<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
"Prokletstvo blogera"
subota, 23.01.2010.


Od kada sam počela pisati blog sve češće i češće se zateknem u situaciji da nakon što nešto pročitam poželim ostaviti komentar, a kad ono ne može, jer normalno nije sve podložno i napravljeno tako da bi se komentiralo. Taj poriv se javlja učestalije što sam duže u blogerskim vodama. Jednostavno ta navika kada pročitaš nečiji post i kažeš svoje mišljenje ili ostaviš svoj komentar time dajući do znanja da si prisutan u nečijem virtualnom prostoru.
E sada, redovito mi se događa da poželim komentirati i druge stvari na netu, ali tamo nema kućice "komentar" i onda dolazi do saplitanja u koracima, što sad, pa kako nema? Da se razumijemo, ne mislim da bi trebali biti svugdje otvoreni komentari jer u većini slučajeva ih koriste neki isfrustirani i zadrti ljudi koji komentiraju sve i svašta ili baljezgaju posve neovisno o temi kao na t-portalu, indexu i 24 sata...
A da me blogerska groznica komentiranja posve zahvatila shvatila sam jučer i to po drugi puta, samo me ovaj puta spoznaja opalila malo jače. Tražila sam rješenje zadatka na netu i naišla na stranicu jednog profesora koja me posve oduševila i naravno u maniri blogera htjela sam to i reći... i onda sam se zaustavila. Nigdje nije ostavljena mail adresa, niti bilo što slično, ali i da je ne bi li bilo krajnje čudno napisati: Profesore, oduševila me vaša stranica, mislim da ste napravili jako dobar posao i da takvim pristupom pomažete svojim učenicima u razvoju i učenju na način na koji to nažalost većina ne čini.
Istina, lijepo zvuči i svakome bi bilo drago čuti tako nešto, ali mislim da je tu granica i da treba stati. Koliko god smo naučili komentirati postove jedni drugih, članke u na novinskim stranicama, teme na forumima i slične stvari ipak se treba povući granicu jer nisu svi ljudi naviknuli na takav način obraćanja.
Morala sam zaustaviti svoj jezik u tipkovnom obliku i sačuvati ga za one sebi slične koji neće doživjeti šok kada vide komentar ili mail na ekranu od njima nepoznate osobe. pjeva



| 13:10 | Komentari (23) | On/Off | Print | # |



Raženi kruh
petak, 08.01.2010.
Ovaj post je obećan već davno davno Kinky.
U moju obranu nisam ga htjela napisati dok ne budem imala najbolji mogući recept iz prve ruke.
Sastojci:
1 kg raženog brašna tip 1250 ( ne integralnog)
2 svježa kvasca
3 dcl jako tople vode
malo šećera
soli po želji (ovisno koju sol koristite)
1-1,5 dcl ulja
jedna otvorena šaka sjemenki lana
(može i bilo koje druge sjemenke koje volite)

Brašno obavezno ugrijete pokriveno pored nekog izvora topline, nekih 20-tak minuta. Ja imam metalnu rešetku koje je odignuta od dna nekih 10 cm pa stavim posudu na to i na plinsku peć.
U keramičku posudu stavim 2 kvasca, malo šećera i vodu, poklopim i ostavim da se zapjeni.
U brašno stavite sve sastojke i zamijesite. Na početku vam se može činiti da trebate dodati još vode, ali to je varka na kojoj sam nasjela u par navrata pa sam kasnije morala dodavati još brašna. I mijsite dok tijesto ne postane sjajno i da je pokupilo svo brašno. Što duže mijesite, kruh je bolji. Na početku je dosta teško jer je brano puno kompaktnije od bijelog, ali dobro je za mišiće.
Od svih oblika najbolji oblik je štruca. Kruh se najbolje ispeče, a i najjednostavnije je za rezanje.
Na radnoj plohi ga još malo mijesite i onda od njega napravite valjak.
Ja pečem na papiru za pečenje, puno bolje nego na uljem namazanoj podlozi.
Kruh se diše samo jednom i onda u pećnicu.
Zašto samo jednom, probala sam dizanje i premijesivanje u par navrata, ne ide, tijesto se nekako raspada jer nije glatko kao bijelo i ponaša se potpuno drugačije i jako puca onda.
Dok se tijesto diže stavite pećnicu da se grije na 200° C, a kada stavite kruh da se peče smanjite na 175° C inače će izgorjeti.
Kada kruh počne jače mirisati vrijeme je za pogledavanje, nakon otprilike 20 minuta, naravno ovisi o jačini pećnice. Kora bi trebala biti onako narančasto žućkasta. Provjerite čačkalicom da li je gotovo, a kasnije ćete znati već po boji.
Obavezno gornju koru morate pokvasiti. Ja koristim četkicu i ne štedim na vodi, ali naravno ne da raskvasim. O tome ovisi koliko ćete lako rezati kruh. Koliko god korica nije tvrda za griženje, rezanje može biti prava muka. Zamotajte u krpu i ostavite da se hladi odignutu o podloge ili stavite na dasku, ali jako upija miris, pa daska nije najbolji izbor.
Možda će vam se činiti da ide previše ulja, probala sam i manje, onda uopće nije razabran, puno je tvrđi i nije tako fin. Nadam se da sam pokrila sve, ako nekoga nešto zanima, slobodno pitajte
Dobar tek i u slast!



| 14:09 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |



Cut
ponedjeljak, 04.01.2010.
Velik je taj osjećaj gorčine i praznine kada te razočara prijatelj. Gledam i ne vjerujem, mah u biti lažem, vjerujem. Shvatila sam i ranije da je to moguće, samo nisam mislila da će sa dogoditi tako naočigled, nehajno i banalno.
Inače znam otpisivati ljude jednim potezom, kratko, jasno, precizno, ali ipak ne sve. Ovisi da li mogu preći preko nečega. Jer ako me ta situacija i dalje muči i tišti bez obzira na pokušaje i pokušaje saniranja štete bolje se riješiti muke i tereta i jednostavno završiti komunikaciju s nekim nego nositi nezadovoljstvo koje raste.
Neki postupci nisu toliko veliki da bi se s nekim prestao družiti, ali su dovoljni da nestane onaj plamen topline koje osjećaš prema prijatelju, da mu želiš pomoći u svakom trenu i pod svaku cijenu, da te iskreno zanima i da se brineš što se s nekim događa, da aktivno sudjeluješ u nečijem životu. S prijatelja pređeš na frenda i jednostavno ti baš i nije toliko stalo.
Jedan dio se zatvori, ne potpuno, ali kao da je stavljeno staklo, prozirno, ali opet odvajajuće, ili kakva lanena zavjesa, sve se nazire, ali linije nisu jasne i to sasvim odgovara.
Prihvaćanje ideje da netko više nije prijatelj već nešto drugo u biti donosi olakšanje jer živciranje i razočarenje donose pomutnju i mučninu. Bitno je da sam sa sobom odlučiš gdje i kako svrstavaš tu osobu nakon neslavnog čina. Onda su i očekivanja niža kao i emocionalni angažman jer frendova ima dosta, a s njima ne dijeliš sve niti očekuješ bog zna što.
Sad mi je lakše, meni je lakše kada sama sa sobom znam na čemu sam i kada sam opet postavila stvari u ravnotežu. Da li druga osoba zna, ne, zašto i bi, to bi bila samo nepotrebna rasprava. Sve se nastavlja po starom, samo je nestao onaj topli sjaj u mom srcu.


| 16:19 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |