| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Treba li …?
- 11:56 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
I ne trreba otići nekuda daleko. Ustvari, ma koliko daleko bilo, ovdje je! Što ustvari udaljenost jest? Tek dvoje kada jesu udaljenost biti može. Zar mogu biti udaljen od sebe? Čuo sam za slučajeve gdje se kaže, da se netko udaljio od sebe. Ama, čovječe, tko si da bi to mogao? Vidim da u tome i jest štos. Da, biti onaj koji nisi. Ne biti taj koji jesi. Nekako sve više viđam stran puta. Kao da idem, a ne idem. Kao da sam umišljen da jesam. Kao da tako mislim. Mislim i mislim da to jest što mislim. Vidim i znam da mislim, a sve to kao da jest stran puta; stran puta put. Naučih već da ishitrenost lutanju ide. Čemu, kada sve će u svoje vrijeme doći. I nije to neka melankolija što odvraća od radosti života. Ne, to jest spoznaja povezanosti svega; spoznaja jednosti, a ipak života. Život jedinstvom kao da nosi neku dvojnost. Da bi životom bio, potrebne su dvojnosti, jer bez njih odnosa nema. Odnosi čine zbivanja, čine vrijeme, a bez toga nema događanja, pa izgleda niti života. Odnosi ti daju postojanje. Da, a gdje je tu jednost? Pitanje ovo ne postavljam sebi što tražim, već njime, kao kistom, oslikavam put misli. Zaustavi misao što luta i pogledaj samo. I misao ta, jednost istu čini. Čini je, a uporno nastoji svoja biti. Da, i ta njena upornost jednošću je. Vidiš li? Zar nije oduševljavajuća spoznaja ta!? Tako i ti jesi! U tome jest ljepota i vječna Istina. Jest jedino sve u jednosti, a jednost ta u sebi ima i sve ove različnosti i ljepote. I kada staneš u lutanju tome, dozvoli si znati; dozvoli si osjetiti; dozvoli istini, da srce tvoje njome kuca, da misao tvoja njome ide, da korak tvoj njen bude, da ljubav tvoja njena bude … A gdje si ti tu? Duša smo ista što slijedi ovaj isti put vječnosti, oduvijek i zauvijek. Mir vama dragi moji. Da, jer istinski mir jest i kada nemir vlada. I nije to odustajanje osjetom nemoći pred sudbinom. Ne, to je istina u nama, koja i kroz našu svijest jest u svijetu raznolikosti darom života. Zagledan u život vidim, čujem, osjećam povremena lutanja i nezadovoljstva vas, dragi moji. Misao vam često leti nošena željama raznim. Kao da želi ono čega nema. Stvara se tako neka energija i sila što radi u vama i van vas po svijesti vašoj. Znajte, istinom jest samo jedno. Ne izdvajajte sebe umjetno iz nje, jer tako sigurno zanemarujete ono nešto što jedinstvo istine čini. Tako se ne vidi dobro. Od malih pogrešaka čine se veće. I one se poput živih razvijaju, a plodno tlo su im vaše misli, potaknute željama, koje zanemaruju istinu. Pa, kako onda sreću postići kada želja nema. Ima ih, ali su one samo misao što nije savršena, što često sebe nadići nastoji istini jedinoj. Put spoznaje jest tvoj. Samo tvoj. Vidjeti češ ti. Samo ti. Da, jer Ti si taj što istinu pronalazi. I potekle su riječi kao što tok vode izvorom krene. Sve u svijetu povezano jest. I voda od izvora krene sakupljena u utrobi zemlje, što tamo nebrojenim žilicama sakuplja se. Misliš li o tome kada na izvoru vodu ispijaš? Misao draga, ne, ne moraš. Ne moraš ti. Prepusti istini, a ti jesi i neka to radost tvoja bude. Opustih se dragi moji riječima, kao što izvor iznjedri vodu zemlji od zemlje. Život je to što život rađa na livadama cvijetnim. I kao da osjećam pčelicu svaku, kukca svakog, cvijet … kako život pronose. Htio bih reći, a zar ima riječi za ljepotu istine? Ima je, ali nju vidi čisto i radosno stce.. Hvala Ti na životu što vječnu istinu svjedoći meni živom u trenu što sviješću ga nazivam. Neka Hvala Tebi u vječnosti bude. Mir i dobro uz radost životnu vama dragi moji … :) |
Razumijevanje
- 13:34 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Mnogo je vremena prostorom odraz ostavilo; odraz zbivanjima; odraz procesima što energijom ih tumačismo. Misao nam, slijedom kojim djeluje, ukazuje na početak, na postanak. Mislimo procesom u nama koji nastade nastojanjem preslikavanja procesa izvan nas. Prihvatismo granicu sebe, ali ne mogasmo prekinuti vezu sas istinom svijeta. Razvijao se tako svijet u nama. Bio je to nadomjestak stvarnosti od kioje smo se zaštititi htijeli; zaštititi po granicama koje nam je svijest naša nametnula. I tako stvorismo dvojnost; stvorismo razlike: stvorismo razlikovnost što istinom i lažima je tumačimo; tako nastade i nerazumjevanje, a i znanje. Kada kažemo da znamo, uvjeravamo u istost svijeta u nama i stvarnoga u kojem postojimo. Nastojimo ukazati da nema, u svijetlu tome, granice naše. Kao da se igramo graničara zamišljenih granica, a ujedno ih prividno mijenjamo po svom nahođenju. Eto i sada mene. Pišem ovo… ja … ograničenik. Pišem i nastojim svijet svoj prikazati svijetom stvarnim. Kao da želim granice sebe pokidati; kao da želim sigurnost svoju poništiti; kao da ego moj odustaje od sebe. Sjedim tu pred kompom i kao da ja nisam ja, ili bolje rečeno, da jesam, ali nisam to što mislim, ili bolje reči, da to 'ja' jest nešto sasma drugo. I nastaju slova, pa riječi, rečenice, skupovi misli što viđenja tvore… I poneki od vas, što u mislima ste mojim, prijatelji dragi, sjesti će kod sebe ili negdje za komp, otvoriti blogove i naiči na ovaj ovdje. Otvoriti čete ovaj post i krenuti redom kako rekoh: slovima, riječima, rečenicama … Ovisno o stanju kod vas, stvarati će vam se viđenja, potaknuta ovim što tu piše. A ja se sada pitam: 'Što čete to vi vidjeti?' Da, a htio sam vam reči … hm, zar opet ću slovima krenuti; zar da objašnjavam što sam objesniti htio? Ta opet će pitanje biti, što čete od toga vidjeti i tko i kako? No, u svakom slučaju pričam o pričanju; pričam o razumijevanju; pričam o razlikama uz želju da bude jedno. Da, ono jedno, što mislim da htjedoh reči. Može li to tako? A misao jest rezultat procesa nekog u ogranićenom sustavu. A granice su za nju granice svijesti. A svijesti su razlićite. Zanimljivo, zar želim mijenjati granice vaše; svijest vašu? Vidim sada da tako to ide, jer jedino tako bismo bliži bili. Mijenjajem granica sličnost ćemo postizavati. Tako ćemo se bolje razumijeti, a granice će sve više postajati izraz volje naše u razumijevanju sustava postojanja. Jednom, kada shvatimo da granuice u stvarnosti ne postoje, biti će jedinstvo; biti će božsanstvenost. Tada ćemo moći pretakati volju i ljepotu. Tada će svatko biti ljepota izraza savršenstva. Znam kako neki odmah pomisle na zlouporabe takovih moći i stanja. No, ako pogledamo malo bolje, oni koji bi to htijeli, ne vide. Oni su i dalje čvrsto u imaginarnim svojim granicama. Oni nisu sretni ni ne mogu biti. Teže moćima, a moći ako ikome pripadaju, pripadaju zajedništvu. Tako čovjek koji ima stvarne moći, ustvari ih nema, jer one su u zajedništva i takav shvaća da dobrota i privid moći su tek odrazom svijeta ovdje. On jest zahvalan što to mjesto osjećaja jest njime. U njega jest stanje zahvalnosti: 'Hvala Ti Bože što si za svoja djela odabrao tijelo i dušu kojom sebe osjećam, jer ja sam samo čovjek.' Eto prijatelji moji dragi, malo sam riječi slagao. Vidite li tko je i zašto Isusa razapeo? Vidite li granice i bezgraničje? Prepoznajete li vrijednosti života? Vidite li put dobrote? On je u vama, a možda vam još nije vidljivo tko ste? Puno sam tražio viđenje sebe, a sada sve više sa osmjehom ispraćujem sjećanja na taj svoj trud. Nije bilo uzalud. Hvala Ti Bože na putu koji si mi darovao. I kao dječak i vremenom išao sam putem i prividima svojim sa strane, jer bio je to moj put, Tvoj dar. Ljudski je tako vidjeti… Sve vas volim i u stvarnosti nema granica među nama … :) |
U istini mirom
- 14:36 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Pitanje, izrečeno ili ne, izraz je razlika nekih. Nalazi se između dvije strane puta kojim se ide. Kada bi samo te dvije strane bile, bilo bi to to… dvije strane kao jedna stvarnost. Čak niti dvije strane nego takova stvarnost. Tek netko treći, što odnose pravi, određuje ih. Dvije strane različite? Kako različite kada su takove kakove jesu? Što znači ta različitost? Ja tako jesam, ali sam razlićit. Različit prema nekome drugom ili nečemu drugom, ali i to drugo jest. Nisam različit, ako nema usporedbe; ako nema nešto nasuprot. Pa i ako je nešto nasuprot i samo to, onda jesmo i ja i to. Da, jesmo i ja i to. Ustvari jesmo zajedno kao cjelina takova. A razlika? Tek neko nemiran razliku vidi. On gleda; on misli; on govori; on odlučuje; on nešto radi; on mijenja; on razlikuje… Zanimljivo je kako čovjek stalno, skoro stalno, uspoređuje. Kao da stalno određuje nešto prema nečemu. Ulazi u svijet i pomiće dijelove usitnjavajući istinu. To je kao analiza neka. A svijet, kao palačinka neka, vremenom njegovim razvučen. Vremenom i prostorom. Tko to nemirno šara istinom? Tko to sudi, razlikuje i 'mijenja'? On je taj treći trojstva postojanja; ta prvotna neodređenost što vrijeme i prostor tvori. Uznemirena istina vremenom i prostorom jest njegova stvarnost. Jest, jer nemir je u njemu. Beskrajem osjeća nemoć svoju. Ona mu je najčešći krajnji domet; domet nemira; domet traženja… I kao da čujem kako govotim: 'Ja jesam.', a svakom novom mišlju kao da nisam to što jesam; kao da mijenjam to što rekoh. I to što jesam već tren novi nešto drugo postaje. A ja? Ja kao da slijedim to kolu koje kao da stati nezna; to kolo što promjenom jest. Zar sam u stalnom nekom kretanju da slijedim istinu svoju, tu negdje razvučen između trenutaka u nećemu van svega. Evo me van vremeana i prpstora kako spajam slijed sebe. I kao da jesam tamo gdje me nema, u stalnom preskakivanju povezujući trenutke što me čine. Tako sav svijet kao neki mozaik rasutih trenutaka i skupina plovi u vanvremenosti i vanprostornosti. Kao rasuta memorija što nekim adresama slijed svoj ima. Zar ima nešto u čemu sve to jest? Zat uopće mjesto mora biti? Ima li neka kvaliteta koje svijestan nisam bio, vanvremena i neprostorna, a ipak tako istinita? Odškrinuta vrata; novi svijet; viđenje novo… Jurnuti neću. Viđenje novo trag ostavi i neka slijed, što mene čini, bude. Ništa mijenjati neću. Mijenjati ja. Slijed po kojem jesam neka bude voljom kojom je dat! Ustvari drigačije biti ne može. Prošetao sam mirom, ni pitanjr ne postavivši. Čemu, kada put jest po kome jesam. Neka bude volja istine, jer ona jest mir… Dragi moji, volim vas sve. Svi smo ista Istina … :) |
Put
- 22:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Tražim smisao; tražim istinu; tražim počelo… Tražim. U cijelom tom traženju, premečući mislima, analizirajući i odbacujući 'nevažno', postavih i pitanje: 'Što ja to ustvari radim?' Važno je vidjeti što se to i kako zbiva, jer od toga su viđenja moja, a ona su odnosom moga odnosa prema stvarnosti. Odavno postadoh svijestan tijela svoga. Ustvari sam prihvatio osjete kao stvarnost. Osjetih i priznah sebi to. Nije to bio neki misaoni čin, već se to odigralo nekako van mene. Kao da bijaše nešto po čemu je osvanula svijest ili moć prosudbe. Osjetio se osjet. Ponavljali se osjeti i krenulo je njihovo razlikovanje. Kako? I to se desilo nekako van mene, nekim načinom koji je gradio i razvijajo svijest i neki niz raznolikosti. Kao da je to postojalo i prije moje svijesti o sebi. Mislima sam i nastojanjem u poniranju onom nekom rađanju svijesti. Ali, što svijest ustvari jest? Zar moć spoznaje sebe? Sebe? Bez toga ne bi bilo ni osjeta. Kako da me što zaboli? Bez toga to bi bio samo proces, a bol je ono što nakon procesa slijedi. To je ono stanje mene koje nastaje nakon spoznaje procesa koji tumačim bolom. Neugoda je ta koja traži akciju, da se neugoda otkloni. I osjet i neugoda i odluka o radnjama, svijesna ili podsvijesna, su ono po čemu, u tom slučaju, jesam. Proces kojim me se pokreće je prirodan i 'materijalan'. Onaj dio koji odrađujem ja, je ono čime odslijeđujem proces. To je obilježje mene. To činim ja. Ovdje se rađa pokušaj viđenja sebe. Pokušavam i brzo nailazim na zamku. Mogao bi se olako zadovoljiti time da jesam po načinu reagiranja na procese. Ta zar i ta reakcija nije proces? Zar i to nije određeno prirodnim takvostima? Nailazim na viđenje da ustvari ništa po sebi ja ne mogu. Sve je to po razlozima nekim. Prirodne su to takvosti po kojima i sebe smatram. Jesam, a nisam. Mogu li išta svojom voljom, mada se ustvari pitam što ustvari znači ono svojom. Sve što činim sa razlogom je nekim, ali razloge najčešće ne vidim i zato smatram da je nešto po volji mojoj. Pokušavam dokućiti ono nešto u čemu je mjesto odluke i volja. Kao da je neka radionica u meni, gdje se stvaraju odluke moje. Puštam sve da prolazi. Postoje razlozi i neke mogućnosti po kojima je takvost, ali i one su stvarane utjecajima i razlozima. Tražim ustvari onoga gospodara koji je jednom pokrenuo procese. Je li sve samo slijed i promatranje zbivanja? Kada se ljutim, radujem ili nešto drugo, sve je to potaknuto okruženjem i takvošću, a ona je isto stvarana okruženjem. Sve tako mogu slijediti unazad do onog prvoga osjeta sebe. Tamo je ona čistoća koju pomuti taj osjet prvi. Od tada cijelo vrijeme mijenjaju se utjecaji okoline i moje fizičko tijelo, pa i ona neka pohranjena sitna bioelektrična svojstva po kojima misao nastaje. Sve je u odnosima. Nema ničega po sebi. Jedino ja sam sebi umišljam svoju izdvojenost. Sebe. Ja jesam? Hm? Očito je da ono što tražim nisam ja, kako se to obično misli. Očito mjesto volje po kojem 'ja' jesam nije u 'meni'. Očito je puno, puno šire. Vidim da ono tko jesam jest nešto što nije moguće prihvatiti kao niz procesa. Sav svemir se odražava u toj cjelovitosti koja me čini…. a i šire. Mogu li osjetiti i nešto van moga tijela? Pa to ovisi o procesu i njegovom prepoznavanju. To bi izgledalo realno, mada realnost je također puno šira od onoga što mislimo. Ako mogu osjetiti, onda postoji i put djelovanja. Ako jest tako, ovo tijelo nije granica moje volje. I opet primjetih zamku. 'Moje volje''. Moje, tvoje, njegovo, naše, vađe, njihovo …? Time određijemo granice. Time određujemo našu moć i nemoć. Time određujemo neka prava. A što istinom jest? Opet gledam more procesa, inicijacija, svojnosti, jastva… Sve se nekako pretače u relativnostima u kojima ništa konačno nije. U takovu svijeti kao da istina ne postoji. Svaka stvar, ili proces, je radi nečega drugoga. Ništa postojati ne može bez nečega drugoga. Ako je istina da ja jesam, onda sam ja ti, on ili bilo tko. To može biti samo jedinstvo svega, ali tada smo svi mi jedno. Tada jest istina u zajedništvu postojanja svega. Tada jest samo volja toga jedinstva. Da, ali jest osjet da jesam. Da, jest, ali u jedinstvu postojanja. Dato mi je tako voljom istine koja jest cjelovitošću. Ušao sam u svijet širine, ali ne ni širine, jer u njemu dimenzija nema. Ne mogu biti, jer one su čimbenici svijeta relativnosti. Gledam u tom smjeru i vidim kako sve postaje jasno. Sve nalazi odgovor. Sve je tako savršeno. I kada učinim dobro djelo, voljom jest cjelovitosti. I ja sam njome. Da, a tako relativan. Kao da nam je dato polje života. I što jest dobro? Ta upravo ta istina, jer ona jedina jest. Priznajući je dijelima i životom, priznajem istinu, priznajem stvarnoga sebe. Tada ja jesam istinski. I nekako mi jasne postaju riječi kioje danas svetima tuimaće. Znam tko te poslao . Da, onaj koji jest. To je istina. Voljom njegovom svijetom si išao tumačeći volju Njegovu. Istino Tebi Hvala. Oduvijek i zauvijek… Postavljena pitanja razna viđenja potiću. Svijet relativnosti raznolikošću odgovara. Da, a ja zapeo za istinu. Što me to povelo u svijetu relativnosti u kojem odnosi čine dojam istine, pa ona postaje viđenjem vlasništvo. Zar želim odbaciti takav svijet? Ne, ja tražim sebe. Vidim jedinstvo postojanja i okrećem se onom razlogu koji me istini vodi. Da, istinom jest tako. Istino jedina, je li to poziv Tvoj? Čovjek sam voljom Tvojom. Ustvari Ti se javljaš Istino, jer po Tebi jesam. I nije riječ riječ. I žuibor potoka svijedoći Tebe … onome koji to čuje… jer jest volja Tvoja. Naravno, ne ometajući je prividima relativnosti. Jest uvijek onome koji Te čuje. I opet nalazim kazivanu riječ svetu … jer Ti si put i voljom Tvojom Tebi dolazim. Prijatelji moji dragi koliko divan i uzvišen jest osjećaj Istine. Darovan nam je svima. Nažalost neki darove ne vide zauzeti prividnim vrijednostima svijeta relativnosti. Ne kažem da nije to vrijedan svijet. U njemu su sva moja draga braća. Svi kao djeca Istine traže put. Zaborav prividnim bogatstvima nije put Istino Tebi. Vidim to. Čudovito jest bezgranićje i poput istosti svijet …Volim vas i neka vas radost spoznaje usreći … :) |