Nakon godinu i tri mjeseca otišla sam na spoj, pravi pravcati spoj.
U biti je neobično ići na spojeve...posebno jer dosta spojeva izgleda kao preživljavanje (dosade, tuđeg ega, gluposti, nekulture) ili još gore izgleda dobro kao kupljeni polovni auto sve dok ne prođe par dana pa ispadne grozota jer je vlasnik lagao.
Ovaj spoj je bio normalan... ako postoji takvo što.
Poljubac je pao bez razmišljanja, čak nenadano.
Nema ništa gore od onog trenutka kada ne znaš da li će se dogoditi jer večer i nije prošla nešto posebno dobro, ali opet poljubac bi to mogao popraviti ili si se ti dobro zabavila, ali za njega nisi sigurna. I onda dolazi onaj rastanak i što sada, da li da se nagneš, pozdraviš i odeš ili stojiš tu u tišini čekajući dok sve u glavi vrišti "idi, idi".
Pitanje je kad nekoga ne poznaš da li ćete imati o čemu razgovarati jer ste se ipak sreli na nekom neutralnom terenu, a to znači da ne morate imati ništa zajedničko.
S nekim ljudima možete pričati o svemu, a s nekim doslovno o ničemu pa krene smišljanje i premišljanje kako započeti rečenicu ili još bolje kako što prije otići.
Tu je i pitanje sexa. Tko ga očekuje i da li ga očekuje. (Moralisti, ovo nije prilika za naslađivanje.) Ako nekoga poznaš duže vrijeme i nešto se događalo onda dobro, ali ako osobu ne poznaš, a nisi teško alkoholiziran iako sve teče ugodno taj dio nije opcija.
I onda blizu trećeg desetljeća se nađeš u situaciji da objašnjavaš da te smeta što su nečije ruke kao pipci pauka na sto mjesta od jednom.
I nije sramota reći ja te ne poznam niti meni je ovo prebrzo jer realno gledano ako se ne javi nakon toga sigurno se ne bi javio da je do sexa došlo. Nije bitno praviti se fin jer od toga ionako nema vajde, ali reći ne ako to stvarno misliš je potez tjedna pa da imaš i 55.
Javljanje nakon spoja je isto tama o kojoj su ispisana stranice, ispričani milijuni sati zašto nije, da li će i kada će. Mah ako se na javi čemu žaliti, on je na gubitku, što će mi frajer kojem se ne sviđam i koji me ne želi opet vidjeti.
A oni koji to žele se jave iznova i iznova, pitaju za raspored, vrijeme i želje.
Lijepo je izaći na spoj gdje se smiješ veći dio večer, gdje ne razbijaš glavu što će se dogoditi sutra i da li će ga uopće biti, gdje tip pita za neki događaj koji govori da planira da se vidite i za tjedan dana i na kraju krajeva poštuje odluku da će sex pričekati do trenutka dok ga ne budeš poželjela.
Lijepo je otići na normalan spoj, jer tako je lagano biti opušten i zabavljati se s nekim tko želi isto što i ti.

Zadnja 2 tjedna su bila grozna, nadasve grozna. Osim nekih drugih stvari bila sam bolesna i to jače, svakim danom sam izgledala i osjećala se sve gore.
U biti sam se uplašila jer moje standardne tablete ovaj puta nisu djelovala kako sam naviknula, u biti stanje se pogoršavalo što me počelo deprimirati.
Po cijele dane sam piljila u tv na kojem naravno nije bilo ništa, sposobnosti koncentracije vinske mušice, pod dekom govoreći kako je hladno.
Oči su mi počele poprimati neke neviđene oblike, natečene i iz dana u dan sve manje, tako da sam izbjegavala ogledalo svaki puta kada bih išla u kupatilo.
Spavanje je posebna kategorija... ne mogu normalno spavati. Možda jer cijeli dan provedem na kauču i nemam se od čega umoriti ili je zbog obrnutog Pavlovljevog refleksa. Znam da bih trebala učiti, a obzirom na zdravlje nisam u stanju, ali to mom uvjetovanom mozgu očito ne znači ništa. Realno objašnjavanje situacije isto ne pomaže.
Biti će da sam sama sebe tako uvjetovala da neučenje izaziva u meni tjeskobu, grižnju savjesti i sveopću neugodu... sada sam toga postala svjesna. I tako legnem u krevet i ne mogu zaspati, vrtim se i okrećem ko janje na ražnju, probavam tehnike disanja za rješavanje stresa... hmmm, uspijeva, ali ne potpuno. Niti jedan položaj nije dovoljno udoban da bi u njemu ostala dulje od par minuta i onda sve ispočetka. A mozak rado 100 na sat i ne mogu si pomoći mada točno znam što stoji iza toga.
Inače uspijem riješiti ono što me muči tako da otkrijem uzrok i sve se posloži... u ovom slučaju ne ide.
S druge strane koliko god da je sada mučno drago mi je zbog tog refleksa jer on mi ne dopušta da ni na tren ne smetnem s uma zadani cilj i opustim se...
Mislim da sam jako blizu da ozdravim i prava stvar koja mi je na pameti je naravno da ću nastaviti učiti, a tek onda davno dogovoreni odlazak u kino ili neka kava. Pa sada ako netko misli da sam sebe ne može istrenirati u krivu je.

Razlog ove bolešćure je ni manje ni više Amoldovar, jadan čovjek ni ne zna što mi je napravio. Jedan od zadnjih ultratoplih dana je bio dan za kino, naravno navečer, a ja se očito nisam bila obukla u skladu s temperaturom jer sam se smrzla i premrzla do kosti, imala sam bose noge, što u hladnom kinu nikako nije bilo preporučljivo. Ipak nije mi žao što sam išla jer sam gledala jedan od najsmješnijih filmova ikada ˝Što sam napravila da sam ovo zaslužila?˝ Toplo preporučujem svima sa pomaknutim smislom za humor uz obavezno društvo jer to je film kojeg se mora komentirati i za kojega ćete se spontano okrenuti nebrojeno puta da u nevjerici pogledate osobu s kojom gledate.
Kada se vratim u normalu čeka me ˝Slomljeni zagrljaj˝, isto njegov, naravno ne u istom stilu jer ono je neponovljivo.
Danas čekam da dobijem Poirota pa ću popodne provesti zadubljena u njegove brčiće uz čajnik zelenog čaja. (Kupila sam ga u rinfuzi i ima potpuno drugačiji okus od ovog u vrećici.) Uz nedjeljni doručak najbolje paše engleski krimić, a za nedjeljno popodne belgijski detektiv.

Shvatila sam da sam umorna od tempa, od onoga što je zadano i što mora biti sada, sada. Znam da ima još malo i da ću se onda moći odmarati, opustiti i na kratko odahnuti. Shvaćam da sam napeta dobar dio vremena i kako god da se opuštam jedan dio mene je okupiran onim što me čeka, što moram napraviti.
Moja želja/obveza smo postale jedno, nerazdvojne. Znam i da smo prijateljice, ali u zadnje vrijeme mi uzima sve više energije, razmahala se. Biti će da se družimo jako intenzivno. No dobro, neka, još malo, malo, a onda ja preuzimam kontrolu i diktiram tempo.
Ne žalim se, samo malo ogovaram iza leđa, mada mislim da joj nije ni bitno. Briga nju, ali mene je briga, zato me i ima u šaci. Postala sam dobrovoljni zatvorenik s rokom trajanja. Ipak ne smatram da služim kaznu, samo odrađujem zaostatke koje treba odraditi da bi sve bilo posloženo kako treba.
Ne znam kao drugi slave, ali ja nakon teško obavljenog posla spavam, prije svega spavam jer onda je i sam drugačiji, tvrđi i okrepljujući, a tek nakon toga bi moglo pasti neko alkoholno stanje.
Još samo 2 tjedna pa ću biti na nekom slavljeničkom postolju, što bliže vrhu, nadam se i očekujem... a onda će moja tamnoplava zastavica vijoriti na moj ponos i veselje.