Završila je moja priča, ne bih baš rekla ljubavna.
Poslala sam mu poruku na putu doma, poslije ponoći.
I nije neka fora završavati stvari putem poruke, ali to bi značilo da se moramo još jednom naći, naša 3 spoja nisu to zavrijedila.
Nisam dobila nikakav odgovor, ali što bi netko mogao odgovoriti kada mu kažeš da je kraj: dobro, ok... mislim da ne.
Jednostavno nisam više mogla i morala sam to izreći. Ipak vjerujem da nije to nimalo očekivao.
Potpuno me krivo procijenio, očito vjerujući da mi je bitniji nego što je i još me pokušao ukalupiti neki frazama i strateškim nejavljanjem. Hahahahaah, kako krivo.
Nakon svih godina svega i svačega jedna stvar se kristalizirala i postala čvrsta kao dijamant: sa mnom može biti samo onaj koji će se prema meni lijepo ponašati i tretirati kako ja to zaslužujem. Ništa manje od toga nije prihvatljivo. Ako se ne osjećam tako počinje se javljati neugoda, a što mi treba da se radi nekoga ne osjećam dobro i da me odnos opterećuje. Moj izbor je da budem sretna i opuštena. Sve izvan toga nije pravo stanje stvari.
Danas se osjećam puno lakše i zadovoljnije, kao da sam skinula nekakav teret sa sebe. A mislim da ako se tako osjećam nakon kraja da je to najispravnija odluka koju sam mogla donijeti.
Ne čudim se što je tako završilo i što se tako osjećam kad od početka nisam nešto posebno željela sudjelovati, od samog davanja broja...
Od onoga trenutka kada prvi puta pomislim na prekid sve dalje može ići samo nizbrdo jer se ta opcija sve češće javlja u mojoj glavi dok ne dobije takav oblik i čvrstoću kada više nemam izbora. Jednom kada padne na pamet, gotovo je, ne mogu se praviti da mi nije pala na pamet. A onda postoje i razlozi zašto je.
Uglavnom opet dišem punim plućima. Ne znam kako je njemu, ali znam da je doživio veliko iznenađenje... tko mu kriv, pomiješao je lončiće.

P.S. Mrzim trenerke.