U međuvremenu se dogodilo toliko stvari da mi se lagano vrti u glavi, skoro pa doslovno.
Dobila sam posao, napokon i to u Zadru! Priča s faxom je posve neslavno i bezobrazno propala i to samo radi jedne nerazumne i ukočene osobe, ali eto to me torpediralo u traženje posla van mog grada i u roku par dan sam završila u Zadru s pinklecom na ramenu i poslom u radnoj knjižici.
Bilo je burno spremanje u roku jednog dana i odlazak u grad u kojem nikada nisam bila, ali eto i to se može. Bila sam presretna preko svake mjere, jadan organizam je doživio još jedan šok nakon okršaja s gospođom s faxa, ipak ovo ima puno ugodnije posljedice. A sada slijedi drugi dio.
Imam jedan veliki problem! Ne mogu naći stan u Zadru, pa umoljavam ako ima netko od blogera neka mi se javi, biti ću jako zahvalna ili ako zna nekoga koga mi može preporučiti.
Hvala

Kažu da je ona prva želja što želimo biti kao djeca ona prava, možda ne ona prva, ali recimo ona od 9 – 10 godina je. Kada sam ja bila dijete željela sam biti astronaut! Ni frizerka, liječnica, balerina, princeza već astronaut. Godine su prolazile i ja sam zaboravila na svoju želju i željela neke druge stvari, ispunjavala neke druge zadatke, po putu kako s nailazili i obaveze koje su me odvratile od mojih želje i usmjeravale da želim neke druge stvari. Do te mjere da sam potpuno zaboravila što sam željela bit kao dijete. Ipak imala sam sreću i pitala sestru jedan dan i ona se sjetila, rekla je jasno i bez oklijevanja: ti si htjela biti astronaut! Pa da, kako sam to mogla zaboraviti.
Kada pogledam, kroz sve to vrijeme u meni je tinjala ljubav prema astronomiji i veliko oduševljenje kada bih gledala slike i snimke iz dalekog svemira s očaranim velikim očima kao u klinca. I danas je tako, samo što iznova zaboravljam što stvarno želim.
Danas u „stojim u blatu“ i gledam u zvijezde i čeznem. Znam da nikada neću postati astronaut, prekasno je za to, ali mogu postati nešto drugo, osoba koja proučava zvijezde, galaktike, maglice, bijele patuljke… Odlučila sam si dati godinu dana nakon završetka faxa da se zaposlim, osamostalim i malo prikupim novaca da upišem postdiplomski: astronomije i astrofizike. S obzirom na moje glupo stanje izazvano birokracijom i to da moram opet na fax i da nemam ni kune u džepu opet sam zaboravila što zapravo želim, želju samo za sebe, želju koja sjedi i čeka u mom srcu da bude ostvarena. Zaboravila sam od pokušaja da stvorim život za sebe, da nađem posao na kraju skoro bilo gdje i onda sam pogledala snimku na jednom portalu i ponovo mi je sinulo što je meni u biti bitno.
Na kraju krajeva naći ću posao, nekad, negdje i početi ću graditi život za sebe, ali ovu želju ne smijem zanemariti kad u meni živi i ne odustaje veći dio mojeg života, kada slike svemira u meni bude takvu dragost i kada u bit imam odgovornost ispuniti ono za čim čeznem, jednog dana, samo to ne smijem zaboraviti od pokušaja preživljavanja. Istina da će biti jako teško ostvariti to što želim i što ću najvjerojatnije imati 40 kada ju ispunim, ali barem ću biti sretna. Možda neću postati astronaut, ali ću gledati u svemir i živjeti sa zvijezdama.