<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>








"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha"

"Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u njih."

Frank Herbert


"Život nema nikakvu obavezu pružiti nam ono što čekujemo!".
Margaret Mitchell


"Između "jest" i "nije" razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude."



"Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima."

Eleanor Rooselvett

credits
Design: thousandone
Adjustment: murderscene
Emotivno...nešto
utorak, 09.06.2009.
Već jako dugo sam emotivno nedostupna, dugo, dugo. Godinama sam bila sve manje dostupna, a sada je to potpuno.
Jednostavno ta vrata su zatvorena i zapečaćena onim crvenim voskom i biti će da sam još i stavila pečat.
Nije to ništa zabrinjavajuće, ali me tjera na razmišljanje.
Tijekom svih ovih godina mog emotivnog života, a počeo je već u prvom osnovne bilo je svega i svačega. Situacija za ne povjerovati, stvari za koje su prijateljice govorile da se mogu samo meni dogoditi. Puno krivih-krivih, pravih-krivih i možda jedan pravi-pravi tip. Oni pravi-krivi i tu bi se našao koji izniman primjerak koji bi nedugo zatim uronio u ono krivi. Izuzetci u tom nekom pravilnom mozaiku.
Sve je to ostavljalo traga, malo po malo, kao što vjetar i jaka bura ostavljaju tragove na kamenim kućama, nedovoljno ni blizu da ih sruše, ali da polome koje okno i odnesu dio krova.
I onda prošle godine se dogodilo nešto što je slomilo jedan dio. Situacija sam po sebi nije bila ništa posebno. Dečko i cura na javnom mjestu, malo se ljubakaju i malo grljakaju, ona glasno komentira njihove planove za sljedeći vikend, kuda idu i kod koga, uglavnom čuje cijela birtija.
Najobičnija situacija koja je u meni slomila ono nešto.
Zašto?
Zato jer je taj dečko nekada bio moj dečko, prošlo je već neko ozbiljnije vrijeme od toga. I prema njemu nisam osjećala ništa posebno osim povremene mrzovolje i čuđenja kako nam je sex bio loš i u vezi i onih par puta nakon nje.
Ipak u vezi je puno toga bilo limitirano, posebno na javnom mjestu gdje nije bilo poljubaca, ni polu zagrljaja, a posebno je bilo limitirano javno govoriti gdje, tko, što i kako. (U pitanju je bila zaštita privatnosti jer je on ipak donekle javna osoba, a ne djevojka kod kuće.) I onda nekih godinu i pol sam sjedila i gledala tu istu osobu kako u potpunosti krši ta ista svoja pravila. Svaka stavka je bila kao jedan udarac golemim maljem za rušenje zidova. Dok na kraju nisam više mogla gledati i otišla.
Nisam ga htjela nazad jer si nismo odgovarali, nisam ga htjela nazad ni davno prije, nije mi bilo žao što ima djevojku, čak štoviše bilo mi je drago, ali sam se duboko pitala : A zašto ja nisam mogla imati sve te normalne stvari? I zašto se zbog mene nisu mijenjala pravila? Zar sam ja bila manje bitna, manje vrijedna. Taj dio je bolio, jako. To je kap što preljeva.
Nakon toga sam izbjegavala sva mjesta gdje bi ih mogla susresti jer nisam mogla podnijeti to podsjećanje da se prema meni ipak moglo ponašati drugačije, ljudskije, nježnije
Ni onda se nije dogodilo emotivna ravnica.
Nakon par mjeseci sam upoznala stvarno super tipa koji me je oborio s nogu pameću, sigurnošću, stavom, elokvencijom i humorom - Stranac. Da je bio samo pola dana duže u "gradu" zaljubila bih se preko glave oko Mjeseca i nazad...i danas ga se sjetim s smiješkom.
Nakon toga je došla ta ravnica. Nije učmala, dosadna, tužna, samotna, nesretna, jadna...nije ništa od toga, samo je ravnica koja ne vidi dalje od svog vidokruga, koja ne ugošćuje nikoga, koja ne želi biti otkrivena, koja od brda nezainteresirao okreće glavu, putnicima namjernicima skriva put.
U biti sam potpuno sretna u svojoj ravnici. Ne osjećam se povrijeđeno više, niti se skrivam. Jednostavno ne vidim niti jedno kvalitetno brdo koje bi me zaintrigiralo.
Pitam se da li su mi se nakon svih ovih godina stvarno otvorile oči ili se ipak skrivam?
Ne osjećam se kao da se skrivam.
Izgledam dobro, možda bolje nego ikada ili sam dobro na tom putu. Ne skrivam svoje obline ni na ulici ni na fitnesu. Svjesna sam svih pogleda koji su mi upućeni i slina kada se nagnem u teretani, svjesna sam, ali mi ne znače više od povremene gnjavaže.
Nije ni da čekam nešto, nekog. Nije da gledam ljubiće i plačem i venem, nije da mi nedostaje topli muški zagrljaj niti bilo kakav zagrljaj.
Mislim ni da se ne bojim novih poljubaca, skidanja pred nekim novim, sexa..
Ne bojim se ničega takvog, pa čak ni emotivnog vezanja za nekoga.
Valjda sam se napokon postavila na pravi smjer za mene i zatvorila sva poglavlja koja mi vuku energiju, ona šarenih lagala, mogućih i potencijalnih situacija.
Valjda sam odlučila od sebe napraviti "poštenu ženu" s diplomom ovaj puta za stvarno i potpuno i reorganizacija se poklopila sa situacijom gdje su stvari jasne i čiste.
Pitala sam sa da li me je možda strah, gledala sam duboko, promatrala i razmatrala...i nije me strah, samo ne želim, za sad.



| 22:00 | Komentari (14) | On/Off | Print | # |