<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Želje
utorak, 29.12.2009.

Trenutno su aktualne priče o sastavljanju novogodišnjih odluka, ali o tome sam već ranije rekla što mislim. Ipak ima jedna stvar koja mi se sviđa, a to je sastavljanje popisa želja.
Nekako mislim da želje u ovom slučaju imaju veću težinu, ali samo ako su to one iskrene, prave i namjerne želje.
Jer postoje želje i želje, jedne su šuplje, a druge život znače.
Često čujem ljude kako im se želje ne ostvaruju, mislim da je to jer žele nešto što im u biti ne treba ili ne vjeruju da zaslužuju ili da će stvarno dobiti ono što žele.
Svaka prava ostvariva želja ima sastavne dijelove: razlog, veliku želju, život, vjeru u ostvarenje.
Želje su kao biljke, kao leptiri, kao medvjedi i kao divovi, velike i male, ali podjednako im je potrebna energija za opstanak. Treba ih njegovati, zalijevati, razmišljati o njima i načinima kako da se ostvare, na kraju treba ih voljeti.
Želje se negdje rađaju, malene, slabašne, nejake, ako se s njima ne postupa nježno i poticajno, one umiru ili odumiru, nestaju, postaju sjene, invalidi kojima nedostaju udovi, bolesnici koji su izgubili duh. A ako ih se shvaća kao nešto živo, u mijeni, sposobno da mijenja živote i čini ljude sretnima mogu napraviti jako puno, mogu pokrenuti svjetove. Jer samo takve žive želje se ostvaruju. Ponekad se progura ova u polusjeni, a ponekada jednostavno imate sreće. Ipak za ostvarenje svoje želje svatko je sebi kriv.
Neke želje su prastare, žive s nama iz dana u dan i čekaju svoju priliku i onda se ostvare jednostavno kao prelijevanje vode po pijesku, a neke bljesnu kao prolaz meteora uz silinu bljeska i topline i evo ih iznenada padaju s neba, naglo, neočekivano i opet tako divno, izgarajući u ostvarenju.
Želje nemaju ograničen broj niti veličinu, pitanje je samo da li je tvoja želja dovoljno jaka, živa i voljena da prijeđe u stvarnost.
Nitko ne može uzeti tvoju sposobnost da sanjaš i želiš, samo zatvori oči i poleti.

Ovo je posvećeno svima koji su tužni, nesretni, na raskrižju, u nedoumici ili su samo zaboravili sanjati pa makar i na tren. I naravno meni kao podsjetnik da mogu sve što poželim. yes



| 22:11 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |



Svaštara
srijeda, 23.12.2009.
100-ti post

Žene i njihova kosa imaju posebnu priču, od bojanja, šišanja, njegovanja, posjeta frizeru, neke daju stotine i tisuće kuna za čudesa koja se ponekada ne mogu ni izgovoriti. Posebno one žene koje imaju dugu kosu ili ju žarko žele imati pa se odupiru rezanju svakog milimetra do te mjere kao da prijeti prirodna katastrofa. U biti ženska opsesija s kosom jednaka je onoj opsesiji koju imaju muškarci kada počinju ćelavjeti, samo što ova traje cijeli život.
Postoje tu i priče o tome kako žena nakon velikih stvari u životu režu kosu i time daju sebi pečat velikog reza, kod nekih to vrijedi, recimo kod mene.
Biti će da ja ne pripadam posve u tu žensku skupinu obožavanja kose. U jednom trenutku mi je palo na pamet zašto se ne bih ošišala sama, minutu nakon toga stajala sam sa škarama ispred ogledala. Bilo je u isto vrijeme: strašno, oslobađajuće i donijelo neku novu dimenziju da ja to mogu. Gledala sam svoju kosu umivaoniku ni sama ne vjerujući da sam to uradila. Drugi puta sam pomislila idemo ponovno samo ovaj puta konkretnije, nakon što sam završila prošla me lagana jeza, ošišala sam se više nego što sam mislila, ah dobro, što sada, to je samo kosa, narasti će.
Nakon pranja sam shvatila da je to najbolja frizura koju sam imala u ne pamtim koliko i odlučila od sada se sama šišam samo moram kupiti jako dobre škare za šišanje! Ne, nisam se ošišala na nulericu, imam sasvim lijep bob koji mi pristaje.
Ima nešto oslobađajuće u rezanju vlastite kose, naravno nije nužno da to bude drastično.

Došlo je do promjene dizajna, jednostavno mi je dosadio stari i vrijeme je za nešto novo, a ovo mi trenutno odgovara. Ovaj nisam radila sama, ali sam malo modificirala, ostalo mi je nešto od programiranja u memoriji pa znam gdje trebam prčkati.

Dolaze blagdani koje ja iskreno ne volim, zašto u to neću ulaziti, ali mi idu na živce u ovom obliku i sastavu, ali i to će se promijeniti pa ću možda jednom razmisliti o promjeni osjećaja.
Ali dočeci definitivno nisu za mene, sve jedan gori od drugog, kao iz Zone sumraka, mora za koju ne vjeruješ da ti se događa iznova i iznova.

Vrijeme je za promjene, opet trebam napraviti rezime, procijeniti sustave, zadatke i prioritete i krenuti dalje. Što su kraća razdoblja između njih to bolje.

Ne donosim novogodišnje odluke jer mi nema smisla počinjati nešto samo jer je početak nečega, tko kaže da se nešto ne može započeti i u petak popodne ili u nedjelju navečer ipak ima konačnih i drastičnih odluka za sljedeću godinu ne jer je to“nova“ godina već jer će se tada moći ostvariti stvari koje želim i omogućiti mi te rezove. I jedva čekam, s nestrpljenjem.

Počela sam otkrivati blagodati kristala i iskreno sam iznenađena, za sada mogu reći da puno bolje i čvršće spavam.

U pregledu godine mogu reći da je ova bila dobra uspoređujući sa onima prije, posebno prošlom. Uspjela sam se riješiti jako bolne i iscrpljujuće bolesti, pokrenuti stvari oko fakulteta i dati 5 ispita, posložiti prioritete na svoja mjesta i živjeti u skladu s njima, pokrenuti puno stvari pozitivnim razmišljanjem i uvjerenjem.

Danas nije bilo struje nekih par sati, jako porazno kako čovjek puno napravi kada ne može gledati tv ili biti na netu. Odmah dan ima puno više sati nego što sam naviknula, trebala bih malo razmisliti o tome i početi to koristiti.

Za svu ovu ludnicu koja se događa već danima oko blagdana, recesije, kupovine poklona i nedostatka novaca preporučujem Jacka Johnsona koje me opušta i prazni. Nakon par pjesama stres je negdje ispario. Neće pomoći u rješavanju problema, ali će definitivno umanjiti stres.
Opet idem na put da bi „obitelj bila na okupu“ pa mislim da će mi dobro doći sva mirnoća uma kada krenu one gužve i naguravanja jer svi odlučuju putovati u isto vrijeme.

Dogurah i ja do 100-tog posta. Mogla sam ga napisati odavno, prije nekih mjesec i pol, kada sam shvatila da sam na 98, još jedan kratki čisto da popunim broj, ali sam odlučila da neću, stvari ne treba požurivati samo da bi bile obavljene... strpljen spašen.

Drago mi je da nisam niti na jednoj listi jer gledam čemu su izloženi neki bloger kojim se svaka budala nakalemi na blog samo jer su na naslovnici i što se ne nalazim na nekim linijama okršaja koji su i dalje tu, samo što sam se već naviknula na njih za razliku od šoka kojeg sam doživjela kada sam počela pisati blog.
Neki meni dragi blogeri razmišljaju da obrišu blog, žao mi je što ih nema jer ih volim čitati, ali ne možeš zadržati ljude samo jer to želiš, samo se mogu nadati da će i dalje biti tu.

Lijepe i ugodne blagdane želim svima.



P.S. Tek sam sada vidjela kako tip izgleda, hmmm, stvarno je zgodan. cerek




| 00:42 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



Led
subota, 19.12.2009.
Šokirala sam se kada sam pogledala datum odjave zadnjeg posta! Zar je prošlo toliko vremena, uh? Po glavi su mi se motale ideje koje nisam imala vremena napisati i stavljala sam ih sa strane.
Sada je stvarno krajnji tren za pisanje.

Jedina stvar koje se bojim je klizanje, na ledu, skliskoj površini, kupatilu, u kadi, bilo kakvo klizanje koje ne neočekivano i može uzrokovati pad i povredu. Iako obožavam zimu i sve vezano uz nju imam veliki strah od leda, tj. padanja na istom.
Imala sam svojih opakih padova i padanja u nesvijest od udarca, jer naravno poletim filmski sa udovima u zraku i stražnjicom kao točkom sletišta i udarim se u trticu, jednom je bilo od rub kolnika.

Uglavnom zbog svega toga hodam jako oprezno i polako i pogubim oči pomno motreći svaki dio puta po kojem stajem, u biti sa strane izgleda smiješno, znam, ali ipak sa 180 cm baš i nije fora padati, zemlja se čini nekako daleko i bolno.
I pri nedavnom tako tapkanju, pikanju i piljenju u pod primijetila sam da su svuda po nogostupima žvakaće, doslovno na stotine pa čak i tisuće njih. Prvo sam mislila da je to samo ispred određenih mjesta gdje se možda okupljaju klinci kao ispred škole, ali ne, one su posvuda, doslovno se ne može naći 0,5 metra kvadratnog čiste površine i ostala sam zaprepaštena! Po svim ulicama su zalijepljene žvakaće!
Pošto je bio mrak u jednom trenutku mi se učinilo kao bezbroj zvijezda na tamnom nebu, ali ta usporedba je odmah nestala.
Iskreno, nije mi jasno kako bilo koja osoba iznad 5 godina bez imalo srama ispljune nešto iz svojih usta na javnu površinu po kojoj ista gazi svaki dan?? Ako svi nemaju adekvatan kućni odgoj, istu stvar su nam svima govorili u školi, ali ako ni to nije dovoljno i ne drže do opće kulture ponašanja zar se ne javlja osjećaj stida dok izbacuješ nešto iz usta i da te pri tome netko gleda s prezirom??? Očito ne.
Ovo je puno, puno gore i bezobraznije od bacanja papira, a to smatram takvim primitivizmom. Papiri se mogu pokupiti, nažalost ljudi koji se brinu o čistoći, ali što je sa žvakaćama? One se zalijepe, raspuznu, omekšaju od sunca, lijepe za tuđu obuću, unose u domove, i na kraju se ne mogu jednostavno pomesti i pokupiti. Koliko truda treba uložiti da se sastruže jedna žvakaća, da ne govorimo kako pri tome treba čučnuti ili kleknuti jer je neka budala zamijenila cestu za koš za smeće!
I ja žvačem žvakaće, ali kada završim s njom ili otkinem komad maramice pa stavim u džep dok ne dođem do kante, ili ako sam uzela nešto za jesti usput zalijepim za tu papirnu vrećicu i sve zajedno bacim ili na kraju žvačem dok ne dođem do kante... mislim da to nije neka velika inteligencija i mudrost.
Ako se dobro sjećam u Japanu naplaćuju kaznu za to i smatram da je to itekako opravdano pa bi sljedeći puta naši pljuvači dobro razmislili što će napraviti s njom. Jer na kraju krajeva opet mi plaćamo iz svojih džepova čišćenje, samo što to plaćaju i ljudi kojima ne pada na pamet napraviti tako odvratnu stvar.
Baš me zanima da li bi isto napravili u svojoj dnevnoj sobi ili spavaćoj, pljunuli žvakaću na tepih, pod, pločice?? NE, naravno jer je to njihovo, ali to sada prelazi u drugu temu.




| 13:46 | Komentari (13) | On/Off | Print | # |