Došla je moja draga jesen, moje proljeće.
Ljeto mi uzme svu energiju, čini me bolesnom, tjera me da provedem sve vrijeme u kući, drži me za svog taoca i polako iz mene isisava energiju.
A onda dođe jesen, temperatute postanu meni prihvatljive i polako izmilim van.
Sjednem u dvorište, stavim nogice na sunce, ali samo do koljena, stopala da se griju i tako upijam energiju koja mi je prijeko potrebna.
Ljeto me je izmorilo, vrijeme je za oporavak, i tako sjedim u tišini s idejom da mi je sunce prijatelj tek kada je onemoćali starac i upijam sve što mi pruža, dok je glava na sigurnom u sjeni.
Vjetrovi mlade jeseni osvježavaju i nose nove razigrane ideje jer se budim iz svog ljetnog sna dok me golicaju po kosi, vratu i provlače se između naočala i nožnih prstiju.
Maslačci su postali krhke bijele kuglice, a velike jabuke prave zemljotrese dok padaju na tlo. Sjediti u tom okruženju i ne raditi ništa, čak ni ne misliti je tako ugodan i nužan način prikupjanja energije, a od kog drugog osim Zemlje same.