<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Valcer
četvrtak, 30.07.2009.

Ponekada se neke stvari prikradaju podlo i polako tako da ih ni ne osjetiš, tiho tapkaju oko tebe, pomalo se uvlače kroz pore, ne prebrzi niti prejako, tako polako da u jednom trenutku trepneš i osjetiš stisak oko srca i laganu mučninu u stomaku, na licu samo zbunjenost i nevjerica. Osoba koju poznaješ dugo, dugo vremena i koje nikako nije bila bitna u tvom životu odjednom izaziva nelagodu, ali pogled leti na to lice, iznova i još brže se vraća. Tijelo prestaje slušati i lagano drhturi, kao da mu je hladno, treska se, možda ponekada i primjetno, koljena klecaju i nikakvi mentalni napori ne mogu dovesti u red tu količinu adrenalina koji kola, izvodi salta i sasvim se neprimjereno zabavlja.
Želiš biti pored tog nekoga, ali ne znaš kako da dođeš blizu jer ne želiš ići tamo, ali si ne možeš pomoći...glava kaže ne, noge drhturavo hodaju tamo bliže gdje je teže udahnuti, ostati priseban i sabran... napor, napor.
Onda se postavlja pitanje: što sam previdjela? Da li se događa nešto što nisam shvatila, da li su mu pokreti blaži u mom prisustvu, smiješak veći, oči svjetlucavije...još veća zbunjenost, razmišljanje i misao: da... ali je li to moguće?...je, istina je, nešto se događa jer osjetim elektricitet kada smo u radijusu pogleda i panika. Za boga miloga, da li to osjeti i primijeti i još netko??! Gledam okolo, pomno, pozorno, svatko brine svoju brigu, ili mi se barem tako čini. Ali sada je već očito...
Ipak u svemu ovome niti jedna riječ nije izgovorene...hrpe riječi su izgovorene, ali one ne znače ništa, ne govore ništa. Odlazak i odlučna odluka o sređivanju glave, misli i tih emocije koje bjesne kao oluja i udaraju o snažno da probiju van.
Ležim u krevetu, uvjerena da su mi oči zatvorene i iznenađena shvaćanjem da su širom otvorene, da zurim u tamu, lomim se između onoga što želim i želim. Želim i želim da ne želim. U tom trenutku znam da sam počela gubiti bitku i da bi mogla izgubiti rat.
Trenutak kada smo sami, ali i dalje stranci, poznanici, negdje i riječi izlaze, neke sitne, ali ipak i netko dolazi. Trenutak je srezan, posjetitelj priča svoje, a svako uz svoju pomalo bolnu grimasu moli boga da ode. Gledamo se nemoćno i odustajem za ovaj puta, bježim, sa osjećajem straha i pobjede, da to je to. Slijedi udarac, a što sad, što će biti sad?
Vrijeme se rasteže, sve se događa i ništa se nije dogodilo. Postajem slijepa, gluha i zbunjena...kako priznati nešto što jedva priznajem sebi? Kako reći nekome da se nešto događa kada je to samo vilenjački prah zasvjetlucao i nestao bez dokaza postojanja osim što znaš da je stvaran... i sanjaš da je stvaran...
Slučajni susreti više nisu samo slučajni već ispunjeni nadanjem i razmišljanjem kako da ih pogodim i da ostanem cool, da se ne treskam, da ne svijetlim i da uspijem zadržati oči na mjestu gdje ja želim, nekako ih moram zauzdati i čitam novine, iz dana u dan ja čitam novine. Da, da, tamo svašta strašno piše, prelazim po redovima dosljedno i shvaćam da nisam pročitala ni slova, mozak je prazan.
Nekakvi razgovori se vode u vezi jednog događaja i hoću li ja biti tamo i on isto to govori, ali kada, kako i gdje među svom tom hrpom ljudi ostaje nedorečeni, neizrečeno.
Čekanje, nadanje, vrijeme prolazi, stotine ljudi okolo, podignem pogled i vidim taj osmijeh. Pozdravlja, malo komentira i staje malo dalje jer moji i njegovi nemaju ništa zajedničko osim mene. Strpljen, spašen mic po mic manevri, koristim gužvu da budem pomaknuta, pogurana do mjesta gdje želim biti i evo me napokon sam tu kao slučajno dospjela iako oboje znamo da je to samo laž, predstava za mase. Pokušavamo voditi razgovor i u svoj onoj buci vrištećih i raspjevanih glasova uspijevamo pričati, jedno drugome na uho, blizu, jako blizu u dometu daha na vratu, kosi. Stvari se polako približavaju kraju i odlučujem istresti sve,on stoji ispred mene, spuštam glavu, rumenim i vireći kroz trepavice zbunjeno kao mala djevojčica kažem: Ti se meni sviđaš. Udahnula sam i zadržala dah. On kaže: I ti meni isto i sagne se i poljubi me. Izgubila sam se u vremenu i prostoru, nisam čula ništa, osjetila ništa osim njegovog poljupca i toplog dodira. Kada smo se razmakli uzeo me je za ruku i izveo van u noć.






| 23:58 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |



Lažna skromnost
srijeda, 29.07.2009.
U cijelo svijetu i u svim vrstama društava postoji, uglavnom jedno veliko licemjerstvo koje je protkano kroz tisućljeća i opstaje na svim razinama.
Negdje davno ljudi su pomiješali skromnost sa ne izricanjem spoznaje o vlastitoj vrijednosti, jer skroman osoba je dobra, divna, krasna, poželjna, ljupka i na kraju umjerena osoba...o koje li zablude...
Postoji velika razlika između spoznaje o vlastitoj sposobnosti i vrijednosti i izricanju javno ili privatno iste i arogantnosti, egocentričnosti, nadutosti, bahatosti.
Nekako je sramota za sebe reći da si pametan, uspješan, lijep, zgodan, obrazovan, sposoban, vješt, da dobro pjevaš, sviraš, pišeš, plešeš, podučavaš ili bilo što drugo. Nikako mi nije jesno.
Ako znaš da si pametan, a to se lako provjeri i primijeti tijekom godina školovanja, rješavanja životnih i drugih situacija zašto je sramota ili nadnmenost za sebe reći da si pametan? Pa jesi, zar ne? Ali ti se trebaš praviti da to ne znaš, već čekati da ti to netko drugi to kaže, pa se onda nećkati i i braniti pa će onda to još više potkrijepiti i činjenicu kako si skroman, a to je i prije toga cijelog cirkusa bila činjenica.
Sramota je za sebe reći da si nadprosječno inteligentan, a lijepo si otišao i testirali su te, drugi, a to si ionako znao i sada kada još imaš i potvrdu moraš paziti da to negdje ne kažeš jer si onda umišljen i arogantan jer si eto inteligentniji od prosjeka.
Što smo mi ljudi toliko nerealan vrsta da sami sebe ne možemo procijeniti, ali smo sposobni za procjenjivanje svega drugoga? Mislim da ne.
Naravno postoje i ljudi koji uopće nisu u dodiru sa realnošću i pravim stanjem stvari, ali to je posebna vrsta.
Ako za sebe nekome tko te ne vidi kažeš da si zgodan i lijep, odmah ispada da lažeš. Pa ako si sebi lijep i svijetu postaješ ljepši, a krećući se među ljudima primjećuješ da li oni reagiraju na tebe ili ta reakcija izostaje.
Posebno mi je interesantan onaj dio da muškarci za sebe mogu reći da su sposobni, ali za žene takve izjave nisu poželjne. Zašto? Recimo ja sam sposobna. Kako znam? Pa za 90% problema mogu naći rješenje sama ili smisliti način gdje da nađem odgovor i kako da ga dobijem. Ne prihvaćam stvari zdravo za gotovo, pa mi se lako ne prodaju muda pod bubrege. I još mogu i znam napraviti i popraviti u kući sve što i prosječan muškarac od 40 godina. Eto, ja sam sposobna. Ali kada to kažem ljudi me samo pogledaju ili okrenu očima. Biti će da bi trebala biti sposobna, a biti nesvjesna toga. Pitanje je sam za čiju sreću bi to trebala?
Slijedeća kategorija je ne pohvaliti se svojim uspjehom. Ako čovjek uspije nešto napraviti, smisliti, sam uz svoj trud i rad koliko to nekom bilo beznačajno, nema li potpuno pravo da ponosno kaže: ja sam napravio to i to i baš sam zadovoljan sam sa sobom, a da ne bude hvalisavac. Ne, ne, treba čekati nekoga drugog da mu kaže:bravo i da onda postane svjestan svog uspjeha i onda još ponizno da kaže: ma nije to ništa, bilo je lako itd. Ali nije, bilo je naporno i teško i zahtijevalo je vremena i truda. Zašto marginaliziramo svoj trud?
U jednom postu o pravnom fakultetu Kinky kolumnistica je rekla kako je postalo sramota reći da si sjedio i učio, danima, tjednima i mjesecima jer očito to rade samo budale, a ostali prolaze kao nož kroz maslac, klizeći i bez po muke. A tako je i sa ostalim stvarima u životu. Sramota je reći da si se naradio na poslu i umorio već pola njih prodaje priče kako su samo sjedili cijeli dan i nešto malo radili.
Na jednom ispitu je bila masovna prepisivačina i kolega je tražio od mene papir s rješenjem zadatka, kada sam mu rekla da sam ja učila i da nemam šalabahtere pogledao me je kao da vidi čudo.
Da se vratim na temu, zašto je neprimjereno reći sam za sebe da nešto znaš, posjeduješ određene sposobnosti, kvalitete bilo intelektualne, fizičke ili socijalne?
Postoji razlika između nabijanja svakome tko želi i ne želi slušati na nos o svojim postignućima i biti dosada od izricanja da znaš koje su tvoje sposobnosti i vrijednosti.
Kada nešto napravim čime sam zadovoljna jer sam uložila puno truda i znam da imam pravo osjećati zadovoljstvo sam sebi kažem bravo, nekada i na glas, dobar osjećaj....bez obzira što tko mislio o tome.







| 19:30 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |



utorak, 28.07.2009.
Čitala sam zadnji post od Cistilista i slatko sam se nasmijala.
Da netko ne bi pomislio da se rugam, ne. Ona mi je samo dala ideju za post.
Mi žene smo sposobne ispresti takve priče i kombinacije u svojoj glavi da ima dovoljno scenarija za par napetih filmova i motamo, prematavamo pa prežvakujemo sve moguće i nemoguće kombinacije: zašto je on nešto rekao ili napravio, kako je trepnuo i što mu je to značilo, pa ga onda okrivljujemo, pa smišljamo što ćemo mu reći i naravno njegove odgovore, pa onda naše odgovore na njegove odgovore i tako u glavi imamo cijelu raspravu, drama je itekako u tijeku, a on jadan nema pojma i s pravom pita: "A što je tebi?" Na to slijedi: " Znaš ti dobro što mi je, još se praviš i lud!" neki će se već prepoznati u tome ili još je bolje ono uvrijeđeno :"Ništa..."
Nakon godina izlaženja i spojeva stvari se svedu na ono najosnovnije: muški kažu ono što misle i to je to, nema podtexta, skrivenog značenja, posebnog tona koji daje značaj ovaj ili onaj. Mi smo te koje ja(e)dnoj običnoj rečenici damo milijun značenja.
Ovom izjavom ne tvrdim da su oni oličenje iskrenosti ili anđeoskog ponašanja...he he, nikako.
Ipak ako su zainteresirani nazvati će, poslati poruku, doći, naći vremena i na kraju sposobni su trpjeti svakakva st(r)anja ako im se cura sviđa, a kao ne onda nema ničega od ovog ili samo ponekad, povremeno.
I to je cijela stvar, sa svake strane i u bilo kojem obliku.
Voljela bih da sam ovo znala davno, davno prije. Možda mi je netko i rekao, a ja nisam vjerovala, možda, ali sada znam kako stvari stoje i puno je jednostavnje.
Možda je problem u onome da je teže prihvatiti da se nekome ne sviđamo onako kako on nama pa onda tražimo objašnjenja. Ja takva kakva jesam ne mogu/želim se svidjeti svakome, bilo tjelesno, bilo kao osoba, bilo sa svojim navikama i razmišljanjima. I dobro, ako se nekome ne sviđamo to znači samo jednu stvar, da ta osoba nije za nas i obrnuto, ako se on zatelebao preko glave, a ja ne to nije taj i to je to.
Netko je rekao kada jedna stvar/veza završi znači da se otvara mjesto za nešto bolje jer da je valjalo ne bi ni završilo ili je vrijeme za novi smjer. Malo sam skrenula s teme.
Mi i muški s kojima smo u vezi ili se viđamo samo se naizgled nalazimo u istoj vezi...kada bi oni bili u našim glavama samo jedan malo burniji dan veze pobjegli bi glavom bez obzira.
Kada uhvatiš nekog muškog prijatelja na raspoloženoj nozi za intimniji razgovor uvijek dođe do istog zaključka: za onog tko im se sviđa spremni su napraviti sve i jako se lijepo i korektno ponašati, a za ostale, pa ne baš. A s onima koji se ne ponašaju lijepo prema nama nemamo što raditi, niti razmišljati, a kamoli patiti za njim i željeti ih u blizini.
Nisam se "propametnila" čitajući ženske almanahe dovoljno lupanja glavom o zid je učinilo svoje, napokon je sjelo. cerek

P.S. Za novi izgled bloga odgovorna sam sama, istina da mi je trebalo par sati i ostavljanje očiju na ekranu, pošto o HTLM-u nisam imala pojma, ali sam kopala i isprobalvala, nisam samo prekopirala cijeli predložak već sam dotjerala cara do duvara kako bi rekao moj djed, sama samcata.


| 17:49 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |



Cijelo poslijepodnevna zajebancija!
nedjelja, 12.07.2009.
( Windows Defender i Internet Explorer 8 )

Dobro da imam živce kao konji upornost i tvrdoglavost tamo nekog ovna na brvnu koji je zapeo protiv drugog ovna i ne popušta i skoro neljusku količinu strpljenja...da nije toga mislim da bi jebala sve po spisku par sati u komadu...samo ne znam kome...

Upalim laptop, priključim ga na internet i on se neće povezati, izbaci ga nakon par sekundi...i počinje mi se javljati Windows Defender koje je meni kao program nepoznat, dobila sam ga u paketu. Vidim da nešto ne valja, ali ne znam što ne valja. Prozori se ne mogu zatvoriti pa on traži pomoć na netu s kojim se ne može povezati i tako u krug, najgore je što te prozore ne mogu pozatvarati, a pojavljuje ih se sve više. Čitam što piše u uputama i pomoći Defendera, ali to i dalje ne pomaže jer se ne odnosi na moj problem. Provjerim cijelo računalo s antivirusnim programom da vidim da li je nešto zaraženo, a to je potrajalo, ne sve je čisto, a ima dobar program koji mi do sada nije propustio ništa, a ni samo računalo nije bilo dugo priključeno na net. Program se sam uspio nadopuniti preko tog istog neta s kojim se neće povezati, znači net funkcionira. Objašnjenja u Defendreu su da sam pokupila špijunski program pa mi računalo reagira tako da javlja nesigurnu vezu zbog koje zatvara Explorer.
Razmišljam, pa jesam instalirala neke stvari prije par dana, a od tada nisam bila na netu, ali ipak sa službenog je cd-a...ipak tko zna. Čitajući se u Defenderu naiđem i na način kako provjeriti računalo, pokrenem instalaciju i bome je to trajalo nekih 40 minuta, prvih 13 sam gledala očekujući da će biti gotovo, ali ne on ga je okrenuo po nekoliko puta u krug...pretražio skoro 500 000 datoteka... uglavnom počela sam čitati knjigu i virkala. U međuvremenu mi se skinuo update, koji se silno želio instalirati i javljao svakih 10 minuta jer sam ja naivno mislila kako će se sve to brzo riješiti...u knjizi je bilo napetom netko je kao prijetnju zaklao mačku i ostavio u poštanskom sandučići, a ono mračak i osamina, ni radnja na ekranu nije bila mačiji kašalj...nakon tih 40 minuta lijepo piše sve je čisto, nema neovlaštenih niti špijunskih programa. Neke stvari sam i izbrisala i mislim pa dobro probaj opet, ajme opet su me spopali prozori nemoguće konekcije.
Provjerila sam sve postavke, da slučajno negdje nisam nešto blokirala, a bome to zahtjeva oči i živce...ne, sve je ok i funkcionalno, testirala sam sve što sam znala i našla. I svaki put piše još i potražite odgovor na Internetu, hahaha, pa kako kada se ne mogu priključiti čak ni da pošaljem problem.
E sad nema nikakve šanse da odustanem...ta opcija ne dolazi u obzir. Sjedam za drugo računalo i utipkavam Windows Defender u Googl, pročitam sve na službenim stranicama...eh, odgovori za sve ali ne i za Vistu koju ja imam. Potražim forume, mislim pitati ću nekoga pa mi se možda i posreći...šipak, na pitanje o Defenderu jedan odgovor, ma ok je, ništa posebno. Ajmo ponovno na službenu stranicu, sada prilazi problemu s aspekta Internet Explorera i kliknem kada ono ako imate 8-icu postoji taj i taj problem, mislim si da li ja imam 8-icu, vjerojatno, idem i to probati, ispred mene dva računala s jednog čitam po drugom tipkam obavim sve što tamo piše, pokrenem ponovni i RADI! Hvala dragom bogu, nakon skoro 4 sata je proradio. Defendrer me zaveo potpuno na krivi put sa svojim upornim pojavljivanjem po 15 puta, ali eto, ako mi se dogodi ponovno sada znam da je samo par klikova mišem udaljeno rješenje.
Svoje računalo održavam sama, instalacije programe, antivirusne programe i sve problema rješavam sama jer vjerujem da negdje na netu mogu pronaći rješenje...problem je kada tražiš na slijepo, posebno jer je laptop nov, a meni ne pada na pamet nekom plaćati za ono što mogu sama. A ono što sam naučila je opet sam svoj majstor - ženski bez stručnog obrazovanja u tom smjeru. cerek
Hvala Majko Prirodo na takvim živcima i karakteru jer 4 sata su puno za svakoga. zujo




| 18:16 | Komentari (11) | On/Off | Print | # |



Zakoni privlačnosti
petak, 10.07.2009.


Može li biti sve na kraju tako jednostavno?? Izgleda da da.
Koliko puta u životi stvari idu krivo i očajnički nešto želimo ili trebamo, žudimo i na kraju ništa, ne dobijemo to što želimo pa se pitamo zašto mi, kako baš da nas nikada neće sreća.
A koliko nas stvarno i iskreno misli da to zaslužuje? Ali ne ono površinski jer često se razlikujemo ono što mislimo da mislimo i onoga što stvarno mislimo.
Onaj prvi unutarnji osjećaj pri postavljanju nekog pitanje je taj pravi odgovor.
Jer stvari ne funkcioniraju onako kako zamišljamo već onako kako istinski želimo.
Svi su čuli od nekoga ili samo doživjeli da se u nekom trenutku kada nam je stvarno nešto potrebno to i dogodi.
Moja baka kada je bila mlada i udovica sa 3 djece i doslovno bez novaca za kruh krenula je od kuće i 3 dana za redom na ulici nalazila novac taman toliko da može djeci kupiti kruh. Ona je u tom trenutku najviše na svijetu željela i trebala da kupi kruh za svoju djecu i to se i ostvarivalo.
Netko će reći pa kako to da ne dobijem milijune na lotu - jednostavno, nikome stvarno nisu potrebni milijuni.
Puno toga leži u nama samima, jer kako to da stalno neke žene nalijeću na kretena, naizgled dobre muškarce koji ih na kraju ipak ne tretiraju s poštovanjem već loše i na bilo koji način omalovažavajuće.
Kada bi se iskreno zapitale da li misle da su vrijedne nečije prave ljubavi i poštovanja, na glas bi izrekle da, ali u sebi...?
Za neke ljude vam nije jasno kako da dobiju sve što želi i da im sve ide na ruku, oni duboko vjeruju da su to zaslužili i ne sumnjaju u svoju vrijednost. Ne moraju nužno biti dobre osobe, ali u svojim očima oni su ti koji vjeruju da sve to zaslužuju i dobivaju stvari za koje se drugi muče i stalno im izmiču.
Kako kažu ako želiš promijeniti svijet kreni od sebe,
Nimalo lako, ali ako stvarno nešto želiš i u to vjeruješ ostvariti će se... e sada je pitanje tko što stvarno želi?



| 16:26 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Svoga tela gospodar
nedjelja, 05.07.2009.

Već jako dugo ne volim ljeto, možda sam mu se zadnji puta radovala na kraju osnovne škole, ostalo je samo mučenje.
Čim počne toplo vrijeme ja doslovno odem k vragu i ne mogu više uopće vladati sobom. Problem je to što sam nisko tlakaš koji sasvim dobro funkcionira kada su temperature niže, ali kada se temperatura povisi ja zakazujem u potpunosti.
Tlak mi pada na niske grane, mozak otkazuje poslušnost i pretvara se u kašu, tijelo nije sposobno za ništa. Jednostavno se nalazi u modu u kojem nije sposobno funkcionirati.
Ljudi mi kažu pa stisni zube, hahaha, ja padam u nesvijest ili sam na rubu nesvjestice, mogu stisnuti što god hoću, ali to ne pomaže.
Svako ljeto je ista priča, mučim se, život mi pada na niske grane. Izlazak po vrućini van kuće je igranje lota, a kada moram ići onda se pomolim prije da sve bude u redu ili molim boga usput, nemoj se srušiti, još samo malo, još samo malo.
Pijem velike količine vode, unosim možda i previše soli, imam dobro željezo, ali mi to ne vrijedi baš puno.
Ljeto i ja nismo prijatelji, bolje reći ono je meni neprijatelje jer je to dio godine kada se osjećam najlošije i potpuno van kontrole nad svojim tijelom.
A ovo je ljeto je poseban slučaj, jer ima i svoje dodatke, a to su ove promjene vremena kojih se dogodi nekoliko u jednome danu. Dan bez kiše i nevremena nije potpun i tako u više od zadnja dva tjedna. Užas, užas, glavobolja, tlak ispod 100/50, mučnina, vrtoglavica, razdražljivost, slabost. I to baš u vrijeme ispita. Može se pojaviti ne znam tko i kojim povodom, ali kada sam u tom stanju nema mi pomoći…a zadnjih dana je tako stalno.
To se odražava i na moje pisanje bloga, mozak je doslovno tup i kao komad kamena, ne baš upotrebljiv za više misaone funkcije. U cijelom tom stanju ništa mi se ni ne da, živciram samu sebe, a i one oko sebe. Osim što sam nisko tlakaš još sam i meteopat pa osjetim nadolazeću promjenu po dva dana unaprijed…uglavnom da se upucaš u glavu! U najboljim godinama u životu čamim kod kuće izbjegavajući otići bilo kuda dok sunce grije, doslovno za popizditi!
Pomoći u tom nema, jednostavno čekaš da prođe ljeto. Što je u bit žalosno jer ne živiš skoro nikako, a kamoli punim plućima. Fitnes sam morala staviti na čekanje do ljeta, platila sam za mjesec dana, ali sam uspjela otići jednom. I dok se drugi raduju ljetu ja čekam jesen i prve naznake zahlađenja jer onda doslovno počinjem oživljavati.
Grozno je to ne biti gospodar svoga tijela, volja tu ne pomaže i promatrati samog sebe kako si nemoćan promijenit nešto jer ako nagazim, a probala sam i to slijed bum dolje, rušanje, pa baš mi se i ne pada po ulicama grada…

Prehrana po krvnim grupama – izvještaj napretka

Za sada i dalje ide dobro, ne pijem kavu cijelo ovo vrijeme, moguće i izvedivo, nevjerojatno koliko nije bilo teško, valjda zbog odluke. Umjesto kave pijem zeleni čaj, malo više, ali ne previše. Padne mi nekada kava na pamet, ali to je više mentalna želja nego tjelesna.
Raženi kruh, domaći je izvrstan. Otkrila sam tajnu pripreme s raženim brašnom, ono zahtjeva puno više vode nego pšenično, a ako je se ne dosipa dovoljno kruh bude dosta tvrd, s većom dozom vode je mekan, ali ne i spužvast, fino miriši, lagano se reže, ne suši se, tako da bude i po 5 dana svjež, a držim ga zamotanog u krpu, ne hvataju se plijesni po njemu.
Palačinke od raženog brašna su bile izazov, ali i to je svladano. Treba puno manje brašna nego s pšeničnim i puno više vode. Ako uzimate jednako brašna kako ste navikli dobiti ćete ogromnu količinu tijesta za palačinke. Ono upija puno vode i morate stalno dodavati da se dobije potrebna gustoća.
Nakon nekoliko neuspješnih palačinki otkrila sam da se one peku na poseban način, izlijete ih na tavu i onda skoro zaboravite na njih…potrebno je da prva strana bude 2,5 puta duže pečena nego obična palačinka. Ne izgore nakon toliko držanja na tavi. Ako pokušate okrenuti palačinku ranije, neće biti pečena i popucati će na svim pregibima dok ju okrećete. Sve i da bacate palačinke, možda će biti cijele, ali neće biti pečene. I puca jer očito ima puno manje glutena koji daje elastičnost.
To nisam ranije znala, ali otkrila sam na svojoj koži…dobro da sam uporna. Mama je nakon 3 komentirala ma baci sve u smeće. 4 je bilo skoro savršena, a 5 je bila taman.
Cijelo ovo vrijeme pojačano idem na wc, čak po 4 puta dnevno ponekada, što uopće nije loše, i dalje je vjetrovito stanje u crijevima, ali nadam se da je to samo ona faza čišćenja i prilagodbe. Nemam vagu, ali mislim da sam smršavila oko kilogram, osjetim po hlačama, ali na svim stranama, ne samo na jednom mjestu kako to obično biva na početku.
Nisam počela jesti još sve stvari koje bih trebala, ali sam izbacila one koje ne smijem.
Godinama mi se nije jelo slatko, ali sada se to vratilo, ipak ne u velikoj količini, samo što mi je neobično ponovno imati tu želju. Otkrila sam punokrvnu čokoladu od 60 ili više posto udjela kakaa, fino, fino, prije mi nje odgovarala. Osim tih vjetrova, nuspojava nema, jedem kad sam gladna, ne gladujem niti se ograničavam, a umjesto namaza jedem maslac. Pojačala sam unos b vitamina koji mi i inače odgovaraju.
Dobra strana je što ne kupuješ peciva po pekarama ili onako nešto uz put jer nemaju „čistokrvna“ ražena peciva, pa onda jedeš kod kuće i štediš novac. Isto tako u trgovini nema dodavanja u kupovini jer jako puno tih stvari sadrži ono što ne smiješ jesti, pa onda ni ne pomišljam na to.
Jedino što mi je žao što je pivo na nepoželjnoj listi namirnica. Ipak lijep kažu, ako vam se nešto baš jako konzumira priuštite si s vremena na vrijeme. Ipak vrijeme je da počnem otkrivati svijet crvenih vina koja su poželjna.
Toliko za sada, nastavak slijedi.


| 19:36 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |