Muž/dečko vas je udario. Vi ste u šoku, naravno. Ali nakon malo promišljanja, da li ste stvarno toliko šokirani?
Bilo je situacija koje su slične sljedećim, samo je trebalo vjerovati sebi i to slijepo umjesto knjige opravdanja koje smišljamo.
Dečko vam je bijesan i viče, psuje i sve se više crveni dok ne pomislite da će mu glava eksplodirati. I to i nije neki problem osim buke i neugodnosti ako se oko vas nalaze drugi ljudi... osim ako vas pomalo ne hvata nelagoda, grč u želucu ili strah.
On je ljut na nekog drugog, ne na vas, ali se u jednom trenutku ne osjećate više tako sigurno. I vaš ljubljeni više nije ono što ste mislili da je već neka strana osoba koja vas pomalo plaši - br. 1.
On je opet ljut, ovaj puta ste vi nešto rekli i dobili ste jezikovu juhu, jedan dio njegove ljutnje prelomio se preko vas, ali vi ga opravdavate da je u pitanju loš dan, da on to nije tako mislio, onaj kreten mu je stvarno presjekao put ili nešto slično - br. 2.
On je opet ljut, razlog vam više uopće nije očit, ali vi se već instiktivno pravite nevidljivi da bi zaobišli salvu njegovih psovki - br. 3.
Koliko žena se našlo u ovoj situaciji? Puno, jako puno.
U čemu je razlika između jednih i nekih drugih?
Prve su nakon prvog puta poslušale onaj znak da to nije normalna razina ljutnje i odlučile sa pozorošću sačekati sljedeću takvu situaciju da vide da li je to simptomatsko ponašanje ili je čovjek stvarno imao jako, jako loš dan. Ako se u dogledno vrijeme situacija ponovi, a želudac im se smota u kuglicu sve je jasno - daju petama vjetra jer ovo je smo početak i neće krenuti na bolje i nistu one Majke Tereza da imaju razumjevanja za takvo ponašanje.
Druge si objašnjavaju kako je on pod velikim stresom, na poslu se nepravedno pošaju prema njemu, neće se to više ponoviti, ma samo mu treba ispušni ventil. Ipak su one krive što su rekle krivu stvar u krivo vrijeme...itd. Postoji još milijun opravdanja za voljenog muškarca "malo naglijeg temperamenta" i nitko to ne zna tako racionalno objasniti kao žene.
Prve odu dalje sretne što su si skinule veliki teret s vrata, druge postaju zastrašene, povučene sjenke od žena.
A onda prvi puta poleti ruka i ove druge krenu s novim krugom objašnjenja, a svi znamo kuda to vodi.
Nijedna žena nije kriva za nasilje koje se vrši nad njom.
Ali da li su mogle izabrati drugačije? Mislim da jesu kada se onaj mali dio u njima zgrčio od straha. Onda nije bio vaš muž s kojim imate djecu, već samo jedan tip s kojim izlazite i koji se nije ponio lijepo prema vama i pred vama.
Možda vaš dragi ne viče na vas, ali se uplašite kada na cesti, u kafiću ili nekom javnom mjestu poželi reći nekom riječju visokih decibela ili šakom što mu je na pameti. Koliko dugo će proći vremena da ta šaka ne poleti prema vama jer mu je dokazivanje da je u pravu na takav način potpuno ušlo u naviku.
Zašto radimo sve da opravdamo nekog drugog i ugušimo sebe, svoje instinkte u korist tuđih blaziranih izjava.
Da li nas stvarno tako iznenadi i ostavi zatečene situacija koja se neonskom reklamom oglašavala cijeli dijelom puta, a mi smo odlučili staviti, ne sunčane naočale, već masku za varenje?