U što starimo?
15.10.2012., ponedjeljak
"Lijepa naša Budimpešta"
|
Prvo- kome se ne da čitati neka odmah ode na fotke!!! Nakon dugo vremena evo mene natrag. Stari dobri blog, otvoren davno prije facebooka, twittera, nepravedno zanemaren. No, evo, nakon nekog vremena čovjek se poželi vratiti, s razlogom naravno. Naime, kratki izlet u Budimpeštu me potaknuo da ipak napišem koju rečenicu jer se nekih stvari želim sjetiti i za nekoliko godina a za to mi je ipak najbolje rješenje blog. Ovih dana nakon sezone sam napokon došla doma i prvo što sam isplanirala s frendicom je bio odlazak u Budimpeštu. Cijena je bila koliko toliko povoljna, 2 noćenja u hostelu = 500 kn zajedno s prijevozom. Polazak je bio planiran 06.10. u 5h ujutro iz Zagreba, a povratak u popodnevnim satima 08.10. Kako frendica i ja putujemo iz Gospića odlučile smo ići petkom popodne vlakom, a navečer završiti u hostelu Lika kako i priliči osobama koje putuju iz Like, valjda. Međutim, večer u Zagrebu smo započeli sa sladoledom u Vinceku, prošlo bilo 11 h u noći, sjeli kod Mimare razmišljajući hoćemo li do Save?, na spavanje? Ili nešto treće... Odluka je dugo trajala no na kraju smo u samim minutama prije ponoći odlučili potražiti hostel Lika koji je u blizini zagrebačkog autobusnog kolodvora.Međutim, nakon što smo pronašle hostel na vratima je pisalo ručno napisanim slovima da rade do 23h. Zakasnile smo, mada mislim da smo i same krive kad smo u najavi preko maila rekle doći do 23h i tad nam nitko nije odgovorio dokad rade, il su računali da ćemo sigurno stići ili su nas elegantno prekrižili ne želeći nas ni čekati poslije 23h, ne ljutimo se, same smo si krive... Službeno smo ostale bez smještaja, valjalo je negdje boraviti do 5h ujutro. Nismo nikoga ni željele pitati da nas primi kad već nismo unaprijed spremile "plan b" tako da smo odlučile boraviti na kolodvoru. Bilo je i to nadasve uzbudljivo, prvo gledaš što drugi rade, sjediš, zaboli te tur od toga, zatim te počme hvatati drijem, ne možeš zaspati sjedečki, onda se opustiš, nekako i ispružiš na neudobne stolice kakve više rijetko gdje možeš i vidjeti. Gadiš se sam sebi gdje moraš ležati, ali ležiš i na kraju gle čuda malo i zaspiš. Zatim te neko opet probudi, legne nasuprot tebe pa se ti premjestiš jednom, dvaput, još koji put zatvoriš oči i tamo negdje iza 3h odlučiš popiti i prvu jutarnju kavu, ah ta prva nakon „dugog“ sna... Sve u svemu nisu ti kolodvori ni najgore što ti se može desiti, ali ne dao bog da tako moraš svaku večer. U 5h smo trebali biti kod Mimare, a tamo negdje oko 4:40 na tramvajskoj smo shvatili da nam tramvaj na toj stanici još ne vozi... Valjalo je požuriti pjehe, nekako smo uspjele hodajući doći preko Lisinskog do glavnog kolodvora i sreća se osmjehnula kad je u tom trenutku naišao tramvaj koji ide u našem smjeru. Stigle smo na knap, nismo jedine kasnile pa su nas čekali s busem kojih 5minuta no onda je slijedilo još jedno neugodno iznenađenje. Ušle smo u bus i bilo je samo jedno slobodno mjesto do jedne cure, a tu su se nalazila i još 4 pomoćna sjedala odnosno prostor za dječja kolica sa onim sjedalima što se preklope, bez normalna naslonjača. Nismo se u tom trenutku bunile jer onako zadihane bilo je samo važno da se krene. Završile smo na pomocnim sjedalima, a nikad nisam bila osoba koja kasni, eto mi kazne... No ubrzo smo shvatile da 5 sati na tome mjestu i neće biti baš udobno za putovanje, no iskreno nisam se toliko opterečivala s tim no nije bilo pošteno da svi imaju normalna sjedala osim nas dvije, osjećala sam se kao u magarecoj klupi... No na kraju smo još završile i na podu jer nakon neprospavane noći i neudobnih sjedala i pod se činio boljim rješenjem pa smo tamo sklopile malo oči pa eto doživjesmo i to da sjedimo na podu u busu iako smo casno i pošteno platili kao i ostali, ali valjda već svi znamo da život nije fer pa nek bude, ima i gorih stvari... Još jedna stvar nam se desila kad smo stigle u hostel da smo morale čekati na check in, odnosno neki su se već i smjestili ali naša soba nije bila spremna, no ni to nas nije izbacilo iz takta. Dobile smo 8 krevetnu sobu dok su neki i 6 krevetnu, ali nismo se žalile, bit će da se netko urotio protiv nas, hehe... Nego, raspisala se o ovome a o Budimpešti ni rijeci, prođe me već volja za pisanjem budući nisam planirala krenuti u ovome smjeru ali je tako ispalo... Grad kao grad je zbilja predivan. Puno toga smo obišle u tri dana, vjerujem da nekim normalnim tempom bi nam za to sve trebalo tjedan dana, ali smo željele vidjeti što više toga tako da nismo gubile vrijeme ni na velike ručkove, sjedenje, spavanje nego smo željele što više toga vidjeti... Bile smo smještene gotovo u samom centru tako da smo pješice mogle obići velik dio znamenitosti ali svejedno smo uzele dnevne karte koje važe za bus, metro, tramvaj i koristile smo prijevoz kad više ne možemo hodati pa skratimo put do neke točke ili se pak samo vozimo pa gdje izađemo. Prvi dan smo već obišle kraljevsku palaču i ribarsku tvrđavu s koje se pruža predivan pogled na grad, pogotovo na neizostavni pogled na parlament. Na tvrđavi smo dočekale predvečer tako da sam iskoristila svaki trenutak i za poneku fotku jer na kraju krajeva uz fotke neke stvari neće pasti u zaborav... Razveselilo nas je što Budimpešta zaista nije preskupa tako da nismo morale šparati, trgovine su bile jako povoljne. Što se tiče hrane nikad nisam volila eksperimentirati pa sam pucala na sigurno no na kraju je ispalo da sam u Budimpšeti pojela najgoru pizzu u životu. Mađari kao Mađari, cijelo ljeto sam se mučila s njima u kampu tj. općepoznato mi je bilo da se s njima najgore sporazumijevam odnosno malo tko bi od njih znao ikakav strani jezik osim svoga i za Mađarsku sam se odlučila zapravo iz razloga da vidim hoću li moći doći kod njih i pričati na hrvatskom, željela sam samo vidjeti njihovu reakciju na to. Naravno da je to bila nemoguća misija osuđena na propast ali sam bila izrevoltirana činjenicom da mi je puno Mađara dolazilo tijekom ljeta i pričalo na mađarskom kao da su doma, a da ne kažem da im jezik ne sliči ni engleskom ni talijanskom a bome ni njemačkom iako su mnogi od njih znali reći da pričaju njemački pa bi se na kraju ispostavilo da nemaju pojma... No dobro, ni ovaj put se nismo najbolje razumjeli ali ovaj put ja nisam gubila živce, držali smo se svog pravca i dobro nam je išlo... Drugi dan smo posjetile narodno kazalište, brdo Gellert, prekrasnu crkvu u stijeni što me zbilja fasciniralo, Margitin otok i Japanski vrt i navečer nas je stigla kiša kod parlamenta i nije bilo baš ugodno ali preživjele i te čari prirode. Treći dan smo iskoristile za posjet trgu narodnih heroja i dvorcu Vajdahunyad i taj dan su me konačno "napustile" noge. Već oko 2 sata popodne sam jedva čekala da se dovučem do hostela, da negdje sjednem, pa na kraju krajeva neka to bude bus. Plan je bio da u busu sjednemo na normalna sjedala ali i ovaj put smo ispale budale kad su nam rekli da se vratimo na svoja mjesta. Iskreno nije mi se dalo prepirati, predobro mi je bilo da bih se opterecivala stvarima koje ocigledno nisu poštene ali ponekada radi svoga mira bolje šutjeti, uostalom imale smo o čemu pričati cijelim putem pa na kraju nismo ni osjetile da nam je toliko neudobno. Najgore iznenađenje nas je dočekalo ponovo u vlaku kad smo iz Zagreba do Gospića putovale 4:30 sata koliko nam je trebalo i iz Budimpešte do Zagreba. E zažalile smo što smo uopće išle vlakom i zaista mi nije jasno kako željeznice opstaju s obzirom na takav (ne) profesionalizam. Bilo nam je jasno kad smo stajale u Vrhovinama da čekamo drugi vlak da se mimoiđemo, ali nikakve obavijesti radi polusatnog stajanja nije bilo. Još jednom se pokazala nekultura ljudi kad su spavali u kabinama dok smo mi opet gle čuda završile na nekom prostoru gdje su stajali bicikli i nismo imale normalna sjedala a drugi bi si cijelu kabinu zauzeli i bezobzirno spavali dok smo mi bili pristojni i nismo ih budili (jednom sam prošla pa im pokuckala na vrata, nisam izdržala da to ne napravim, ljubomora nema šta...) Sve u svemu dalo bi se naslutiti da se puno toga urotilo na nas vezano za sami put tamo i natrag, ali što se tiče Budapest zaista oduševljene gradom i svime oko njega... Pa na kraju ispada da sam pisala o svemu samo ne previše o Budimpešti, ali o tome će i tako najviše reći fotke, a to je ono najdraže što imam, naravno uz uspomene...                             |
