Velik je taj osjećaj gorčine i praznine kada te razočara prijatelj. Gledam i ne vjerujem, mah u biti lažem, vjerujem. Shvatila sam i ranije da je to moguće, samo nisam mislila da će sa dogoditi tako naočigled, nehajno i banalno.
Inače znam otpisivati ljude jednim potezom, kratko, jasno, precizno, ali ipak ne sve. Ovisi da li mogu preći preko nečega. Jer ako me ta situacija i dalje muči i tišti bez obzira na pokušaje i pokušaje saniranja štete bolje se riješiti muke i tereta i jednostavno završiti komunikaciju s nekim nego nositi nezadovoljstvo koje raste.
Neki postupci nisu toliko veliki da bi se s nekim prestao družiti, ali su dovoljni da nestane onaj plamen topline koje osjećaš prema prijatelju, da mu želiš pomoći u svakom trenu i pod svaku cijenu, da te iskreno zanima i da se brineš što se s nekim događa, da aktivno sudjeluješ u nečijem životu. S prijatelja pređeš na frenda i jednostavno ti baš i nije toliko stalo.
Jedan dio se zatvori, ne potpuno, ali kao da je stavljeno staklo, prozirno, ali opet odvajajuće, ili kakva lanena zavjesa, sve se nazire, ali linije nisu jasne i to sasvim odgovara.
Prihvaćanje ideje da netko više nije prijatelj već nešto drugo u biti donosi olakšanje jer živciranje i razočarenje donose pomutnju i mučninu. Bitno je da sam sa sobom odlučiš gdje i kako svrstavaš tu osobu nakon neslavnog čina. Onda su i očekivanja niža kao i emocionalni angažman jer frendova ima dosta, a s njima ne dijeliš sve niti očekuješ bog zna što.
Sad mi je lakše, meni je lakše kada sama sa sobom znam na čemu sam i kada sam opet postavila stvari u ravnotežu. Da li druga osoba zna, ne, zašto i bi, to bi bila samo nepotrebna rasprava. Sve se nastavlja po starom, samo je nestao onaj topli sjaj u mom srcu.