< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti


Image Hosted by ImageShack.us

Poklon od drage mi prijateljice Helix

pri_Mladenu
16.04.2017., nedjelja
Sve ima razloge

Često putujem mislima. Sve je to češće kako mi ostatak vida slabi. Putujem mislima kada i nogama idem. Uhvatim se kako sam sebi šapćem: 'ovdje je rub'. 'ovo je kanta za smeće', 'stepenice 13, 13, 14' ( pred pothodnikom ), 'cesta', 'ovo je pješački prelaz' ... Činim to čak i čutke.
Donekle je lako kada se radi o nepokretnim objektima. Na poznatom terenu znam gdje su. Čak i neravnine puta poznajem. Kante, zidove, rubnike pozdravljam laganim dodirima štapa.
Nekada, kada sam dobro vidio, imao sam teoriju kako je hodanje stalno padanje i podmetanje nogu. Gubljenjem vida i ta teorija se mijenjala. Očito teorije ovise o resursima koji je podupiru.
Slabljenjem vida, odustajem od slobodboga pada i priklanjam se istraživačkom kretanju. Noge sada nose tijelo putem koji bi trebao biti siguran. U tom istraživanju štap je veliki pomoćnik.
A koji je smisao istraživanja na poznatom terenu? Izgleda da se tu može i napamet, pogotovo, ako se vidi maglovito.
Međutim, sve je podložno promjenama. Korak je lagan uz spremnost ustuknuti.
Ni čovjek nije uvijek isti. Tako ni osjećaj prolaza vremena, a time i osjećaj pređenoga puta. Štap, šilterica, ruke, sluh, pa i čitavo tijelo saživljavaju se sa okolinom. Kao da postajem sve to.
Što saživljavanje nosi? Uči me, da puninu života čine i iznenađenja. Pa kakav bi nam to život bio da sve znamo?
I tako razmišljam o životu i nama ljudima u njemu.
Sjetih se mnogih priča i stupičima na pločnicima. Koliki slijepi su se na njima ozljedili, pa i teško. A zašto su ti stupići na pločniku? Pa zar pločnik nije mjesto za kretanje pješaka?
Zastanu mi misli na tren i uhvati me neko nezadovoljstvo sa organizacijom našeg ljudskoga života.
Reči će, vjerojatno, oni koji brinu o gradu, da su stupići zaštita pločnika kao mjesta za kretanje pješaka. A od koga zaštita?
Automobila. Da, ali automobile voze ljudi; ljudi koji vide, a i znaju za što je pločnik. Znadu li oni koji je problem slijepu čovjeku kada naiđe na 'debelo parkirani' auto na pločniku? Štap će otkriti auto, ali zamke nalaženja puta su često pogibeljne. Zamislite slijepa na prometnom kolniku. A nezadovoljstvo vozača što mu je možda štapom oštećen sloj laka na karoseriji! 'Srečom obično vozača nema blizu. E, pa zato su stupići tu. Auto zbog njih ne može na pločnik. Izgleda kao dobro rješenje. Da, ali opet mi slijepi nismo zadovoljni. Posrnemo na stupić i eto loma.
Pa ljudi voze aute, ljudi štite pločnike, a poneki ljudi su i slijepi.
Izgleda mi to kao neki mali rat; rat za pločnike.
Oni koji voze idu nekuda. Da, to izgleda ok. Autom brzo stignu, ali kuda sa autom, kada stignu. Pogotovo ako žure, mada nama slijepima žurba nije saveznik. Ni naša, ni onih oko nas. I tada na brzinu odluče, a u toj brzini nema nas slijepih. Od kuda sad još i mi!
Očito to nije dobro uređeno.
Razmišljam o načinu života. Vidim kotač koji melje; kotač 'uspješnoga života'. Mnogi uspijevaju kada drugi propadnu. Zar treba biti tako?
Mnogi kažu da je život borba. Da, ali sa kime? Zar smo neprijatelji jedni drugima?
Čovjeka pokreću želje; želje za uspjejom. I kreču ljudi u život tako. Ali onaj kotač, što ga spomenuh ide. Odeš gore i evo te dolje. Život je promjena. Gledam to. O da, ima i drugačijih načina življenja.
Svi mi živi darovani smo životom. Veliko i lijepo je to. Sav svemir satkan je od Iskonske ljubavi koja povezuje sve živo. Jedna smo obitelj što svemirom obitava. Pa čemu onda ratovi i bitke? Navikao čovjek na borbu. Pred svakim od nas je protivnik. Da, naša glupost. Pobjednik postaje tek onaj koji pobjedi sebe. Takav pruža ruku životu i ne posjeduje. Život nam je darovan i dijelimo ga sa životima.
Pogledajmo sebe. Budimo dio radosti života i sjetimo se drugačijih koji ne nađoše put i sada gladni besciljno vape, tužnih gubitkom ljubavi, izgubljenih u nerazumijevanju .... Oni stvarno postoje, kao i svatko od nas. Pomislite da ste to vi. Nije lako ni onome kome ste možda štapom oštetili lak na autu.
Neka cijeli svijet shvati da smo svi braća.
Pisano Uskrsne noći 2017.
Sretan Vam Uskrs i neka sitne radosti, kao iskrice, ispune vaše živote

Mladen

Tekst za 'Vidike'; glasilo slijepih i slabovidnih osoba Zagreba
- 23:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #
03.02.2017., petak
Čudo ... ili možda i nije ...

Uporno činim isto. A što ću kada drugačije ne mogu.
A tko li sam da bi mogao? Išta? Išta, kada sam mislima u svijetu svojih misli, te uvjerenja po njima.
Kada sam molio za spoznaju sebe i ovoga što mi se životom događa, dobio sam u trenu kao odgovor zorno jasnu spoznaju vremena. Nekim mirom sam osjetio da će mi trebati vremena da prihvatim odgovor. Za valjan odgovor treba biti spreman. Vremenom sam gradio svijet svoj; svijet sazdan mislima i viđenjima. Za osvijestiti taj proces potrebno je vrijeme koje kao spone povezuje postojanje. Zar moći je sve to obuhvatiti trenom? Trenom čovjeka. A molio sam; i spoznaju takovu dobio sam.
I prošlo je od tada petmaestak godina.
Pa dobro; izgleda mi dobro da sam toga svijestan.
Počela je misao preslagivati suprotnosti. One su joj materijal. Ako suprotnost ne nalazi, ona će je izmisliti. Sav, njoj dostupan, svijet čine suprotnosti. Ima to smisla, jer razlike se uočavaju i nosioci su procesa, kretanja, oromjena ... života. Svijet po mislima uvijek ima ono drugo; ono prema čemu nešto postoji, pa makar to bilo ništa. Tada to ništa postaje predmet pitanja. Zanimljivo je da u osnovi postoji dvojnost. Pa i mnoštvo je vrsta dvojnosti. E, tu nešto ima; nešto mišlju dokučivo. Analiziranje. Misao sama razdvaja, da bi mogla sa time raditi. U startu je dvojnost viđenja; ja kao gledatelj i objekt koji gledam. To je kao ja i komad torte, koji ću smazati. Misao tu dođe kao probava. Nije slučajno pred problemom kazati da ga ne možemo probaviti.
I opet dvojnost. Jedno je što to radimo u svijetu svome, a drugo što to stvarno radimo. To je pitanje svijesti.
Stvaran svijet je drugačiji nego što ga vidimo. Viđenje je činjeno dvojnošću, a stvarno je to što je.
Gledam i čudim se postojanju. Koliko li apsurda u tome; u osnovi postojanja! Gledam, a ne vidim, da gledam. To je moje gledanje; moj odnos prema Istini. Taj odnos proglašavam istinom u ime Istine u Njenoj punini. Zavaravam li ja to sebe, nesvijesno? Pa i to je život Istinom dat. Je li i to dvojnost?
Mislima su mnoge 'igre' moguće. Ona spaja razne utiske iz raznih vremena, mada Istina je uvjek sada. Te misaone konstrukcije se i rasplinjuju. Čovjeku je često bolno suočenje sa Istinom kod indentifikacije sa misaonim konstrukcijama.
Pa čuda onda ne postoje. Jest osjećaj čuđenja pred nepoznatim. Nepoznato ne znači i nepostojeće.
Istinom se postoji; Istinom se živi. A što je onda misao?
Vezana na osjetila i procese života ona ih slijedi. Stvara viđenja, zaključke, imaginira ... Takova našoj svijesti predstavlja stvarnost, pa i nas same. Na taj je način stvaratelj naše slike svijeta. Naziva i služi se nazivima.
Pa, je li to čudo? Ili možda i nije?
Ha, ha, razmišljate, zar ne. Ljudi smo.
Mir i blagoslov Vama. Neka Vam spoznaja Istine donese radost. Život je Istina. Voljeti život je voljeti Istinu; svakim trenom, jer ona je u svakom djeliću postojanja svakoga trena.
Voli Vas Mladen ... :)
- 13:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.01.2017., nedjelja
Zar je važno tko si?

Misao slijedi misao. Ide niska pogleda, niska mojih viđenja Istine. Prešao sam u te odnose što misao mi čine. Misao, ta tvorba odnosa, vodi me viđenjima, pa i viđenjima sebe. Sebe? A tko li sam?
Nastojim napustiti slike, slike u mislima, i ući u ono što Istinom jest tamo; tamo gdje gledam. Nastojim biti osjećajima. Prepoznajem radost; prepoznajem tugu; nalazim i iskru početaka njenih.
Nosi me povjetarac vremena.
Osjećam misao i želju da razlažu i slažu; da se igraju djelovima i predodžbom cjeline. Zamolih ih da se umire, kako bi zajedno dokučili nova viđenja. Misao to na taj način razumije. Ne, ne varam je, već samo nudim. I opet pitanje; 'Tko li sam da tako nudim?'
A misao, mirno proslijedi: 'Pa ti si taj koji me moli i nudi.'
Zahvaljujem na njenoj pomoći i razumijevanju. Idemo dalje zajedno; moja misao i ja.
Sve što postoji ima uzroke i posljedice. Sve je povezano kao nekim vremenskim i prostornim nitima. Kada se pitam tko, ili još bolje, što sam, ne mogu ne uvažavajući te veze, te niti. Često sam dosizao viđenje kako me čini sve što nisam. Pa što onda jesam.
Izgleda da mi misao akcelerira. Sklapa tvorbe neprovjerenih misli, koje tek plahi osjećaji prate. 'Spuštam loptu na zemlju'. Sažimam se i mirom čistim. U miru nalazim čvrstu točku.
Mogu li postojati bez misli; bez da mislim? Pa bio bi tada bez osjeta sebe.
A može li misao moja bez mene? Ona je kao neki slijed informacija i procesa koji se nekim valovima šire i potiču nove slične procese, tko zna gdje bi, čini mi se, bilo moguće. Pa i moju misao potiču procesi izvan ovoga moga fizičkoga tijela. Široko je to polje mogućnosti. Kako u tome prepoznati istinskoga sebe, kad je i to misao razmišljanjem mojim.? Zar je to potrebno?
No dobro. Izgleda kao da sam ja imaginacija svoje, ili tko zna čije, misli. Da, tko zna čije, jer poticaj može biti od bilo kuda, a i razlog meni nepoznat. Možda ga ne bi mogao ni shvatiti. Ipak, uzimam to kao mogućnost, ali bez nekog robovanja tome. Zanimljeva je to pretpostavka u smislu osobne slobode djelovanja.
Ljudski bi bilo potražiti izvorišta svoga djelovanja, pa makar to i samo nazivao svojim djelovanjem. Ako tražim samo mišlju, upadam u zamku samo jedne kvalitete, a time smanjujem širinu traženja. To je već predodređivanje, a to nije pravo traženje.
Osjećam da jesam, ma što taj osjećaj bio. Osjećaj je puno brži od misli i zahvaća puno dimenzija. Misao joj može dati prigovor racionalnosti. To je kao slijepom o bojama. Ulazim tako u područja čuda i čarolija. Racionalnim pristupom to tako izgleda. Misao sve nastoji imenovati. Tako i svoju nemoć proglašava nekim apsurdima poput: beskonačnost, čudo, čarolija ... Osjećaji u tome nalaze kvalitetu. Oni šire slobodu. Naravno, tu je zamka odbacivanja racionalnosti, a time bi se smanjile slobode. Ne postoji sukob osjećaja i misli. Taj sukob je samo u onih prikraćenih sloboda, koji nastoje eliminirati sebi suprotno. Prihvaćanjem i razumjevanjem, suprotnosti nestaju. Svi smo jedan isti svijet.
Eto, i tako ja tražim sebe. Zar da imenujem nalaz svoj? Svo vrijeme i sav prostor i dimenzije u ovom su trenu i točci sažeti u meni, vama, svakome i svemu. U tim sažecima i Vi ste u svakom i svačem. Vi možete mijenjati svijet; svijet kojim ste i sami takovima dati. Mislima možete otkloniti, ili za početak ublažiti, barijeree u sebi, jer mislima su i građene. One su jako sredstvo na osobnom planu. Tako oslobođeni imate moć osjećaja. Sa njima se mogu poticati procesi, pa i bez riječi. Djeluju i vrlo daleko.
Vidjevši bol i patnju možete djelovati. U onima bolom i patnjom shrvanima, siromašnima i Vaša je slika, i Vi. Svi smo isti svijet.
Pomognimo i onima koji ne vide to, a utopljeni su u osjećajima osobne moći. Oni ne vide. Ne vide ili ne žele vidjeti sebe u suzama drugih. Svi smo djeca Istog Tvoritelja.
Da i ja jesam. Sve Vas volim. Vi ste moj svijet. Čudom sam svjedok postojanja Istinom. Hvala ... :)
- 16:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #
02.01.2017., ponedjeljak
Pitanje...

... mišlju stvoreno i sačinjeno.
Ustalasane energije svemir čine.
U odnosima njihovim prostor i vrijeme.
Energije čega i čime... pitanje.
Ni početka, ni kraja.
I nastade priča pričama darovana.
I nastade vrijeme.
I prostor nastade.
I postadosmo jedni drugima.
Postadosmo Istina.
Ovdje Istino, vječna i beskrajna, tobom jesam.
Hvala radošću Tebi.
Moj pridonos radosti spoznaje Tebe ... Istino...
Hvala .... :)

- 21:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.04.2016., utorak
Pitaš me ...

- Daj mi reci kak se taj Go igra?
- Čuj, od malih nog sam se čudil kaj sve to je i di sam to.
- To si već pripovedal, nek, kak se igra Go?
- Pri meni sve to ide na isto. Navek mi je sve kak zagonetka. Hoću videti o čemu se tu dela. Kaj da je to ono isto ....
- Stani. Pitam te za Go! Niš ne razmem kak se igra.



- Ma daj, kak ne shvaćaš. To ti je kak slaganje slikih.
- Ja vidim samo crno i belo kamenje. Di ti tu vidiš slike?
- Pa tu su.
- Zafrkavaš?
- Zamisli da slažeš puzzle u veliku sliku.
- Mogu, al ovo, živa zmešarija. Kak ti u tomu vidiš slike, osim ove hrpe kamenja?
- Da, vidim ih. Slike se delaju v glavi, pa i one 'obične'. Zato ih svako vidi na svoj način.
- Ja vidim hrpu kamenja, a ti nekaj drugo, hočeš reči?
- Zapraf da, al kamenje je ipak tu.
- Aha, nekaj nam je ipak zajedničko. Kamenje! Samo svaki ga gleda na svoj način. Pa kak ih ti gledaš?
- Viš oni nekak imaju svoje mesto na ploči. Metnuti su na sjecišta crta, kojih je 19x19. Tam ih se dene i ostaneju. Nema ponikanja. Gledim kaj se z njima napraviti more.
- Pa ti to nekaj z njima delaš?
- Da! Baš to v njima gledim; kaj mogu napraviti.
- Pa na ploči su samo kamenčeki, a ti glediš ono kaj mišliš. Jel tak?
- Baš me veseli da kužiš. Viš, kak navek gledamo ono v sebi, a mislimo da je to ono vani. U Gou se to dobro vidi, pa si čovek to igrom osvjesti.
- Onda je to dobra igra. Tak se po malo menjamo. Učimo kaj je u nama, a kaj vani u realnosti. To možemo i sami prokužiti, al nas nikaj na to ne navodi. Namečemo se drugima nekakvim 'svojim istinama'. Kaj ne?
- Samo te slušam. Učim. Svi od svih učimo. Naravno, ak hoćemo i ak smo spremni učiti.
- A ja hoću učiti igrati Go. Kak?
- A ja već prek pedeset let igram Go i još navek ga učim igrati. Bil bum konkretan. Ti pošaljem pravila igre. E-mail ti je tu u stupcu desno. Sve kaj ti ni jasno, pitaj. Možeš doći i na neko od okupljališta gde se Go igra, a nožeš ih najti na blogu o gou http://gogame.blog.hr , pa i na karti koja je tu na linku.
- Smo se napripovedali. Pošalji mi pravila igre, pa se najdemo sa kamenčićima na Go-ploči.
- Bok i svako ti dobro.
- Bok i tebi isto i šalji pravila.
- Bum, kak i svakom ko hoće naučiti igrati Go.
- 13:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #
24.01.2016., nedjelja
Promiču svijetla

Hodnik. Smiren sam kao rijetko kada. Misao ne luta. Znam kuda me voze i predosjećam dolazeći mir.
Zaokreće putujući krevet na ulaz u neki tamniji prostor, ali slijedi kratki zastoj. Čujem ženski glas sa deesne strane i primjećujem bijele kute. O, da, studenti? Sa njima sam imao ovdje, na Rebru, kratke, ali ugodne, razgovore. Marljivi su sakupljaći znanja i spoznaja. Dali su mi, i ovaj puta, radostan ton.
Nakon ugodnoga obraćanja čujem: 'Kao dijabetičar vi ste nam vrlo zanimljivi, pa bi vas uključili u naše istraživanje.'
Oduševila me ta njihova namjera i izražavam suglasnost.
'Da, ali za to trebamo vašu pismenu suglasnost.'
'Gdje?'
Malo sam se pridigao da mogu potpisati, pazeći da mi doljnji dio ostane pokriven i objašnjavam da stave moj lijevi kažiprst na mjestu gdje treba početi potpis. Dobivam olovku, te potpisujem i komentiram: 'Nisam valjda na koso preko teksta.'
'Ma, dobro je.', a iz glasa osjećam neku pozitivu i dodajem:' Puno zanimljivih stvari o životu vidim i bilo bi dobro i to istraživati.'
Bilo je sve to vrlo kratko i već me voze dalje u tamni prostor. Čujem iza: 'Za sada ovo, a drugo možda jednom drugi puta.'
Ušli smo u prostor gdje su, osjećam, sekunde vrijedne poštovanja. Nazirem premoć zelene boje. Dovoze me do osvjetljenog mjesta. Sve je usredotoćeno tamo i premješta me se u centar toga. Čini mi se da se to zove 'operacioni stol'.
Osjećam ekipu. Komuniciraju uglavnom šutke, kao da se sve zna. Vjerujem da će ovo odraditi uspješno. Čekajući svoj red na odjelu oko tjedan dana, viđao sam one ¸već operirane kako napuštaju šok-sobu i uključuju se u postoperativne procese; u nastavak života kao procesa u svom tijelu. Eto, sada je red na mene. Spreman sam, a i cijela ekipa, osjećam.
Jedna mi ruka stavlja plastičnu masku na nos i u trenu sam zaspao. Bilo je to oko devet prije podne.
.........
Gledam. Nije to bilo uobičajeno neko buđenje kada se čovjek okreće, miče, zijeva i rasteže. Kao da sam u tren naišao na otvorene oči. Nazirem nešto poput prozora ili svijetla sunca kroz prozor na suprotnom zidu. Osjećam, poslije podne je. Svijestan sam da je operacija prošla, a ovo je valjda šok-soba.
Ne osjećam nikakove bolove. Usta su mi razjapljena. Kroz njih mi viri savitljiva plastična cijev. Imali su je mnogi koje sam viđao po njihovu dolasku iz šok-sobe nakon operacije. Kroz nju se, ako treba, aparatom gura zrak u pluća. Pričali su mi tada kako im je aparat gurao zrak, pa im je ometao vlastito disanje. Ja to ne osjećam, a niti se sa time borim. Puštao sam zrak da normalno ide. Spontano i polako sam disao i ustvari ne znam jel to diše aparat ili ja. Zrak je tu i pluća dišu. To je ok.
Provjerio sam osjećam li prste na rukama i nogama. Tu su.
Živ sam!
Srce radi; osjećam. Oko uzglavlja čujem piskutanje, aparata na koje sam priključen.Radujem se srcu i srčanom mišiću. Zajedno smo pregrmjeli ovu veliku promjenu. Ja bez njih ne bi mogao, a ni oni bez mene.
I krene mi misao na onu preciznu i marljivu ekipu. Spasili su mi srčani mišić, a time i srce, a time i život. Ugradili su mi dvije žile premosnice na žile koje krvlju hrane mišić što pokreće srce. I evo me živa i nekako radosna uz veliki osjećaj hvale svim ovim dragim ljudima.
Ono svijetlo, što sam ga prvoga ovdje primjetio, stalno je na istom mjestu. Bit će da je to ipak prozor.
Navraćaju dežurni do mene povremeno u nadzor. Prate instrumente na koje sam priključen.
'Ovo vam više ne treba.', čujen, i polak ona plastična cijev napušta usta i put do pluća. Dišem samostalno. Koji dobar osjećaj!
Ležeći tako, i dalje smiren, ustvari samo pratim zbivanje. Vjerujem da je sve u redu i u kontroliranim uvjetima.
Ovo moje tijelo, kao i svačije, je rezultat ogromnog vremena stvaranja i opstanka života. Veličanstveno je to djelo. Mi, ljudi, obično pitamo: 'Čije djelo?' Ne žurim s odgovorom. Izgovoriti se mogu razne riječi u namjeri iskaza misli. Da, riječi i misli, a ustvari ne vodi ih namjera spoznaje i 'viđenja'. Ta zar nije veličanstveno, da je i ovo moje tijelo takovo, ovdje i sada. To nadmašuje moć mojih misli, riječi, i moje svijesti. Stoga ne činim to time. Vjerujem tijelu, dijelu .. čijem... Stvoritelj je i u njemu kao djelu svome. Slutim i nastojim ne ometati prirodan tok.
Promatram povjesni tok čovjekova nastojanja u pronicanju načina života. Mnogi su ugradili sebe u nastojanje razumijevanja života i njegove funkcije. Razvijala se medicina. Korak po korak, ljudski, usvajaju se nove metode, tehnike i znanja. Sve je to u službi produljenja i podizanja kvalitete života.
Pa, što mi se to desilo?
Dijabetes.
Krvne žile koje hrane srčani mišić su smanjile propusnu moć do životno zabrinjavajućeg stupnja. Sve češći bolovi pri naporima prijeteće su upozoravali na moguće zatajenje rada mišića, a time i srca. Obavljene su pretrage i donijet zaključak o potrebi operativnog zahvata u sustavu rada srca. Treba ugraditi dvije žile premosnice i time omogućiti normalno hranjenje srčanoga mišića. Današnja medicina ima odgovor za taj izazov.
Otvara se grudni koš. U krvožilni sustav se uključuje uređaj koji tjera krv, tako zvano umjetno srce. Istovremeno se smiruje i stavlja van sustava kolanja krvi srce. Ono treba mirovati da bise moglo ugraditi ( prišiti ) nove žile premosnice, koje su u mom slučaju uzete sa noge. Kako srce i pluća rade u nekoj vrsti tandema, i pluća su stavljena na aparat.
Sam operativni zahvat, sa srcem koje odmara, kod mene, sa svim provjerama, trajao je oko sat i pol. Nove žile su prišivene.
Usnulo srce se budi skladno sa smanjenjem aktivnosti umjetnog srca. Bude se i pluća.
Kako to znam kada sam bio u dubokoj anesteziji? Podosta toga sam ispitivao, a i imaginacijom si predstavljao.
Vidim potrebu velike preciznosti, a kao informatičar pretpostavljam pomoć komputora.
I obavljeno je. Polako mi tijelo ulazi u normalne životne tokove.
Sjećam se kako mi je prije oko 25 godina, danas pokojna majka, rekla: 'Zar sam ti baš taj dijabetes trebala ostaviti?'. Bile su tu i suze koje traže prosvijetljenje razumijevanjem. Majka mi je nedugo nakon toga, kod druge amputacije i moždanog udara, napustila život. Da, dijabetes.
Znala je za nasljednost, ali je li vidjela čitave nizove predaka u stvaranju sadašnje takvosti.
Nastajanjem života u veličanstvenom nizu vremena u prostoru stvarao se i sustav sigurnosti. On, sam po sebi, ima sporost zaostajanjem za stvarnošću. Nastala je i svijest o sebi, sustavi prosudbi i razmišljanja. Tu su i slobodne prosudbe o ugodama i raznim kriterijima dobroga. To je nivo osobnih prosudbi koje često nisu u skladu sa općim dobrom. Konačno, čovjek ne može misliti o svemu, pogotovo ne za svaku stvar. Na taj se način često čine pogreške koje se vide kada prođe 'dovoljno' vremena. Često ni čitav život za to nije dovoljan. Osjete to kasnije generacije, ne videći razloge. To je došlo iz one imaginarne komponente života, osobnog prosuđivanja na kratki rok. Taj rok gledanja može biti kraći i duži. Mnogima je fino jesti puno slatkoga, paliti cigaretu, 'daviti se' u masnom odojku, ali dođe to i na naplatu. Postoje i razvoji koji se uvjetuju genetski, a to je na dugi rok.
Pogledajmo put nastajanja života; opstojnog života. Nije nastajao misaonim prosudbama mislitelja. Misao je ograničena. Jest stvarnost, a ona nije u nikakovom odnosu prema ičemu. To tek misao čini, a ona je u vremenu i time odstupa od stvarnosti. Stvarnost tako često korigira misao, a životno je to često čovjeku bolno. Pa kako onda činiti dobro?
Pogledajmo djelovanje stvarnošću ili Istinom i usporedimo ih sa misaonim prosudbama i odlukama. Izgleda da su 'pogreške' na strani misli. Ljudi su misaona bića, a misao u osnovi ima relativnost, a to je poput životnosti. Kuda je, tako relativna, usmjerena? Krenimo njome, jer ljudi smo. Pokušajmo njome dokučiti Istinu, jer ona je osnova života. Neka to uđe u našu takvost. Tada će i trenutna zadovoljstva biti sve sukladnija trajnim životnim vrijednostima.
To je bila osnova moga mira pred i poslije operacije. Pratio sam svoje tijelo u njegovoj istinitosti. Bio sam, na neki način, sa Stvoriteljem. To vidim kao dobrotu života. I ti divni ljudi bili su i činili Njegovom voljom i svojim znanjem i vještinom.
Hvala im.
- 18:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
25.07.2015., subota
Budi delfin

svi odgovori su u nama ... da bi ih prepoznali treba se isčistiti, jer inače postoje mnoga ometanja i skretanja na neke svijesću ne tražene odgovore... a kako doći do isčišćenja ... kako ja to vidim ... kada zaroniš zraka nema, je li tako ... da, ali se još živi i postoje slijedovi po kojima se živi... najgore je tada reči nemrem više, ili ja to ne mogu ... da, ali tada treba djelovati smireno i čuvati zrak u sebi ... delfini su sisavci i trebaju zrak ... što misliš kako oni na to gledaju ... budi delfin...
smirenje, priziv vjere u ostvarenje, jer Istina se jedina ostvaruje ... biti će kako treba biti ... vjeruješ li ... biti će po Istini ... voliš li je? ... ona tebe voli tako kako jesi ... uzvratom Njoj ljubavlju biti će tvoja vjera i smisao jači ... ne treba žuriti... sve u svoje vrijeme ... je li da je smiješno vjerovati u svoju nevjeru ... možeš Ti Srce to ....
zahvalan na viđenju tome ... :)

- 12:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #
13.07.2015., ponedjeljak
Mi se čini ...

... da bi napisati tu nekaj zgodno bilo. Sem tu, al mi nekak nejde pisanje. Mi svakaj na pamet padne, pa i jako zanimlivo. Padne i zakotrlja tolko misli da ih poloviti nemrem. Morti nekak vu glave i držim, al vu slova, reči, rečenice il čak štivo, e to pa nejde. Je nekolko toga zakaj to rivlem proč.
Kak prvo; vidim maglu i to na samo jeno oko. Drugo ni bolje, kaj tam je navek kmica. Kak me sve to vlovilo, a ni došli baš od jenput, sem se privikaval. Pa magla je v životu dost normalna nezgoda. Se sećam da sam kroz nju nekak mogel. Pa kaj nebi i sad? Je, al tu ima jena caka. Ta magla sad je samo pri meni, a drugi ju ne vidiju. Kad na mene naleti oni ko me ne pozna, si pomisli da sem il nor il pod gasom. Ipak nekaj malo vidim i prokužim. Nekaj čujem, al mi jeno vuho zaštekalo, nekaj dodirnem, nekaj dodirne mene .... Imam i beloga štapeka vu torbi.
Normalno čitanje mi je nemoguća misija. Jedino na kompu, sa velikim fontom, morem prepoznavati slovo po slovo. Malo mi je problem slova pronajti kad pišem. Znam di je koje, pa prstima brojim. Dost toga fulam, pa moram sve to prekontrolirati čitanjem. Sve to traje i zamorno je. Ideja kaj me vlekla k pisanju, se tak ohladi i piše se pomalo već i bez čari.
Odavno sam volel razmišljati i istraživati z misli. Tu je ono drugo. Pisanje je presporo za takve misli. Čovek obično zaključiva, al ja to ne delam. Zaključek zaustavlja misli. To ne volim. Pustim ju da ide dalje, al z vremena na vreme ju zaprosim da ne melje bedastoće. O svemu tomu nemrem i ne stignem pisati.
Pri 'razmišljanju' zapraf vrtim nekakve slike vu glavi. O tomu bi trebal crtati, a ne pisati.
I tak, lepo, se ohladim. Dojdeju mi lepe i zanimlive misli i projdeju. Zna bit tak zanimlivo i lepo, da bi ih rada podelil z vami. No dobro, nis jedini. Pa se i vami lepe misli vrtiju. I tak kad mi tak od nekam misli take dojdeju, im se poveselim. Neke mi pokažeju neke za život važne stvari. Im se zahvalim, kak i Onom od koga dojdeju. Če treba ih i dalje pošiljam. Znalo me negda srditi kaj me puno njih ne razme. Ni potrebe tomu. Zakaj? Zakaj da misli rivlem dalje? One su svuda oko nas. Ko ih je spreman razmeti, ih bu videl. Je, tak je. Ne mora im ih niko reči. Su vu trave, kamenčiću, potoku, povetarcu... vu svemu. Tak je sa svimi spominjati se moći. Oni kaj ne razmeju bi rekli da ste nori. A, kaj im morate o tomu pripovedati. Oni kaj to razmeju, buju vas prepoznali.
Ma bum z vremena na vreme nekaj tu del. Vama kaj ste kak cveteki. Naj vas radost vu životu prati. 'Otprite oči' da bi lepotu videli ... :)
- 14:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #
11.02.2015., srijeda
O sreći

Polako prolazim asvaltiranim putem parkom. Poznat mi je teren, pa više poznajem okruženje, nego što ga vidim. Primjećujem prolaznike. Poput sjena su mi.
Nailazim na nekoga tko stoji. Procjenjujem; mladić. Osjećam laganu zbunjenost njegovu. Kao da sam pred nekim tko samo da ne zaplaće. Začujem tiho: 'Molim vas, imate li kunu?'
Okrenuh se lagano prema njemu i prozborih: 'Nečeš mi vjerovati, ali nemam ni lipe.' Nastavio sam mirno, jer osjećam da mu nešto mogu dati. 'Trebaš, jer te neka nevolja stisla. Potraži ono što trebaš i zamoli tamo. U pekari kruha, ako te glad pritisla.'
Sluša i šuti, a ja još dodajem: 'Nije sve u novcu. Mnogi misle da će njime kupiti sreču. Razumiješ?'
I ponovo čujem onaj tihi glas: 'Da, razumijem.'
Potapšam ga po ramenu uz riječi: 'Dajem ti sreču. Za nju ne trebaš novac. I neka te Bog njome daruje.' Tako se fizički pozdravim sa njime.
Nastavljam putem dalje, ispitujući pogledom put. U mislima mi je mladić. Pitam se: 'Vidi li on što sam mu dao?' Ostavio sam mu misaoni trag sreče. On i sreča, sami. Vidi li je? Vidi li put do nje?
I kao da u sebi govorim: 'Pogledaj mladiću, ti si taj kojem njegova sreča pripada. Vjeruj, jer ona je tu. Dozvoli joj svoju radost.'
Bog te blagoslovio, mladiću. Životom.

- 22:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #
03.01.2015., subota
Pri-vid

Mir; vječni mir ....
Od nikuda zaigra se osjet. Bude nečim po nečem. Dvojnost. Odnos; rađanje svijesti... U mirnu vodu kamenčić pade. Slika; promjena zatečenosti u prividu mira.
Misao, taj vješti igrač, imaginator i šetač vremenima, kao u igri 'skrivača' ono nevidljivo traži. Odakle kamenčić; odakle voda; gdje li sam to; odakle; .... Osjet i misao.
A valovi u slici pri-vidnoj promjenom vijest prenose. Kamenčić od ..kuda svijest budi; svijest priziva. 'Njoj' ovo je, a samo 'je'. 'Je', a čemu? Ni čemu.
Mnogi se trude dokučiti savršenstvo. Da ga dokuće ono to ne bi bilo! Zaista.
Divim ti se ja 'kamenčićem' izazvan; ja, toliko prividan, a stvaran u svijetu prividnom.
Hvala .... :)
- 13:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se