Facebook je postao vrsta religije, internet religije i skoro svi su na njemu.
Dobro, to i nije moja stvar jer me na zanima i nisam član,točka.

Ne petljam se u ono što me na zanima, a ako me ne zanima onda o tome ni ne pričam niti komentiram...sve dok to ne počne dirati mene.
E sada slijedi ona druga strana.
Dosta ljudi me pitalo da li sam na facebooku.
Nisam.
Zašto?
Zato što me ne zanima.
A zašto, pa baš je super?
Ali ne zanima me.
Ali to je baš dobro, svi su na tome i svašta vidiš i znaš, razmjenjuješ slike i imaš puno prijatelja i svi te mogu naći.

E sad, ovisno o raspoloženju i o tome da li je osoba bila predosadna objašnjavam:
ja sam privatna osoba i želim to ostati, nemam potrebu stavljati informacije o sebi na nešto gdje ih svatko može naći, ne želim da svatko zna moje ime i kako izgledam, da su moje slike s događanja na koje idem osvanu sutra dan i da ih svatko može povezati. Ne želim da se zna tko su moji prijatelji, što jedem za doručak, kako sam raspoložena, što trenutno radim. Sve i da prosvjeta nije posao u kojem sam bila i u kojem ću i dalje biti, a i to je jako bitno, ne želim da moj privatan život bude dostupan mojim učenicima, bivšim i budućim ili bilo kome tko je nasumice odabaran kao prijatelj prijatelja.
Ja volim svoj život privatan. Mičem se na ulici kada vidim da snimaju ili slikaju. Nisam paranoična, ali zašto bih bila u novinama kada ne moram i ne želim.
Ne želim nikakvu vrstu "slave od 1500 prijatelja" i dostupnosti širokom masama.
I ne diram nikoga tko je član, u biti potpuno sam indiferenta prema facebooku.
Ipak ljudi gnjave mene jer ne pripadam najnovijoj modi. Zar je toliko čudno ne iznositi sebe tako u javnost i reći NE toj vrsti realitya.