Koliko god da pazim na sebe i svoje zdravlje neke stvari su toliko izvan moje kontrole da me to užasava!
Promjene vremena na mene utječu toliko da je princeza na zrnu graška zdrava seljanaka naspram mene! Zdravo se hranim, pazim na sebe, prestala sam pušiti, počinjem ponovo vježbati, uglavno poduzela sam sve što je u mojoj moći, ali s vremenom se ne mogu boriti.
Promjene vremena kod mene izazivaju glavobolju, mrzovolju, ali i nagli pad tlaka, visoke otkucaje srca, nesvjestice ili stanja jako blizu toga i to potpuno nenadano.
Ako se nalazim kod kuće to je neugodan osjećaj, ali uvijek mogu prileći, problem je što mi se to isto događa kada sam negdje drugdje, na ulici, u trgovini, u izlasku, na poslu. Taj osjećaj kada mi se počinje crniti pred očima i noge mi postaju izrazito lagane, a nalazim se na javnom mjestu...sama. I dišem sve u 16 i molim boga da se ne onesvjestim, jer osim što ću pasti biti ću neko vrijeme potpuno nesvesna i bespomoćna na milost i nemilost stranih ljudi oko mene.
Na te napade ne mogu utjecati, ne mogu ništa napraviti da umanjim intenzitet i nije nešto što sam sama uzrokovala pa da si kažem: glupačo što ne paziš na sebe.
Biometeorološku prognozu znam prije nego što ju pročitam, čitanje dođe kao potvrda. A još bolja stvar je što ne reagiram na vrijeme koje trenutno je već na ono što će doći. Tako kad za lijepog i sunčanog dana gdje većina ljudi uživa kažem kako je vrijeme teško uglavnom me gledaju kao da sam hipohondar, jer kako nekome može biti loše za tako lijepog vremena, a ja znam će do sutra naveče pasti kiša.
Da sam rođena u drugo vrijeme ili na drugom mjestu mogla bi biti mjesna vještica, proročica ili vračara i imala bih koristi, mogla bih najavljivati promjene vremena i seljani bi imali koristi od toga, ovako ništa... Osim što idem sebi i drugima na živce i što dosta ljudi misli da umišljam jer kako nekom može biti toliko loše zbog vremena?? Može, može, a ja pripadam onoj najgoroj i najosjetljivijoj vrsti. Biti poseban je dobra stvar, ali biti tako poseban u ovako nečemu je katastrofa!
Da živim u neko drugo vrijeme bila bih osjetljiva dama koja je tako ljupko uvijek blizu ruba nesvestice nevezano za to koliko je korzet stegnut i to bi samo potvrđivalo koliko je moja krv plava. Danas prvo što ljudima padne na pamet ako lelujate je da ste pijani ili nadrogirani.
Umjeće padanja u nesvjest, nekadašnja vrlina je postala opasan teret. Kao osoba mogu biti samostalna koliko god hoću, ali taj osjeća pokazuje koliko su ljudi u biti bespomoćni i krhki i da sve ovisi o jednom udahu više ili manje. Ne znam ni jedan osjećaj koji me toliko uplašio koliko potpuni gubitak kontrole nad tijelom i još gore umom koji se jednostavno isključi.
Biti princeza među mimozama je bljakava titula.