<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Jesen
nedjelja, 27.09.2009.
Došla je moja draga jesen, moje proljeće.
Ljeto mi uzme svu energiju, čini me bolesnom, tjera me da provedem sve vrijeme u kući, drži me za svog taoca i polako iz mene isisava energiju.
A onda dođe jesen, temperatute postanu meni prihvatljive i polako izmilim van.
Sjednem u dvorište, stavim nogice na sunce, ali samo do koljena, stopala da se griju i tako upijam energiju koja mi je prijeko potrebna.
Ljeto me je izmorilo, vrijeme je za oporavak, i tako sjedim u tišini s idejom da mi je sunce prijatelj tek kada je onemoćali starac i upijam sve što mi pruža, dok je glava na sigurnom u sjeni.
Vjetrovi mlade jeseni osvježavaju i nose nove razigrane ideje jer se budim iz svog ljetnog sna dok me golicaju po kosi, vratu i provlače se između naočala i nožnih prstiju.
Maslačci su postali krhke bijele kuglice, a velike jabuke prave zemljotrese dok padaju na tlo. Sjediti u tom okruženju i ne raditi ništa, čak ni ne misliti je tako ugodan i nužan način prikupjanja energije, a od kog drugog osim Zemlje same.

| 14:55 | Komentari (9) | On/Off | Print | # |



...
četvrtak, 24.09.2009.
Mogu, hoću, želim...uspjevam.
Ako od prve nije išlo idem ponovo.
Ako mislim da sam u pravu idem provjerit.
Sreća prati hrabre i uporne...drago mi je da sam na njihovoj strani! thumbup

| 19:20 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



Želje, potrebe, osjećaji + digresija
srijeda, 09.09.2009.

Krenula sam u zamah zadnjih dana, fax, fax i fax.
I dalje sam ponesena da se dobro dobrim vraća. Nakon jednog ispita nekako se skupila ekipa nepoznatih i polupoznatih ljudi i počeli smo se dogovarati tko što i ima i koje su cake na kojem ispitu. U biti kao na tržnici, razmjena dobara ja tebi ovo, a što ti nudiš za uzvrat. Razmijenile su se mail adrese i već u toku dana su počele pristizati potrebne informacije koje su dugo bile nedostupne. U biti presretna sam, stvari su se lijepo posložile. A kada tako krene volje i želja za učenjem i polaganjem ispita jako poraste kao i osjećaj da će to ići bez većih problema.
Čak sam nazvala kolegicu koja nije iz grada i prenijela joj sve što znam, rekla da ću joj dati neke riješene zadatke i pitanja, ona je to napravila za mene početkom ljeta i mislim da je zaslužila. Jer kada si u žiži događanja, ljudi vuku jedni druge na ispite, netko nešto ima i sve se čini puno lakše... u ovom slučaju kud svi tu i mali Mujo je jako pozitivna, pa zašto da ona ispašta što se nije našla na tom mjestu.

Ipak jedna stvar me počela mučiti, vratila mi se stara ideja da upišem postdiplomski, ali nažalost prosjek mi nije onakav kakav zahtijevaju... ipak možda i bude nešto od toga jer veliki su to novci u pitanju, možda i uspijem.
Nakon godina pauziranja od učenja mozak mi je došao u najbolju formu u životu... nekako sam postala pametnija i željela bih nastaviti s daljnjim obrazovanjem.
Istina to što imam studentski staž od 10 godina baš ne pomaže.
Smatram da se uvijek može preokrenuti ono što želim i da ne trebam ispaštati za to što mi neke stvari za vrijeme faxa nisu bile tako otvorene i jasne kao sada.
Postalo mi je jasno da to želim, nastaviti studij, znam da se prvo moram zaposliti i podići kredit da bi uložila u svoje znanje i n ato sam spremna, samo da me taj prosjek ne spriječi...a valjda neće.
Spoznaje u jednom trenutku tako razbistre pogled i sjednu onako savršeno kao kockice u tetrisu: to je to, sad mi je savršeno jasno.
Završetak faxa je dugo bilo velika gnjavaža opterećenje koje je visjelo iznad glave i sprječavalo da dišem punim plućima. Više nije, sada je samo hitnje da se to riješi. A postdiplomski je želja, nada, izazov i neko prikriveno veselje jer ja to mogu, imam volju, želju i mozak...ostatak je na kredit.

Digresija
Početkom šestog mjeseca išla sam na konzultacije kod jednog profesora koje je bio vidno alkoholiziran, u bit pedofil od nekih skoro 60 godina koji već godinama vatari mlade studentice i priča jako neumjesne stvari. Puno toga je u onoj sivoj zoni gdje se "nije dogodilo ništa", ništa na što možeš ukazati, ali dovoljno da se osjećaš uznemireno, oskvrnuto, i nažalost prljavo. Ne znam kako opisati gađenje koje se skupljaju u želudcu kada je zakrvavljenih očiju otvoreno slinio gledajući u moje grudi, komentirao moje ne bračno stanje i agoniju dok sam ispružene ruke stajala da mi da moj index dok se on samo smješkao, skidao me pogledom i nije mi ga dao dok on nije sam odlučio...
Danas sam ponovno išla tamo, znajući što me čeka. Ovaj puta nije bio pijan, ali je zato bio smioniji i prefriganiji, uslijedilo je glađenje po obrazu i na izlasku ruka oko struka i još kojekakvi komentari uz nekoliko varijacija pitanja što ja mogu napraviti za Vas. Pri ulasku me pitao gdje da me stisne, nasmiješila sam se i pružila mu ruku.
Kolegica mi je rekla da je znala da moram platiti svoj danak. Ipak mislila sam d apošto ipak imam godina da neće igrati na istu foru kao da imam 19, je.
Prvi puta sam bila zgađena, drugi puta sam bila spremnija i sabranija. Jer to je rat koji ne mogu dobiti. Vjerujem da na oba fakulteta na kojima on radi svi znaju što on radi, od domara do dekana i to već nekih 15-20 godina. Koliko ja znam nikada nije napravio ništa da bi ga se moglo javno optužiti jer eto možda je i on mislio na ruku, a za piljenje i slinjenje nikoga na možeš prozvati. Možda je ruka oko mog struka bila striktno očinski čin prema mladoj kolegici...sve on to može tako reći, ali ja i ostatak djevojaka sa mog fakulteta jako dobra znamo da nije.
Susretala sam se prije sa sexualnim predatorima i onim koji koriste svoj položaj moći i znam da dok ništa nije izrečeno i dok ruka nije spuštena na stražnjicu, grudi u biti ne možeš napraviti ništa.
Ovaj puta se ne osjećam tako prljavo, nažalost znala sam što me čeka i pripremila sam se...
Nije li moja zadnja rečenica krajnje tužne i žalosna.



| 22:14 | Komentari (19) | On/Off | Print | # |



Svjetiljke na rijeci
subota, 05.09.2009.

Ne znam tko u što vjeruje, ali ja vjerujem da se dobro dobrim vraća. Na to, sigurna sam, mnogi bi imali štošta za ispričati kako im se dobro lošim vratilo. I to je istina, ali tu postoji onaj ALI...no neću o tome.
Svaki puta kada se nešto dogodi možemo odlučiti između dvije stvari, napraviti nešto - pomoći - iskoračiti iako ne moramo - napraviti tu malu dobru sitnicu ili proći pored, zatvoriti oči, odlučiti da to nije naša obaveza.
Zašto?
Ja takve stvari radim jer želim, volim, čine me sretnom u trenu, kao kada stavim krijesnicu na dlan i ona svijetli, slabim svjetlom, ali samo za mene i time sjaj postaje dovoljno jak.
Zašto?
Jer svaki puta odlučim da neću okrenuti glavu ili leđa i praviti se da nisam vidjela, primijetila ili da me se ne tiče.
Zašto?
Jer mogu i jer time usrećujem samu sebe, a i nekog drugog tko nije očekivao tu malu stvar. Jer osim sebi popraviš osobi dan i može doći kući i reći: zamisli danas je bilo to i to i jedna djevojka mi je pomogla. Nekako daje tračak nade da se svima mogu dogoditi lijepe stvari.
Zašto?
Jer to radim zato što ja to želim, a ne radi plusa tamo gore na nebu, ne radi tuđe zahvalnosti, ne radi prevage na karmičkoj vagi, radim to iz posve sebičnog razloga - radi sebe.
Nije bitno da li će osoba reći hvala, nasmijati mi se iza leđa i proglasiti me budalom, sjetiti se što je bilo nakon 3 koraka. Bitno je da nisam propustila priliku i okrenula glavu na drugu stranu i osjećam se boljom osobom.

I gle čuda, stvari se vraćaju, možda ne od istih ljudi, ali nešto drugo, lijepo, potrebno i neočekivano se dogodi ničim izazvano i razveselim se kao malo dijete jer to sam baš jako trebala. Ponekada čak i u istom danu.
Postoji samo jedno pravilo što god da radiš funkcionira jedino ako to ne radiš radi nagrade, priznanja ili očekivanja ja tebi, a karma meni.
Po meni dobra djela u ono trenu kada su napravljena ne pripadaju više nama, kao kovanice u fontani, kao svjetiljke koje plove rijekom, kad ih pustiš imaju svoj život i na njih nemaš više prava.
A tek ono što pustiš bez nadanja i očekivanja se vraća kada ti je potrebno, a to se ne može namjestiti, proračunati ili pozivati se na dug.
Ili to imaš u sebi ili nemaš...ipak nikada nije kasno početi.



| 13:19 | Komentari (16) | On/Off | Print | # |