Otra vez...

Danas nestrpljivo sjedim u hotelu i očekujem početak utrke, nervozna sam jer sam svjesna da neću moći gledati utrku do kraja... moram krenuti nazad kući... u hotelu...dolje na recepciji nervozno vrtim programe i nalazim njemački RTL... prva slika Alonso sasvim mirno stavlja sunčane naočale na oči i razgovara sa katalonskim novinarom...
ja sam nervozna, sad već počinjem gristi nokte...
Počinje start, a meni se ruke sklapaju i nagonski zatvaram oči... kad sam ih otvorila... ah, vidim da Alonso hrabro vozi na čelu "kolone"... srce mi kuca... pratim svaki izvještaj o brzini kruga... ali El Nano kao da želi reći svojim navijačima "Sve je u mojim rukama, bez brige"...on radi veliku prednost... sretna sam ...ponosna sam na mog omiljenog vozača koji je snažno i oštro vozio svaki krug koji je svoj bolid držao u rukama... To je Alonso... isti onaj o kojem vam pišem u svakom postu ... znala sam ja da će se on probuditi... i vjerovali ili ne, ali sam još u petak imala predosjećaj o jednoj velikoj pobjedi... danas sam bila i više nego izvan ovog trenutka... tako sam željela biti u Monte Carlu vidjeti su onu ekipu kako skače i plače od
sreće...
Bilo mi je predivno čuti kada je jedan njemački novinar Nana pitao:
" Alonso, možeš li nam reći osjećaš li miris šampanjca?"
...a on mu je odgovorio...
" Ne, ne osjećam miris šampanjca...ja već osjećam okus."
Danas je on bio poseban imao je jako puno strpljenja sa svom silinom novinara koji kao da nisu razumjeli teret koji danas Nano mora odvoziti...
Ne znam...toliko bih vam sada toga napisala...onako da jednostavno osjetite kako se ja osjećam, ali internet... ne nije moguće to preko monitora prenijeti.
Teško je razumjeti nas koji ne neki način živimo sa utrkama F1...mi nismo pored staze...mi nismo u boxovima...nama vozači nisu naši bližnji...mi nemamo materijalne koristi od pobjede...mi ne skačemo prvi u zagrljaj pobjednicima...mi ne čekamo šampanjac ispod postolja...a opet osjetim svaki zavoj, a opet osjetimo svaki udarac, a opet
Naša uloga je snažna...bez obzira jer ipak mi vjerni navijači...uz te smo vozače i kada gube i kada pobjeđuju, a pravi navijači uz svoje miljenike ostaju sve do njihova povlačenja...pa i onda ostaju im u dubokom sjećanju...
Bože, samoo da Nano nastavi pobjeđivati...







Hej... ostvarila nam se svima želja... ja sam jako, jako sretna...

Pozdrav svima i budite dobri i pratite F1
Sada očekujmo VN Kanade...
Ovo je fotografija sa prošlogodišnje utrke gdje je Nano slavio (a tko bi drugi?) ;)

Ljudi...stigla ja iz predivne Španjolske (nisam samo bila u Espani, posjetih ja mnoge druge države u ovih deset dana, ali za nas Alonsovce Španjolska je najbitnija).
Ne mogu vam opisati kako je Barcelona prelijep grad...ne mogu vam opisati kako su tamo svi ljudi otvorenog srca i jako gostoljubivi...kako vam ljudi bez srama prilaze i pomažu ako vide da se ne snalazite...
Dok sam prolazila tim predivnim ulicama i usput pričala s jednim Španjolcem (originalnim Kataloncem ) o Alonsu osjećala sam se presretno...baš mi je pričao kako je u nedjelju na dan utrke u Barceloni bilo ne izdrživo, ali da su svi do zadnjeg trena vjerovali u Nana i da mu Španjolska nije zamjerila na onom trećem mjestu jer kaže on je njihov i da bude zadnji vječno će mu biti zahvalni na dvaput osvojenom prvenstvu......oni ga jako vole; u svakoj ulici možete vidjeti ogromne plakate sa Alonsovim slikama...jako sam uživala u tom nevjerojatnom gradu, u neopisivo lijepom jeziku, u dobrim ljudima......ma definitivno...to je sigurno ja sam se zaljubila u taj grad...

Ne znam, mogla bih ispisati milijun postova o tim divnim ljudima...mene je na ulici gotovo svatko podsjetio na El Nana zato što svi imaju tako specifične oči......
Malo sam se smirila što se tiče onog trećeg mjesta i nadam se da će idući put biti bolje...

Kada sam pitala jednog Španjolca što oni misle o Alonsu, on me je samo pogledao i rekao da mnogi Alonsa ne razumiju jer ne razumiju njihov temperament...a Alonso savršeno predstavlja jednu zemlju kao što je Španjolska...

Sve vas pozdravljam i čitajmo se...
P.S Ono najvažnije zaboravila vozila sam stimulator Formule 1...osjećaj je neopisiv...imaš filing kao da zapravo osjetiš stazu pod sobom i sve zavoje...postigla sam vrijeme od 1:27:43 i bila sam sva bitna jer je vrijeme bilo jako dobro, a bila sam jedina cura koja je vozila...nisam mogla to propustiti...dostigla sam brzinu od 315 km/h...je stimulator, ali ipak bar nešto...

Ljudi moji, Alonso starta sa druge pozicije...ajme, a Massa sa prve. S čim tog Massu hrane da je stalno na pole-positionu . Ovako da počnem od početka. Prvo me je jako razveselio Sutil kada je mahnuo u kameru, odmah sam pomislila "Pa gle, ovi vozači ipak primječuju kamere...već sam mislila da su malo "...onda sam sva bila sretna kada sam vidjela boje Asturie...ljudi pa jeste vi vidjeli te Španjolce kako su to veseli ljudi. Temperament im ide kroz uši koliko ga imaju . Onda kada je krenuo prvi krug mene je već počela hvatati panika...Hamilton me je opet uspio iznenaditi, ako taj dečko ne bude zapamćen, e onda neće nitko. Ali kada sam vidjela Alonsa na stazi ma kakav Hamilton, kakvi ovi-oni...to je vozač. Moram priznati da se ovaj put McLaren dobro igrao sa mojim živcima i srcem...ovaj puta su oni igrali malo i na atraktivnost...to da Alonso uljeće zadnji na cilj mene je dovodilo do stanja bez zraka jer valja oko 1 minutu i 22 sekunde ja nisam disala...a kada je prošao prvi puta u zadnjem laufu kao prvi kroz cilj skoro sam ljosnula u nesvjest, ali pomrsio mi je račune onaj mali Brazilac (koji mi je i ovak' i onak' jako drag jer je super vozač i slatko priča engleski). Svejedno nije li bilo onako kako sam rekla, Alonso neće svoje navijače ostaviti bez malo uzbuđenja...tribine su doslovno poludile kada je on iz one svoje lude srebrne mašine podigao ruku; ipak su to njegovi ljudi, a mnogi su došli iz Ovieda...

Ipak sam jako zadovoljan na kraju kvalifikacija, mislim...bila bi ja još sretnija da je Alonso na polu, ali sutra će ove tribine slaviti...vjerujem i nadam se da će El Nano piti pobjednički Mumm...

Pozdrav svim mojim posjetiteljima...i ljudi ne zaboravite sutrašnju utrku...poosa

Ponekad se u životu događaju situacije koje ne možemo objasniti, a takva jedna se dogodila prije 13 godina...za sve obožavatelje brazilskog vozača odvozio se zadnji krug VN Formule 1 uopće. 1. svibnja 1994. na užarenoj stazi u Imoli; na VN San Marina zadnji put je vozio; zadnji put je svoje ruke držao na upravljačubolida legendarni Ayrton Senna. U samo djeliću sekunde jedan život je otišao u nepovrat.
On je rođen 21. ožujka 1960.; prvi put je u kart-vozilo sjeo sa četiri godine, a prvu utrku je vozio sa 13 godina gdje je odmah imao sreće i izvukao prvu startnu poziciju, dakle već se onda moglo znati da će taj dečko zauvijek sebi osigurati pole-positione. Ayrtonovo prvo prezime bilo je Da Silva, ali je on 1981. godine prisvojio majčino prezime Senna; tako da su na njegovo pravo prezime svi zaboravili.
1983. godine nastupa u Formuli 3, ali 1984. on se približio svome snu...postao je vozač Formule 1. Vozio je za malu momčad Toleman, ali on je kažu bio sretan kao da vozi za najveću. Prva pobjeda ikada bila je u Portugalu 1985, a prvi pole position ostvario je na VN Brazila vođen duhom svoga naroda. 1988. godine Senna postaje drugi vozač u McLarenu, a u toj momčadi Senna je odnio i svoju prvu titulu svjetskog prvaka. Onako kako se Alonso prošle godine borio sa Schumijem tako se Senna cijelo vrijeme borio sa Prostom. Za Sennu se zna da je vozio agresivno i da je živio za pobjedu, za njega je pobjeda bila ono što je njemu u životu najviše trebalo. Senna je imao toliko nemogućih misija i nemogućih vožnji koje je savladao da nije bilo osobe kojoj on nije bio sinonim za brzinu...sve do strašne 1994. koja je uništila njegov san. Senna je otišao u povijest, obilježio je sport koji ili vodi u pobjedu ili vodi u legendu.
Danas je dan kada nema F1 vozača koji ga se ne sjeti, meni je žao što sam bila mala i nisam pratila njegove vožnje jer sada su svima nama mladima koji pratimo F1 ostale samo priče...