shvatio sam taj vid sudjelovanja svoga; što stvarno je, onako po sebi. Relatibno i ja postojim prema drugima i nisam ono što jesam, ni u njihovim, a ni u svojim mislima. A što stvarno jesam? Jesam li uopće ikako, a da nnisam u relaciji prema ikome? Može li išta biti tako. Kamen na primjer. Možda bi i mogao biti, ali sav preostali svijet se u njemu odražava, a taj stalno mijenja odnos svoj. Pa da li onda kamen postoji?
Vidim ta stalna međusobna djelovanja. Kao da svi ulazimo u sve. Ma od kuda mi uopće misao da nešto jest, da nešto bude? Što sam si ja to umislio? Biti, a ne postojati ili postojati, a biti. Vauuuu, kako je interesantno to dokučiti. Misao se trudi i nailazi na vrijeme kao čimbenik odnosa. Zaleđeni odnosi isključe vrijeme i tada odnos ostaje nrepromjenjen, ali nikakova misao ne bi smijela to dotaknuti. Tako ne mogu ni misliti o tome, ali mogu misliti da ne mogu misliti, a ono jest meni nedokućivo, a i nikome koji jest u svijeta.
Misao se vrti ko pas koji oko stupa svoj rep hvata. E, stani! Da ali rep taj vidim. Da, ali ne mogu ga uhvatiti. O misao moja, ti mi stvori sliku hvatanja i pokrenula si me. U svakom slučaju postoje zamisli koje vidjeti ne možemo. Postije li i nevidljive zamisli kao dio puta u tumačenju neviđenja? I uporno promatram taj rep svoj. Hm, stup!
Pa, u što siguran mogu biti? Ma, eto me kako mislim. Čitavim nizovima misli mijenja se osjet moj. Zašto tako mislim i zašto tako sve misli moje? Jesam li ustvari ja taj koji ih pokrećem sam ili na nešto što poticajima tumačim. Dolaze poticaji od tamo negdje. Od kuda? Mogu li išta istinskom voljom svojom? Tko sam da bi mogao?
Izgleda kao izlišnost takav slijed misli. Možda, ali to je put tražernja čistoće u postupcima svojim. Kako da ne gazim ičije? Ustrajno tražim, a sam potvrđujem sebi da ništa moje nije, a istovremeno poštujem vlasništva sviju koji kažu da su njihova. Izgleda kao apsurd. Tako mislim, a oni onako. Da ništa nije moje, je misao moja, a da je nešto vaše misao vaša. Je li uopće to misao moja? Ta onda ipak nešto jest moje.
Ha, ha, ha, ma ni to nije moje. Nadošlo. Pa ni sva ova razmišljanja ovdje nisu. Nadošla su. Sve je to razloge neke imalo.
Da, ali jest nešto što sve to pokreće. Možda nekoć u vječnosti, pa sve se tokom nekim prelijeva. U svemu tome i sav moj život takav i upravo takav. A ja kao da želim dokučiti. Pa, kako i zašto, kada sve ionako je u toku tome? Logika kao da ovdje puca i ostaje osjećaj zahvalnosti svemu. Neka mi oproste svi koje sam neugodno uznemirio na putevima njihovim. Lutamo, dragi moji. Mir Vama dragi moji u ljubavi koja život znači. I neka u relaciju ne stavljam zamišljeni pokretaj svega, jer time ću samo otklon postaviti. Jesmo pokretom iskonskim kroz ljubav što opstaje.
Zaustavljam misao i ne opirem se svijetu puštajući protok života radujući se svakom i svakoj sitnici. U svemu je taj poticaj iskonski… Radošću i ljunavlju … :)
- 14:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #
12.08.2010., četvrtak
Izdvojenost svijesti

Svijest i Istina Isprva sam nastojao, a čak niti nastojao, ići putem jedinim. Osjećale su se promjene, jer proces, u kojem počeh spoznavati sebe, donosio je nova stanja. Po spremnosti za promjene, i spoznaje njihove, prilagođavala se i razvijala svijest o sebi. Iz nekog razloga bila je odvojenost od zajedništva procesa u svijesti novoj. Stvarao se izdvojen svijet, koji je sebe tumačio postojanjem u jedinosti, koja bijaše u stanju stvorene zamišljene posebnosti. Bio je to zadatak očuvanja sebe. Iz toga izrastala je izdvojenost iz cjeline. U svijetu bijahu već mnoge takove, što vidješe da rodio se još jedan. Krenuo je početkom svojim. Kazahu da on jest. On i mnogi drugi; neizmjerno more svijetova po neizmjernom moru izdvojenosti.
Izdvojen u svijesti što pokreće djelovanja. Pokreće ih mogućnostima Istine jedine i svijeta jedinoga. Jednost je to viđena na more načina. Kao da sve u životu jest u viđenju i odnosima prema njemu.
Mnoga su ljeta minula u svijesti što sebe traži. Ja jesam darom izdvojenosti, darom 'sebe' po Istini jedinoj.
Zamišljen stajah često. Sve jest jedino jedno. Mnoštvo je tek u svijesti što izdvojenom nastoji biti. Kao zamišljena putuje putem mogućnosti.
Čime izdvojenost bijaše u svijetu jedunstva? Ima li još nešto što dokućiti ne mogu? Što znači išta u svijetu jednosti? Zar tek mogućnost?
Neznajući tako smisao i bit, prošao sam mnoga zbivanja na putu životnom. Vidjeh živote mnoge i svijesti mnoge. Vidjeh radosti i tuge; ljubavi i mržnje; bola i ugoda … Prepoznavao sam ih po sebi; po načinu svome. Neviđenje i neznanje donosilo mi iznenađenja kroz radosti i tuge. Život!
Od početka slutio sam osnovu. Naučen pravilima nekim, što logikom ih nazivaju, svašta bi reči mogao. Svašta, ali mogu li išta van izdvojenosti, što životom je nazivamo?
I tako, korak novi na životnom putu, kao da otvara stranicu novu. Stranicu viđenja sebe. Sebe, sviješću svojom. Sviješću što promjenu traži.
Ja sam … ooooo Istino … otklonjena svijest što put k Tebi traži, jer zek tako sebe ću naći.
I dođe vrijeme kada promjena jest mir. Kroz vremena razna sabrani procesi, k'o mjehur uzavrele vode što putuje. A mjehur? Tek oblik u procesu vremenom. Upravo taj proces vremenom oblicima daje Istinu. Kao da zaboravljamo da promjena carstvo života nosi. Jest postoji, da bude.
Navikao sam na odnose; navikao sam na relativnost; navikao sam na nesavršenstvo; navikao sam na postojanje; navikao sam na sebe; na sebe u svijetu života; u svijetu svijesti svoje.
I sada, viđenja takova, kao da stadoh. Još po inerciji procesi idu. Odrađuju se sve one razlike što relativnost života donijela je. Slijedim put. Bezpočetan i beskrajan proces u svijeta i života jedinošću odrađuje 'vrijeme'. Postoji bitkom.
I tako se pitam: 'Što tražiš čovječe?'
'Istinskoga sebe?'
Kako je čudno da ne vidjeh tako jednostavno rješenje.
I kada se pitam: 'Od kuda dar postojanja?', vidim neizmjeran niz mogućnosti, koje tek jedno jedino ishodište imaju … mene i svijest moju. Tako je to sa svima nama i svakom točkom u svemiru. 'Oduvijek' i 'zauvijek' susreću se u točki svakoj postojanja. Tako i u točci mene.
Hvala ti Istino na postojanju, a nadasve na spoznaji dara toga. I dar spoznaje te jest dar Tvoj. I kada ćutim dodir bespočetne i beskrajne Istine, kao da se sav svemir, vremenom svojim, zrcali u točci toj.
Ovo stanje zahvalnosti Tebi jest ono što mogu. Ne nalazim vrijednosti veće. Skrušeno još slijedim put. I skrušenost ta jest radost. Radost je ta u vječnosti mirom i prizivom ljubavi i radosti svemu. Radujem se svakoj travci i svakom biću, kamenčiću i molim spoznaju njima.
Ništa po svijesti našoj ne mora biti. Nema potrebe silovati stvarnost. Potražite Istinu svoju. Ona donosi mir i radost.
Dragi prijatelji s radošču i ljubavlju Vama … :)
- 17:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #
02.08.2010., ponedjeljak
Promjene

... sfere ...
Opušten i smiren. Ništa ne moram. Događa se sve kao u nekom prolazu pored mene, mada na izgled i samnom. Ono ja, u meni, promatra sve to. Tek tu i tamo pitanje neko me ponese. Učini mi se kao da ne vidim, u trenu, smislenost. Ta trenutna sumnja me ponese tokom što mimo mene struji. Opaaa…, stani malo. Vraćam se nazad. Nazad, u smirenost.
Sada tu u miru, bez udaraca toka prolaznoga, razlažem uzroke pitanja, što si ga postavih. Znam da ono ima razloge postanka. Znam da proizašlo je iz odnosa prema okolini, prema toku prolaznome. Mene. Pitanje je odraz procesa u meni na proces prolaznosti pored mene. Ono je to koje nas ujedinjuje sa okolinom. To ujedinjenje može biti spoznaja i mir ili proces i bura što mnoga pitanja nova rađa.
U muru tek čutim tok prolazni. Tok je to što promjene nosi. Kada vidjeh to, i kada misao mi poprati to, rađa se pitanje. Mijenja li se to svijet ili ja? Pretače li se to ono nešto, što promjenu i tok nosi u mene?
Ne, ne, neću to na prečac. Polako. Ovdje sam ja, kao ogledalo neko. Kako došlo, tako ošlo. Zar? A pitanje što postavih sebi? Nije li to trag prolaznosti u meni?
Nastojim razriješiti nejasnoću. To je nastojanje povratka u mir. Nastojim slijedove u promjeni svijeta neometane ostaviti.
I tako, u igri nekoj, promatram svijet. Sve više razumijem promjene kao trajnost. Tada ustvari ni nisu promjene. To su tek stupovi vremena. Na njima vrijeme postoji, ili bolje reći, jest. Ta kako da vrijeme postoji, kada za postojanje je vrijeme potrebno. Bio bi to breskrajan logički krug. Zar skoro uvijek u bitnim pojmovima beskraj vlada? Mora da je to odnos naše nemoći prema istini.
Ustvari, kada kažem nemoć, određujem istinu. Nemoć za što? Znači, tako određujem ono za što kažem da sam nemoćan. Određujem, a ne mogu do toga. Kao da nastojim dolućiti nešto za što osjećam da jest, a ne vidim to. Predosjećam.
Radeći te vježbe mislima i stanjima sebe razvijam odnos prema svijetu i sebi. Ta, odnos taj jest životna stvarnost. Tako ovaj brod vodim viđenju mora novih.
Sve na svijetu podložno je, u životu mome, sudovima mojim. Procesom tim sudovi moji se također mijenjaju. Ne, nikako nebi stavio granicu i ne dozvolio promjenu. Takova zabrana bi izazvala akumulacije kojima ne bih mogao vladati. Smiraj i trajnost nastojim smjestiti tamo duboko; tamo gdje promjena ne vlada. Znadem li gdje? Tražim to, jer tamo ni akumulacija nije moguća. Tamo jednost vlada. Ni vrijeme, ni prostor, ni materija, … Tamo istinski jesam. Tamo istinski je sve. Promjene su privid površinskih sfera. Da, stvaran privid.
I kada se pitam: 'Postojiš li stvarno?', nema mjesta sumnji. Da, ovdje si kao i ja što sam. Al pitao bi te: 'Tko si i gdje si istinski?' Potražiš li se, naći češ se u onoj istoj točci gdje smo svi mi i sav svijet.
Vidiš li slojeve? Kao izvrnuta piramida su. Čak niti izvrnuta. Što je gore, a što dolje?
Kako mi vid slabi, sve više sam u svijetu u kojem raspoznajem okolinu novim čulima. Sve više sam svijestan čula svojih. Sve ono što gubiš naći češ tamo gdje sve istinski jest.
I nekako me radost sve češće obuzima. Često sam govorio, a i osjećao, kako nisšta na ovome svijetu moje nije. Bože, hvala ti na toj spoznaji. Niti Tvoje, znam. Ne, ne sudim, nego vidim. Nisaao je to koja oslobađa. Tek tako mogu istinski biti i činiti dobrotom. Svi smo djeca jedne jedine istine.
Prijatelji moji dragi, neka vas svijetlo spoznaje vodi putem dobrote. Ona jest život. Volim vas … :)
- 12:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se