Bivši su neka čudna vrsta ljudi. Ne znam kuda bi ih svrstala, a opet ne pripadaju u nesvrstane.
Neke od njih srećem jednom ili dva puta godišnje, neke jednom u par godina, a neke na redovitoj bazi. I šta s njima?
Gledam ih i shvaćam da su ti ljudi meni strani, ali potpuno.
Redovno pozdravim u prolazu, ali taj pozdrav je isti kao kad pozdravljam neke desete ljude koje sam upoznala kao prijetelje prijatelja koje sam srela vani.
Kada pomislim da smo se viđali s leptirićima u stomaku, ljubili, držali za ruku i tako hodali po gradu, grlili od dragosti što smo jedno pored drugog, sexali, spavali jedno pored drugog, zajedno doručkovali...a sada mi mozak reagira s potpunom amnezijom. Ta osoba je za mene potpuni stranac, kao da se nikada ništa nije dogodilo. A situacija izgleda nestvarno kao da sam ju sanjala jer kako je moguće biti toliko indiferentan kao prema stupću uz cestu? Da ne sumnjam u svoje pamćenje pomislila bih da se to dogodilo nekome drugome...kad bolje promislim i imam osjećaj da se to dogodilo nekome drugome jer to više definitivno nisam ja, ta osoba koja je tada bila u tom trenutku.
Bivši su stvarno čudna vrsta, kao likovi iz knjige ili oni što ih gledam u nekoj od serija i kao da ih poznam, ali sam svjesna da je to samo fikcija.
S nekima od njih sam stvarno dobra, ali taj dio o vremenu provedenom zajedno je iz sjećanja ispario kao rosa u podne i nestao bez traga, konture su tu, ali šuplje i osušene.
Stranac postane bliska osoba kojoj se predaješ, a onda se ponovo vrati u stranca...bijaše to samo kratka sanja možda u stvarnosti.