<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Na putu prema gore
nedjelja, 14.03.2010.


Uvijek je bolje biti na putu prema gore nego prema dolje, osim ako se ne radi o odlasku na nebo. wink
Svi to javno i pritajeno priželjkuju, da napreduju, uspiju i dosegnu neki viši cilj od ovoga na kojem se trenutno nalaze. To je pozitivno, treba težiti boljem, višem i željeti napredovati i razvijati se. Kod nekih ljudi se to razvije u nezasitnu želju za uspjehom, zgrtanjem novaca i moći, što na kraju dovodi do beskrajne čežnje koju nikako ne mogu utažiti, pa prema tome nikada i nisu potpuno sretni, ako su i uopće sretni jer je samo jedna misao u glavi: pokazati drugima koliko imaju i želja za još više, jer nikada neće dovoljno.
Kada smo na putu prema dolje gubimo dosta, osim novaca, koji su nam nažalost postali jedna od najvažnijih stavki u životu do ljudi, često gubimo ljude, većinu onih daljnjih, za koje i nije toliko bitno, ali neke bliske, što ponekada boli više od gubitka radnog mjesta jer smo ima vjerovali, smatrali da su oni ti koji nam čuvaju leđa u svim situacijama i bili spremi napraviti sve za njih. I na kraju da će oni biti sada tu za nas kada nam je napotrebnije.
Ni na putu prema gore ne cvatu samo ruže i ljubičice, nažalost.
Koliko ljudi je izgubilo prijatelje ili se otuđilo od jednog dijela obitelji kada su došli na znatno bolju poziciju, dobili puno veću plaću od tih ljudi koji su ih inače okruživali. Ne kažem da se neki od njih nisu uzoholili, ali često se zna dogoditi da postanu izopćenici samom time što su u boljoj poziciji od okoline.
Ljudi po svojoj nekoj inerciji se druže sa sebi sličnima. Postoje razlike u karakterima, idejama i slično, ali su negdje u sličnom platnom rangu, na relativnoj istoj društvenoj ljestvici. Ovo naravno ne vrijedi za sve i nisu svi socijalni odnosi određeni ovime, ali većina je.
Uzmimo neku grupu mladih ljudi koji su krenuli iz iste pozicije, ne moraju biti prijatelji, ali dobri poznanici koji se povremeno druže, razmjenjuju informacije i prate događanja u životima drugih koji ne ulaze u neku veću privatnost. Dok svi napreduju paralelno ili ne napreduju odnosi otprilike ostaju podjednaki. Ali ako jedan od njih počinje ubrzano napredovati, bilo svojim zaslugama ili srećom okolnosti, polako se i zahlađuju odnosi prema njemu. On sve manje bila uključen u uobičajenu komunikaciju dok ona potpuno ne prestaje. Zašto?
Tuđi veliki uspjeh u istim uvjetima podsjeća na vlastiti neuspjeh, tj. izostanak istog. Možda se drugi više ili manje trude, žele, ulažu, svejedno je. Jedan galopira, ostali kaskaju ili ostaju u mjestu. I svaka daljnje napredovanje samo još više podsjeća na ono što oni nisu napravili. Govorim o poznanicima, a ne o pravim prijateljima koji su sretni radi svake dobre i pozitivne stvari u vašem životu, ili bi barem trebali biti. Ali i neka prijateljstva na neraščišćenim odnosima i temeljima padaju na ovome ispitu. Sve ono što se ne uklapa u obilježje grupe polako biva izgurano.
U kojoj situaciji ovo može funkcionirati i to pozitivno? Kada je razlika mala, pa je prema tome i dostižna i stimulativna. Onda ta osoba svojim uspjehom potiče na trud, daje osjećaj da nije tako teško doseći taj korak, stimulira ambiciju u pozitivnom smjeru. Cijela grupa ima koristi od toga, jednostavno jedni na druge pozitivno utječu, a pokretač uspjeha je pozitivna osoba, za razliku od onog jako uspješnog koji svojim napredovanjem izaziva depresiju, osjećaj manje vrijednosti i svakim daljnjim korakom podsjeća kako opet niste uspjeli ni nešto malo, a on tako grabi velikim koracima.
Ljudi vole stvari, događaje s kojima se mogu povezati, poistovjetiti, uklopiti u svoju situaciju i tako ima dati nadu da i oni mogu napraviti to isto, da to nije toliko teško i nedostižno.
Smatram da se uvijek bolje družiti na nekoj razini s nekim tko je malo uspješniji, energičniji, vrjedniji od nas samih jer će nas to spontano usmjeravati da se ne ulijenimo, odustanemo i tako ćemo lakše ostvariti svoje želje i iskoristiti vlastite sposobnosti koje možda spavaju. To ne moraju biti prijatelji, već radne kolege ili nešto slično. Stvarni nije fora družiti se s ljudima koji su manje uspješni nego mi samo da bi ispali bolji i uspješniji, time si dižu ego nesigurni i jako prizemni ljudi.
Jako je poticajno biti s one strane koje je odgovorna za to pokretanje i razvijanje ideje da i netko drugi može isto što i ti. Sama spoznaja da smo pozitivno utjecali na nekoga po meni je dovoljan kompliment


| 16:18 | Komentari (16) | On/Off | Print | # |



Flert
ponedjeljak, 08.03.2010.

Ima puno stvari koje treba cijeniti. Jedna od njih je dobar flert. Tako ugodna i bezazlena stvar koja može podići cijeli dan. Naravno pod bezazlena mislim samo ako ne ide dalje od toga i ne znači više u slučaju zauzetih ljudi.
Postoje ljudi s kojima je tako ugodno flertovati, iznova i iznova. Nikada se ništa posebno ne kaže, nema vulgarnosti, pa ni dvosmislenih riječi, samo kraći ugodan razgovor, ali opet obavijen nekom privlačnom, uzbudljivom i ustreptalom aurom. Malo veći osmjeh, blistavije oči i blaga kemija. Da želiš ispričati što je bilo ne možeš, jer nema se što za reći, treba biti jedna od te dvije osobe. Isprva su ti flertovi neuhvatljivi, jer nisi svjestan da se događa i onda uhvatiš nešto kao kad vidiš sjenu krajičkom oka. Slijedeći puta se dogodi ista stvar i onda znaš da je nešto u zraku.
Osmijeh, pogled ravno u oči i neobavezna tema čine čuda za raspoloženje. Nekome to diže ego, ali u biti bitan je samo onaj osjećaj razdraganosti i topline blagog i kratkotrajnog plamena koji pucketa dok se spontano ne ugasi. Jer dobar flert ima trajanje i značaj koliko i leptirov let, lijepo ga je promatrati dok leti i diviti se bojama, ali nakon par koraka misli se bave nečim drugim, a leptir nestaje nošen neumoljivom strujom.
Inteligentni i samopouzdani ljudi to znaju učiniti tako prihvatljivim, nenametljivim, ukloniti onu istaknutu sexualnu crtu koja sve zna učiniti jako primitivnim i vulgarnim i komunicirati na prisan način, ali neobvezujućim odmakom, ugodno nadasve ugodno.
Tražiti flert na silu ne donosi baš neku zadovoljštinu, možda se varam, možda nekome i da. On dolazi sam po sebi, često kad se najmanje nadaš i neočekivanim mjestima. Možda zato i je tako ugodan jer ima onaj element nepredvidljivosti.
Treba cijeniti te ljude s kojima se može flertovati na duže staze, bez opterećenja da nešto bude krivo shvaćeno, bez produbljivanja odnosa, samo uživanje u toj blagoj struji u grudima za koju znate da ćete ju opet osjetiti kada se ponovno sretnete.
A i netko drugi se igra u toj situaciji, jer osobu koji niste prije znali ili niste sretali sada srećete na neočekivanim mjestima i to puno učestalije nego prije. Pri tome ne mislim na namjerne slučajne susrete. Što o nekome manje znamo to je sve bezazlenije i ne dira u stvarnost već samo u tu malu komunikaciju.
Sa svakom osobom on je različit i osmijeh i pogled sve je različito, ali opet to je to. I tko kaže da je ograničen samo na jednu osobu u određenom periodu? Nema pravila, nema obveze, nema težine, naravno ako to obije strane tako doživljavaju.
Pogled i osmijeh stranca, par riječi u prolazu neće promijeniti ishod dana, ali ga svakako mogu uljepšati i pomoći da zaspimo s osmjehom na licu i sretnom mišlju. Jer nekada je dovoljna jedna sitnica da ovo mjesto zvano život učini sretnijim i spontanijim mjestom.



| 00:36 | Komentari (35) | On/Off | Print | # |



Posljedice
srijeda, 03.03.2010.

Stres je jedan veliki bauk, i to ne onaj nestvaran, produkt žive mašte, stres je pomahnitala, okrutna zvijer, ponekada s licem milog psića, ali zvijer kojoj se nekada ne može pomoći.
Postoje raznorazne tehnike rješavanja, sankcioniranja, svatko se nos s njim na svoj način: sexom, kupovinom, alkoholom, hranom, tjelovježbom, meditacijom, vrištanjem na druge...
U određenim situacijama se on je neizbježan, recimo kada nešto jako želiš i na tome radiš mjesecima, ulažeš sve svoje vrijeme i energiju, cijeli život je neposredno i posredno podređen tome. Što se više bliži vrijeme odluke stres postaje sve veći da više nije nimalo stimulativan već koči mehanizme normalnog funkcioniranja, ne možeš dobro spavati, ne možeš normalno razmišljati, počinju glavobolje, ukočenost i jedna od najstrašnijih stvari shvaćaš da ne dišeš! Između udisaja je sve veća i veća pauza, što traje dok na disanje ne obratiš pažnju, pa dišeš s namjerom, ali jednostavno ne možeš udahnuti dovoljno duboko i ponavlja se.
Sljedeća faza je ona kad znaš da se pod svaku cijenu moraš opustiti inače ćeš upropastiti sve ono na čemu si radio cijelo vrijeme. Tehnike opuštanja ne pomažu jer jedino što želiš raditi i o čemu moraš razmišljati je taj jako, jako bitan cilj.
I onda dolazi na red trik: makneš sve iz glave, opustiš se i nasmiješiš, namjerno i usmjereno, kao da je ta bitna stvar tako daleko, kao da imaš još dosta vremena i živiš dan, dva u oblaku, mirnoće, samokontrole, pufaste opuštenosti i one neke pozitivne ravnine duha.
Nakon što je cilj ostvaren, nažalost nema nekog veselja, ulog je bio prevelik i pojeo je sve resurse, pa čak i one koji nisu dostupni, ali dobro barem sada dolazi mir i zasluženi spokoj, odmor, nestanak tereta s leđa...ipak ne. Stres se nastavlja i dalje i onaj dio što je potisnut i nastavak onog svakodnevnog djelovanja. Nažalost ne možeš se ni veseliti jer je stanje bliže depresiji nego euforiji i dalje ne spavaš, ne funkcioniraš i vrtiš misao u glavi da je gotovo, što je kratkog roka. Preostaje saniranje štete, sada pomaže meditiranje i sve ono što ljudi rade.
Stres je kao zahuktali vlak koji ne prestaje kada bi ga htjeli zaustaviti već ima svoju putanju koju mora odraditi, samo toga treba postati svjestan. Treba jako paziti da ovo ne prijeđe u kronično stanje, a sama činjenica što ne prestaje nakon ostvarenog cilja ne daje neku utjehu. Ipak spoznaja koliko smo ranjivi i kako funkcioniramo pomaže da se bolje brinemo sami o sebi i damo si priliku i vrijeme za liječenje rana i onda punim plućima uživamo u ostvarenoj želji nadajući se da si tako teško iskustvo nećemo skoro priuštiti i da će nam tijelo oprostiti ono što smo mu napravili.



| 00:17 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |