Jedan drugi post je danas trebao ugledati svjetlo dana, a onda se na tv-u pojavio David Suchet s pričom o Orient Expressu i doživjela sam euforiju. Naravno druga priča je odmah pala u privremeni zaborav jer me ovo posve obuzelo. Ja sam veliki obožavatelj djela Agathe Christie i i nadasve Hercula Poirota. Mnogi misle kako je to samo lagano štivo za razbribrigu, ali po meni nije tako. Veliki sam štovatelj inteligentnog, pronicljivog uma s dobro razvijenom maštom i bez svakodnevnih ograničenja i prepreka u razmišljanju. Na kraju krajeva da bi se da najsitnijih detalja razvio takav lik i sama autorica je morala posjedovati dobar dio toga.
U mojoj glavi odavno postoji ideja, a nedavno sam se iznenadila kada sam u jednoj knjizi Dana Simmonsa naišla na isto razmišljanje, da stvari koje su stvorene ljudskom imaginacijom nisu posve nestvarne i da postoje negdje i možda žive svoj život hranjene energijom stotina tisuća pa i milijuna ljudi koje ih čitaju, gledaju i razmišljaju o njima, jer intelektualna energija tolikog broja ljudi je velika i nezanemariva. Kada s time povežemo da misao ima moć ima nešto u tome. Naravno da te stvari ne koegzistiraju na našoj frekvenciji, ali ja mislim da postoje u nekom obliku i da definitivno nisu nestvarne.
Najbolji primjer je Djeda Mraz, naravno da ne hoda okolo i ne dijeli poklone okolo, ali je itekako stvaran u tolikom srcima djece koja žele da on postoji i u srcima odraslih kada se sjete svoje sreće dok su vjerovali da je stvaran i u tuzi što je taj osjećaj izgubljen.
U knjigama gore navedenog Dana Simmonsa Ilij i Olimp, geniji svojim idejama i zamislima, tj. njihovom energijom su u stanju stvarati svjetove koliko je ta energija velika. Za ovako poimanje potrebno je proširiti vidike i malo se odmaknuti od klasične fizike.
Da se vratim Orient Expressu, ideja putovanja na takav način mi je tako primamljiva, je to nije putovanje da se stigne od mjesta A do mjesta B već je ono samo sebi svrha. Živjeti na kratko u jednoj ideji, mjestu gdje je ona ideja mogućeg svijeta najbliža opipljivome. Odmak od sadašnjosti i kratak odmor od sve ove zbrke uz predodžbu nekog prošlog vremena. Naravno da to košta, jako puno, ali zato osjećaj i doživljaj pripadaju u kategoriju neprocjenjivo, a i to je putovanje na koje se ide jednom u životu i za njega se štedi. Jer i štednja, planiranje, isčekivanje je dio nezaboravnog procesa. Doživljaje, sjećanja i osjećaje ti nitko ne može oduzeti, a sve ostalo nestane ponekad u tren oka.