Danas je na televiziji bila izvanredna emisija o početcima sf-a. Ali ne samo sf jer jako puno ljudi Julesa Verna ne doživljava tako, H.G. Wellsa da, zbog pisanja o Marsovcima i Ratu svjetova. Osim početka jednog novog žanra, ali su bili vizionari i puno, puno godina ranije predvidjeli podmornice, tenkove, avione, vrste ratovanja, atomsku bombu, vrijeme kao dimenziju kroz koju se može putovati. Osim predviđanja te knjige su bile inspiracije za nastajanje stvari koje su prije bile samo plod mašte: atomska bomba, tenk, podmornica.
Kada sam gledala te stvari bila sam zanesena i sretna kako je ljudska mašta velika i kako je sposobna predvidjeti neke stvari i na kraju ostvariti ih.
I tako danas imamo jako puno toga što uzimamo pod normalno i ne razmišljamo odakle su došle, čije su to bile ideje , tko ih je razvio i koliko je trajao put nastanka.
Impresionira me pogled u dubine svemira, Hubble, naše oko u daljinu i prošlost, ostavlja me u onome čudu kada gledam nešto ovako prekrasno. Uglavnom reagiram tako da mi oči malo zasuze od ganuća.





Istražujemo zvijezde, gledamo ih i divimo se. Imamo svemirske programe, tražimo komunikaciju s inteligencijom s drugih svjetova. Lijepo, lijepo i hvale vrijedno ta ljudska težnja za upoznavanjem...
ipak s druge strane i dalje živimo u blatu na koje zatvaramo oči.
Događaju se ratovi gdje se ubija puškom, granatama i na kraju nemojmo zaboraviti gdje se ljudi i dalje kolju noževima i mačetama. Gdje se žene pokrivaju i nemaju prava, manja im je vrijednost od par grla stoke, obrezuju da slučajno ne bi osjetile neko zadovoljstvo u sexu i ne daj bože pomislile da imaju pravo a to. Gdje susjed više voli da susjedu "crkne krava" nego da on ima svoju.
Gdje u demokraciju zamatamo sve i svašta jer terorizam je svuda oko nas pa onda i mi imam pravo ponašati se tako da oduzimamo ljudska prava nekome jer je omotao tkaninu oko glave i gle on mora da je prijetnja.
Gdje se milijarde i bilijuni dolara/eura ulažu u naoružanje i sve novije i smrtonosnije prototipove nečega što običan čovjek ne može ni pojmiti čemu služe osim masovnog ubijanja. A ovamo se javno sažaljevamo nad ljudima koji umiru od gladi i žeđi i kao apeliramo jedni na druge da im se pomogne, da im se dostavi pomoć. Da im želim stvarno pomoći pomogli bi, ovo je samo izigravanje sućuti.
Propagiramo, eko, eko i bio, bio, a ovamo uništavamo automobile na električni pogon koji ne zagađuju okoliš jer oni ne doprinose potrošnji nafte pa s time ne plaćamo nekome tko tu naftu ima. Želimo okolinu bez onečišćenja, a i dalje skrivamo patente za besplatno iskorištavanje energije električnog pražnjenja iz atmosfere jer gle čuda onda bi ona bila besplatna i ne bi morali plaćati nekome i još porez....ne to nekome nije u cilju, jer onda bi ipak bilo mrvicu slobodniji, a oni puno siromašniji.
Hoćemo bio, bio ili kako god, a ovamo gnjetemo male proizvođače uvozeći sve i svašta pa ljudi bacaju svoje proizvode jer su preskupi u odnosu na one napumpane. Dajemo im poticaje, ali ne osiguravamo tržište. A kada smo blizu ostvarenja onda mijenjamo zakone tako da i dalje ti ljudi trebaju dizati ogomne kredite da bi sagradili nešto 50 metara dalje jer se po novom zakonu to sada ne smije ovako. I onda opet u krug.
Gledamo mi prema zvijezdama i divimo se, a ovamo tonemo u svome blatu i onome kojeg nam drugi priređuju.
Srce mi na sekundu stane promatrajući onu ljepotu i veličinu, zanesem se i pomislim kako bi bilo lijepo svjedočiti tome, a onda pogledam vijesti i ispušem se kao balon. Mogu sanjati, čitati, gledati slike i zamišljati, ali iz ovog blata mogu jedino uperiti pogled prema zvijezdama i nadati se da je tamo negdje drugačije i pravednije.