U što starimo?

06.01.2016., srijeda

Noćna šetnja

Nova godina došla, novi snijeg, napokon sam ga docekala. Trenutno na GO u Ličkom Osiku pa sam si priuštila jednu noćnu šetnju Osikom. Vrijedilo je:)








Oznake: zima lički osik


- 22:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.12.2015., subota

Let it snow...

Prošao je i sveti Nikola, stiže Božić. Malo sam se iznenadila kad je kolegica za sv. Nikolu tražila kćeri šibu za kupiti jer sva djeca u vrtiću imaju šibu pa bi i ona, uz sve ostalo što joj je namijenila. Drugi dan dolazi kolegica i kaže da maloj traži zlatokosu lutku s kosom do poda, da ona ima dvije do pol leđa ali da mala hoće do stopala jer tako prava zlatokosa izgleda... I tako mislim si ja kako ništa od toga nisam imala kao dijete, ne sjećam se ni da sam takvo što željela. Kod nas nije bilo takvih darova, mislim da se ni mama nije zamarala time niti sam ja znala za takvo što. Znala sam da šibu dobivaju zločesta djeca pa sam bila ponosna što šibu ne dobivam, kod nas su slatkiši uvijek bili in.
I tako gledam sad koliko se toj djeci udovoljava i istovremeno ne mislim da sam išta previše propustila što to isto nisam imala. Ono što ja volim u ovo doba godine i ono što smo mi kao djeca radili jest sanjkanje.
I zato kad vidim snijeg, saonice, uhvati me nostalgija jer to je ono što smo mi imali. Imala sam skijaške dječje hlače, saonice i noge za uspeti se do najveće uzbrdice kako bi spust bio što bolji. To je bilo to, cijeli dan na ledenom zraku, obrazi crveni, noge mokre. To sjećanje na djetinjstvo je nešto cemu bi se uvijek vratila da mogu, to je ono što ja svake zime poželim i što probudi veliko dijete u meni. Ne znam ni skijati, ni rolati da idem sad na ova novootvorena klizališta, znala sam samo sjesti na saonice i pustiti se s jednog kraja Pirote do drugog. Nama djeci su najveći neprijatelji bili čistaći ulice, oni likovi iz cesta što dovezu sol i pospu cestu, njima i babama koje su to isto radile smo u inat znali i posuti vodu i zalediti čitavu cestu. Bila su to neka druga vremena, drugacija djeca nego danasnja. Kad kažem da ne razumijem to ugađanje djeci, uvijek ce mi netko reci da ja to ne razumijem jer nisam majka, ok, mogu se složiti s tim, ali i moja mama je bila majka pa ne osjećam da me necime posebno zakinula... Naravno, ne mislim nikome ništa pametovati, nisam tu radi toga. Nakon dugo vremena sam samo sjela i poželjela reci po stoti put koliko volim snijeg i sanjkanje i koliko je bilo lijepo biti dijete neoptereceno materijalnim, bila je bitna igra, koja gruda snijega, najbrže saonice, najveći vlakić koji smo mogli napraviti kad se svi povežemo. Ponekad smo znali završiti u potoku, ali uci u toplu kuću i presvući se, utopliti, to je bio osjećaj toplote, nikad više ponovljen...
Lijepo je bilo biti dijete u nekom drugom vremenu, zaista je, šteta što je djetinjstvo naglo prekinuto, što taj osjećaj ne traje vjecno...
Keep trying



- 10:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.07.2014., srijeda

Onaj osjećaj

Onaj osjećaj kad čovjeku dođe i zapita se zašto nisam rođena pod sretnom zvijezdom.
Onaj osjećaj kad si posran od drugih, onaj osjećaj kad se gadiš sam sebi, onaj osjećaj kad si kriv za sve i onaj osjećaj kad bi sve poslao k vragu.
Onaj osjećaj kad ne želiš dati gušta drugima ali te svejedno slome...
Onaj osjećaj kad ti se čini da sad pišeš ka svi oni koji svakodnevno na fejsu započinju rečenicu sa:"Onaj osjećaj".
Onaj osjećaj kad bi opet svima sve rekao, ali ne možeš.
Onaj osjećaj kad pukneš pred krivom osobom, onaj osjećaj kad znaš da će ta osoba svima sve prenjeti.
Onaj osjećaj kad si nemoćan, kad želiš promjene, kad ne znaš kako do njih doći, kad te uzela kolotečina i kad ne znaš kako pobjeći i vrijedi li bježati?.
Onaj osjećaj kako sve radiš naopako, kako ti ništa ne ide.
Onaj osjećaj kad želiš reći nešto pametno, a ispadaš gluplji nego što jesi...
Onaj osjećaj kako bi zbrisao na kraj svijeta, kako bi svima rekao zbogom...

- 21:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.06.2014., utorak

Ora, Ore, Ori - 2. dio

Danas se u Jajcu slavi blagdan Sv. Ive. Moji iz Travnika pohode Jajce pješice, nisam ih pitala ali znam da je tako. Tako je svake godine, ja ne idem tamo, daleko sam, bila sam kao dijete jedanput, autom. Otkud ja o sv. Ivi i Jajci?, jednostavno taj dan me asocira na Oru, babu Oru.
O komu?, o čemu ja?, opet o babi Ori. Često je se sjetim, često mi padne na pamet što bi ona rekla, kako ironična bi bila na nešto, komu bi što podvalila, koga bi nasmijala, kome bi se čudila...
Eh koliko smo slične, tko bi rekao da je ostavila toliki trag na meni. Ona se molila bogu za mene, ona me učila da se molim bogu no nisam sigurna koliko me dobro naučila, ona me čuvala, ona me kudila... Posebna je bila ta moja baba, ne znam je li glupo reći no vidim dosta sličnosti među nas dvije, a smetalo mi je nekoć kad bi me zezali da sam ista baba Ore.
Na današnji dan nas je napustila, a molila se Sv. Ivi, mnogi se mole, ja baš i ne znam. Da baba čuje što sad pišem rekla bi sigurno kako to možeš reći, bolje šuti, ali što kad je tako. Baba je bila iskrena na svoj način, a ja sam na svoj. Fali mi i ona i on.
Moja baba nije imala bajan život, uvijek bi reci da je preživila 2 rata, a kamo li sreće da nije. Imala je jako srce, odrasla na kruhu i mlijeku, no moždani je bio jači, no i lijepe godine je nakupila, starost je učinila svoje. Baba nikad nije radila u „produzeću“ pa nije imala „penziju“ pa sam od nje uvijek slušala koliko je bitno raditi i imati svoju „penziju“ no baš me zanima tko će je od moje generacije zaraditi i hoće li je i biti ako ikad doživimo starost moje babe...
Babi Ori sam nazdravila jedne godine s Milejn maksuzijom, baba je imala obićaj tako sa ženama na kavi popiti jednu rakijicu, po jednu svaka ženica, malo Bilićka, malo Eldićka, Ljube...
Jedna stvar koju sam cijelo djetinjstvo igrala s babom je "čovjeće ne ljuti se", uvijek smo igrale u „pare“ a nikad nismo jedna drugoj dale ni dinara, a ni kune. Unatoć tome što je baba djelovala kao hrabra žena bila je užasno strašljiva, baš kao i ja, mislim da se obje bojimo svoje sjene...
Jednu stvar si zamjeram glede babe, no tu si više ne mogu pomoći, teško je ispraviti nešto neispravljivo, teško je trenutak koji se desi samo sada ikada više promijeniti stoga se moramo nositi sa svojim greškama, ljudi smo, baba bi oprostila...

- 20:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.03.2014., srijeda

Ora, Ore, Ori...

Moja baba, baba dakle, ne baka, davno mi je ka djetetu znala postaviti pitanje:
“Na koga si tako otprđena?“
Baba je umrla, ja sam porasla i dalje nemam odgovora na to pitanje, možda jednostavno – na sebe...

R.I.P. i isprike babi što sam takva, možda njoj najslicnija...

- 22:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.02.2014., srijeda

Dosadnjikavo...

Tamo negdje u ljeto 2007. u 30 dana na nekom drugom sajtu sam napisala 30ak postova. Cilj je bio svaki dan napisati barem jedan post i to mi je uspjelo i za to sam bila adekvatno nagrađena. I nakon 6 godina razmišljam bi li sada bilo moguće napraviti isto, pisati svaki dan? Moj odgovor je ne, definitivno ne, a razlog? E pa to zbilja ne znam. Otkud sam tad crpila inspiraciju?, gde je nestala sada? Blog i dalje volim mada svako toliko razmišljam o tome da ga zatvorim ali na koncu mu se uvijek rado vraćam, ali da imam nešto pametno za reći zaista nemam. Sjećam se nekoć kako sam rado pisala, sjećam se i nekih pozitivnih komentara, bilo je svega. Na neki način i fejs je pridonio tome da zaboravimo na blog, mada u zadnje vrijeme ni fejs mi ne služi za puno toga, ono što me tamo opušta je i dalje jedna obična igrica, pročitam tu i tamo šta drugi pišu i ništa pametno zaista, ali eto, većina nas je pod njegovim utjecajem i dalje...
Danas ne pratim previše ni tuđe blogove, sve se s vremenom promijenilo, puno starih blogera je nestalo pa samim time i to je pridonjelo nemotivaciji na svakoj razini...
Ma da se ne vraćam na staro, samo sam u biti htjela donji post potisnuti i napisati nešto „novo“ pa eto da mi ne stoji staro idemo na novo, pa ću se tako opet motivirati da „maknem“ ovo i tako iz dana u dan blog stoji kako stoji...

Image and video hosting by TinyPic


- 13:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.01.2014., srijeda

Ono kad vidiš 92 umjesto...

Jedna od stvari koju nikad nisam voljela je slaviti rođendane. Nikad me to nije privlačilo i kad već krenu godine gore svaka sljedeća ti pada gore i gore, barem meni. Dođeš u ono vrijeme kad kreneš razmišljati što si do sada napravio tj. što nisi pa samim time da mogu uvijek bih najrađe preskocila rođendan. Nisam sad u nekim godinama u kojima baš moram povlaciti crtu i zbrajati sve, ne trebam pretjerano brinuti oko takvih stvari ali jednostavno htjela sam reci da ne volim svu tu strku oko rockasa.
Otkako se fejs pojavio i znani i neznani ti ostavljaju poruke preko zida pa sam ove godine odlucila prvi put napraviti bojkot fejsu te ga ovog casa prvi put u povijesti deaktivirala dok ne prođe dan, dva, pa da vidimo tko još pamti datume, sigurno ih je malo, hehesretan. Blesavo je kad ti taj dan svi živi zatrpaju zid, a da ga nemaš ne bi te se nitko ni sjetio realno gledajući. Sutra mi je rockas pa živi bili pa vidjelibelj.
Nemam ništa protiv ljudi koji uživaju slaveći naveliko rođendane,svaka im cast, no meni osobno otkako znam za sebe nikad mi se to nije dalo. Taj jedan dan u godini mi je jednako zlo kao i na staru tj. novu godinu, ono kad moraš biti vesel, a tebi potonule sve lađe. Moram naglasiti kako su mi dragi pozitivni likovi, suprotni meni, vesele starije ljude koji s oduševljenjem slave svoje godine, dan svog rođenja, sve ja to kužim, ali meni osobno to ne prolazi, nisam taj tip, nemam to u sebi niti se mogu prisiliti niti želim pretjerano, iskreno govoreći.
I ovaj naziv mog bloga, nikad ga još nisam promijenila, često ga spominjala, gledam ga, uvijek se iznova pitam kad ga vidim.
I što mi godina više donosi?, standardno – Još se nisi udala? - Stara cura?, je, sad već mogu i taj lijepi pridjev dobitibang, no no sikiriki. Nisam u bedu naravno, samo puno puta ne vidim razlog za slavljem, opijanjem, samo zato što je većini to normalno...
Evo da ne moram sutra na posao ja bih najrađe voljela prespavati taj dan i adio dragi moji, srest ćemo se na vašem ročkasu;), bit će mi drago...
Živjeli....

Image and video hosting by TinyPic
I ono nakon svega se čovjek sjeti rođendanske želje, ma vodite me na Vlašić i neka padne snijeg...

- 21:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.10.2013., utorak

"Hotel California"

Nakon dugo vremena opet sam poželjela nešto zapisati, ali samo sebi za gušt, za sebe kako bih se sjetila jednog dana ovog perioda života. Već tri godine (s povremenim prekidom) živim u sobičku u jednom hotelu (zapravo prenočištu zvanom hotel), a zadnju godinu i pol tu su živjeli i radili još „neki“ ljudi. Ponekada sam se osjećala kao da sam u nekom hostelu gdje smo zajedno imali jedan kut za sebe (dio kuhinje) a bogme i cijeli hotel, gdje smo provodili zimu i ljeto, jesen i proljeće. Bio je to na neki način suživot s ljudima s kojima nemam baš neke prevelike sličnosti, ali eto sudbina nas spojila tu gdje jesmo. Provodili smo dane čakulajući, tračajući, jedući, radeći (oni više nego ja budući sam još uvijek jedina koja tu živi, a 10ak km dalje idem na posao u istoj firmi kao i oni samo što oni rade tu u hotelu, a ja drugdje)...
Možda sam zadnji put na neki način o sličnoj temi pisala nakon odrađene prve sezone u kampu, no evo sad sam opet u fazi kad dolazi do određenih promjena, kad će ljudi opet izići iz mog života, otići iz ove kolotečine i kao i prije nikada više ništa neće biti isto...
Danas pjevam – Pusto, pusto, pusto mi je sve... Ostao nas je manji broj koji smo još uvijek tu, ali ne, to više nije isto niti će ikada više biti. Ljudi koji su tu živjeli i radili srećom otišli su ipak doma svojoj djeci tako da nije to ništa tako crno (mada u određenom momentu neće raditi, ali su vrijedni pa ne sumnjam da će si naći nešto) kao što bi se po mome dalo zaključiti no ja pišem iz svoje perspektive i znam da će mi ovi ljudi faliti, da budem potpuno iskrena falit će mi „njihova“ šefica kuhinje, moja kuharica.
Navikla sam se na ovaj suživot... Kroz zadnje tri godine sam upoznala toliko ljudi, ljudi koji samo prolaze kraj mene, s kojima se povežeš i onda na neki način nestanu... Nije to ništa toliko neobično, ali evo ovaj put sam sve to nekako emotivnije shvatila i ne mogu ne razmišljati o tome da je ovo kraj još jednog perioda mojeg i njihovog života...
Šteta što je sve tako završilo, možda se jednog dana i nastavi no neće više biti isto.
Danas se spustila neka čudna magla nad Bakarcem. Gledam slike iz Dalmacije, ljudi na plaži, u moru, a gle čuda Bakarac u magli, sivilu, tami, pustinji. Pustinja danas, sutra, preksutra, poželjet ću neku drugu promjenu. Nekako mi fali dom, jesen u Lici, Plitvice u bojama, fali mi i on... Brišem suze, težak li si živote...


Uploaded with ImageShack.us

Ovim putem zahvaljujem se dragoj kuharici koja me hranila zadnju godinu i pol dana. "Ostavila" je svoju djecu, a nahranila još puno druge dice... Hvala na svemu...


- 19:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.06.2013., srijeda

Timelapse

Evo objavila bih ovdje svoj 2. timelapse video:

Bakarac



Malo mjestašce Bakarac, rekla bih na prvu da tu nemam što fotkati, ali samu sam sebe prevarila. Baš mi je šarmantno ovako sad kad gledam hrpu posloženih fotku u jednom videu i to fotke iz Bakarca...

Prvi timelapse mi je imao više grešaka nego ovaj dok je ovaj malo kraći ali je zapravo samo dio materijala koji spremam za produženu verziju. U zadnje vrijeme lutam okolo s crnim mislima, ali tražeći samu sebe dangubim satima snimajući bezbroj fotografija koje čekaju na ovakav jedan video. Ovaj sam relativno brzo napravila. Sinoć sam ošla do mora u Bakarcu koje mi je btw. 20 metara od sobe, 2 do 3 sata sam sjedila dok je fotić sam radio, otišla sam natrag u sobu i do 1 sat poslije ponoći video je bio out. Imam još materijala snimljenih za napraviti timelapse Rijeke, dovršiti Bakarac, u biti treba jako puno vremena za ovo, a ja ga ponekad imam, a ponekad i nemam, no najbitnije je pokrenuti se pa polako...
Možda mi i je problem taj što bih ja to na brzinu nekako napravila pa samim time uvijek radim greške u koracima, a za ovo ipak treba vremena, dakle treba puno i živaca... Ali, ali me jako i uveseljava, i dok ja gubim sate snimajući fotografije kao što se vidi iz priloženog, video traje tek neku minutu i pol. Isplati li se? Radim to iz gušta pa se nadam da će se ovo još nekome svidjeti, a ne samo meni...
- 12:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.05.2013., ponedjeljak

Moj blog i ja

Dragi moj blože,

jako mi nedostaješ...

Željela sam s tobom nešto podijeliti ali nisam uspjela. Naša komunikacija je prestala, ali da znaš da mi jako, jako fališ. Zbog tebe sam u teškoj depri, ništa mi ne ide, otkako ne komuniciramo kako bismo trebali sve je krenulo naopako. Na poslu me ne slušaju, iskaljujem se na krivim ljudima kao ti nekoć, jednostavno fališ mi. Ne komuniciram s tobom, a tako jako želim no inatim se jer znam da ti nećeš popustiti pa ne želim ni ja, a znam, znam da ću ja ipak prva popustiti i zašto se onda toliko mučim?.
Ne, ja ne mogu da ne pričam s tobom, ja ću prije ili kasnije popustiti ali me zanima kako ti izdržavaš?. Jesmo li stvarno glupi klinci kad nam je tako loša komunikacija, a meni je svejedno užasno žao zbog toga ali ne znam drugačije.
Moja komunikacija može biti poremečena, moja komunikacija s tobom je trenutno preko bloga, pa dragi blože trpi ovo što ti pišem jer vjeruj mi, nije mi lako. Svega se nakupilo dragi blože, otkako se ne čujemo tako često, nemam s kim normalno porazgovarati i nisu problem drugi ljudi, problem je u meni što im i ne dopuštam da komuniciramo jer što će mi drugi kad najviše volim razgovarati s tobom, ako me razumiješ. Blože, samo me zanima zašto?, što sam napravila?, je li baš uvijek problem u meni ili tebi??? Čini mi se da je obostrano, ali više jednostavno ne znam što napraviti, kako se ponijeti. Tvoja tvrdoglavost je jača od moje ili nije? Imam ti toliko toga za reći, ali ne usudim se, tvoja šutnja je i moja kočnica.

Nažalost, našla se dva karaktera toliko slična, a opet različita, žele ići skupa, a ne mogu skupa. Blože, razumiješ li išta što ti govorim?, hoćeš li me nazvati da popričamo, da to riješimo. Blože, bez obzira na sve žalim zbog puno stvari, no od tebe to ne čujem. Žališ li?, jel ti krivo?, imaš li mi što za reći??? Pitam se...


Uploaded with ImageShack.us
- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.03.2013., petak

Čušpajz

Nisam prestala sanjati o putu oko svijeta, o nekom možda boljem poslu (kažem možda), o nekom svom hobiju, no da se zamaram oko toga, ne, više ne. Ponekad mi se čini da sam nekako stala na noge, čini mi se da i dalje sanjam ali s nogama na tlu. Svakodnevno dobivam na desetke molbi za posao, možda mi to otvara bolje oči, možda žalopojke ljudi otvaraju pomisao da mi i nije tako loše, da cijenim i ono malo što imam. Zapravo, nije da se trudim pročitati te silne molbe što stižu, ali nevjerojatno na što sve nailazim kod tih molbi, neke me nasmiju, neke rastuže, a do nekih mi uopće nije stalo. Čisto da malo pojasnim, nisam poslodavac, samo sam jedna od onih koja prenosi molbe šefovima, jedna od onih koja ne odgovara na te molbe mada bi mogla, jedna od onih koja ponekad otvori oči i pročita što piše, a ponekad i zatvori oči, priznajem- čovjek sam, sa svim svojim manama...

Image and video hosting by TinyPic

Danas kad je na burzi toliko nezaposlenih, toliko ljudi koji žive s minusom na tekućem računu, toliko ljudi s ovrhama, dolazim do pitanja je li smijemo još sanjati??? Ponekad mi se čini da smo nacija koja živi u oblacima, ne živimo sa svojim mogućnostima, ali ispada da zaista i ne možemo živjeti sa svojim mogućnostima jer ako je doma prihod nula, a čovjek mora nešto jesti i piti onda to zaista nije život sa svojim mogućnostima, nego uspjeh preživljavanja s debelim minusom na računu.. Možda je bilo bolje dok su se novci davali u plavim kuvertama, dok ljudi nisu živjeli u fikciji da s minusom mogu raditi sve što požele tj. kupovati...
Hoće nam nametnuti da radimo do 67. godine života,a ljudi ni sa 20, 30 godina ne mogu naći neki pristojan posao, zašto onda jednostavno ne kažu: “S posla na groblje“, a ne:“ S faxa na posao.“ Kako su nas samo lagali, kako nas samo lažu...
Pa ne znam više ni što bi se trebalo desiti u ovoj državi da ljudi izađu na ulice, mi smo samo jaki ovako preko interneta, pljujemo po svemu, ali ničiju stolicu uzdrmali nismo..
Iskreno govoreći radim pa ni nemam vremena za izlaziti na ulicu, koji put ako slučajno odem nešto poslovno obaviti u centar Rijeke začudim se koliko ljudi ima na korzu, pitam se što rade tj. je li itko tu radi???
Isprintala sam najmanje 500 molbi u mjesec dana, kud s tolikim nezaposlenima?, tko će pokriti njihov minus?, tko će ih zaposliti? Iako gledam ima svakakvih i radnika, malćice mi se čini da ni ljudi nisu svjesni da u današnje vrijeme nemaju nekog prevelikog izbora, ili ćeš prihvatiti ono što ti se nudi pa zapeti i raditi ili ćeš doma sjjavascript:%20void(0);editi i kukati, nema se previše izbora zar ne... Na takvom sam poslu da gledam i jednu i drugu stranu i čini mi se da obje strane imaju svoje mušice, teško je naći neki kompromis, cijeli svijet je u banani...
Naravno, najtragičnije je što nam se sve još svodi na veze i vezice, o tome mi je prenaporno i razmišljati, nema tu pravde, ali tome smo i sami krivi pa zato opet kažem ako se neću žaliti onda neću ni kukati. Za puno toga smo sami odgovorni, nažalost bogati se bogate, a sirotinja ostaje sirotinja.
Ovo je još jedan moj čušpajz nakon dugo vremena, ne volim čušpajz, ali ovaj će se nastaviti... Sigurno...

Image and video hosting by TinyPic



- 22:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.10.2012., ponedjeljak

Đir po Krku

Zadnje dvije godine živim 5 minuta auto vožnje od Krčkog mosta. No preko mosta tj. na Krku sam bila samo jednom i jednom sam barkom bila ispod mosta. Kako ovih dana živimo bablje ljeto jučer je bio idealan dan za izlazak u prirodu, vani na sunce. Iako sam ovih dana više htjela ići u gorje, uz neko jezero i šumu, na kraju je ispalo da idem preko krčkog mosta. Nije bilo nikakvog plana, jedino je obaveza bila Bakarac-Klenovica, a zatim na povratku idemo preko mosta pa da vidimo dokud ćemo. Prvo mjesto gdje smo se odlućili zaustaviti bile su Njivice.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

More mi nije djelovalo hladno, vidjeli smo prve kupaće, culo se puno Slovenaca i naših domaćih gostiju, ispijale su se kave na suncu, predivan dan.

Nekoliko kilometara dalje svratili smo u Malinsku, primjetila sam nekoliko napuštenih hotela uz samu šetnicu, jako ružna slika za vidjeti, tik uz more zarastao hotel, šteta.

Image and video hosting by TinyPic

Opet nakon Malinske vidjela sam da nije daleko ni Krk, sve se nadovezuje jedno na drugo pa kad smo već platili mostarinu red je bio voziti se dalje. Obišli smo stare ulicice grada Krka, naišle na neki restoran bosanske kuhinje, nažalost zatvoren. Koliko sam mogla primjetiti cijene ćevapa su se kretale od 45-60kn, previše za mene, još ako nema lepinje...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ovo piše Bosanka iz mene pa ne zamjerite što sam samo eto zapamtila cijene ćevapa, ali vjerujem da bi mi se zamantalo kad bih još gledala silne morske specijalitete no kako to i nije moja klopa nemam što ni reći osim da su tu i tamo imali negdje na cjenicima foru tipa 15-20% popusta što mi se činilo zgodno. Ali još jednom sam se uvjerila da naše cijene na moru nisu za mog džepa ni u 10.mjesecu očito...
No dalje nakon Krka slijedio je Punat. Jako lijepo uređeno mjesto, marina prekrasna, tu smo dočekali i zalazak sunca, masline okolo, dalo bi se provesti odmor i tu da smo dubljeg džepa.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Nakon Punata skrenuli smo za Staru Bašku. Tu je pak predivna plaža sa fotke i okolo suhozidi, i hrpa natpisa od kamena što su se ljudi mućki potrudili napraviti, hvale vrijedno.

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Kroz Staru Bašku smo prošlu uskim ulićicama, sreli nekoliko ovaca i odjednom prošli neku rampu, stigli do slijepog puta. Vozila sam samo pravo glavnom cestom kroz mjesto i odjednom došla do kraja. Na vrhu brda, na kamenu i jedini znak je slijepi put, budali dosta, ajmo natrag, a zna se da se mrzim voziti putem koji sam već prošla. Na sljedećoj raskrsnici sa znakom skrenuli smo za Bašku, tu je već počeo padati mrak, vidjeli smo plažu i ajde natrag.

Image and video hosting by TinyPic

Želja mi je bila posjetiti Vrbnik, no kako je već padao mrak, benzina je bilo manje, odlučili smo natrag starom cestom kojom smo i došli. Nešto moram ostaviti i za drugi put. Tankanje benzina na kopnu, uvjerila sam se da Krk i nije baš tako veliki otok, razuvjerite me ako mislite da to nije tako ali jako brzo se dođe od Baške do krčkog mosta pogotovo jer je i cesta jako ugodna za voziti. Žao mi je što nisam imala kupaći na sebi jer bih se sigurno okupala. Drago mi je da sam vidjela Krk makar i ovako brzinski, bilo je fora voziti se iz jednog mjesta u drugo. Najviše me oduševio put do Stare Baške, plaža na Baškoj, marina u Punatu, lijepe plaže u Njivicama. Ma lijepa naša, samo da je više slobodnih dana za ovakav gušt, da je više babljeg ljeta tako da se sad ne moramo gužvati sa turistima već i dalje uživati u suncu i moru...
I moram li još što reći?, ah, da je još malo više i novaca, dalo bi se i preko do Cresa. S ovakvim tempom slobodnih dana i dubinom džepa sinko moj i lijepa naša će biti prevelika za obići...
Ma šalim se, upravo sam htjela reći da s malo benzina možeš obići cijeli Krk, samo se treba pokrenuti i sve nam je tu na dohvat... Jedva čekam sljedeći đir, samo za vikend najavljuju i snijeg a još nisam kupila nove gume. rolleyes
- 21:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.10.2012., ponedjeljak

"Lijepa naša Budimpešta"

Prvo- kome se ne da čitati neka odmah ode na fotke!!!

Nakon dugo vremena evo mene natrag. Stari dobri blog, otvoren davno prije facebooka, twittera, nepravedno zanemaren. No, evo, nakon nekog vremena čovjek se poželi vratiti, s razlogom naravno. Naime, kratki izlet u Budimpeštu me potaknuo da ipak napišem koju rečenicu jer se nekih stvari želim sjetiti i za nekoliko godina a za to mi je ipak najbolje rješenje blog. Ovih dana nakon sezone sam napokon došla doma i prvo što sam isplanirala s frendicom je bio odlazak u Budimpeštu. Cijena je bila koliko toliko povoljna, 2 noćenja u hostelu = 500 kn zajedno s prijevozom. Polazak je bio planiran 06.10. u 5h ujutro iz Zagreba, a povratak u popodnevnim satima 08.10. Kako frendica i ja putujemo iz Gospića odlučile smo ići petkom popodne vlakom, a navečer završiti u hostelu Lika kako i priliči osobama koje putuju iz Like, valjda.

Međutim, večer u Zagrebu smo započeli sa sladoledom u Vinceku, prošlo bilo 11 h u noći, sjeli kod Mimare razmišljajući hoćemo li do Save?, na spavanje? Ili nešto treće...
Odluka je dugo trajala no na kraju smo u samim minutama prije ponoći odlučili potražiti hostel Lika koji je u blizini zagrebačkog autobusnog kolodvora.Međutim, nakon što smo pronašle hostel na vratima je pisalo ručno napisanim slovima da rade do 23h. Zakasnile smo, mada mislim da smo i same krive kad smo u najavi preko maila rekle doći do 23h i tad nam nitko nije odgovorio dokad rade, il su računali da ćemo sigurno stići ili su nas elegantno prekrižili ne želeći nas ni čekati poslije 23h, ne ljutimo se, same smo si krive...

Službeno smo ostale bez smještaja, valjalo je negdje boraviti do 5h ujutro. Nismo nikoga ni željele pitati da nas primi kad već nismo unaprijed spremile "plan b" tako da smo odlučile boraviti na kolodvoru. Bilo je i to nadasve uzbudljivo, prvo gledaš što drugi rade, sjediš, zaboli te tur od toga, zatim te počme hvatati drijem, ne možeš zaspati sjedečki, onda se opustiš, nekako i ispružiš na neudobne stolice kakve više rijetko gdje možeš i vidjeti. Gadiš se sam sebi gdje moraš ležati, ali ležiš i na kraju gle čuda malo i zaspiš. Zatim te neko opet probudi, legne nasuprot tebe pa se ti premjestiš jednom, dvaput, još koji put zatvoriš oči i tamo negdje iza 3h odlučiš popiti i prvu jutarnju kavu, ah ta prva nakon „dugog“ sna...

Sve u svemu nisu ti kolodvori ni najgore što ti se može desiti, ali ne dao bog da tako moraš svaku večer. U 5h smo trebali biti kod Mimare, a tamo negdje oko 4:40 na tramvajskoj smo shvatili da nam tramvaj na toj stanici još ne vozi...
Valjalo je požuriti pjehe, nekako smo uspjele hodajući doći preko Lisinskog do glavnog kolodvora i sreća se osmjehnula kad je u tom trenutku naišao tramvaj koji ide u našem smjeru. Stigle smo na knap, nismo jedine kasnile pa su nas čekali s busem kojih 5minuta no onda je slijedilo još jedno neugodno iznenađenje. Ušle smo u bus i bilo je samo jedno slobodno mjesto do jedne cure, a tu su se nalazila i još 4 pomoćna sjedala odnosno prostor za dječja kolica sa onim sjedalima što se preklope, bez normalna naslonjača. Nismo se u tom trenutku bunile jer onako zadihane bilo je samo važno da se krene. Završile smo na pomocnim sjedalima, a nikad nisam bila osoba koja kasni, eto mi kazne...
No ubrzo smo shvatile da 5 sati na tome mjestu i neće biti baš udobno za putovanje, no iskreno nisam se toliko opterečivala s tim no nije bilo pošteno da svi imaju normalna sjedala osim nas dvije, osjećala sam se kao u magarecoj klupi... No na kraju smo još završile i na podu jer nakon neprospavane noći i neudobnih sjedala i pod se činio boljim rješenjem pa smo tamo sklopile malo oči pa eto doživjesmo i to da sjedimo na podu u busu iako smo casno i pošteno platili kao i ostali, ali valjda već svi znamo da život nije fer pa nek bude, ima i gorih stvari...
Još jedna stvar nam se desila kad smo stigle u hostel da smo morale čekati na check in, odnosno neki su se već i smjestili ali naša soba nije bila spremna, no ni to nas nije izbacilo iz takta. Dobile smo 8 krevetnu sobu dok su neki i 6 krevetnu, ali nismo se žalile, bit će da se netko urotio protiv nas, hehe...

Nego, raspisala se o ovome a o Budimpešti ni rijeci, prođe me već volja za pisanjem budući nisam planirala krenuti u ovome smjeru ali je tako ispalo...
Grad kao grad je zbilja predivan. Puno toga smo obišle u tri dana, vjerujem da nekim normalnim tempom bi nam za to sve trebalo tjedan dana, ali smo željele vidjeti što više toga tako da nismo gubile vrijeme ni na velike ručkove, sjedenje, spavanje nego smo željele što više toga vidjeti...
Bile smo smještene gotovo u samom centru tako da smo pješice mogle obići velik dio znamenitosti ali svejedno smo uzele dnevne karte koje važe za bus, metro, tramvaj i koristile smo prijevoz kad više ne možemo hodati pa skratimo put do neke točke ili se pak samo vozimo pa gdje izađemo. Prvi dan smo već obišle kraljevsku palaču i ribarsku tvrđavu s koje se pruža predivan pogled na grad, pogotovo na neizostavni pogled na parlament. Na tvrđavi smo dočekale predvečer tako da sam iskoristila svaki trenutak i za poneku fotku jer na kraju krajeva uz fotke neke stvari neće pasti u zaborav...

Razveselilo nas je što Budimpešta zaista nije preskupa tako da nismo morale šparati, trgovine su bile jako povoljne. Što se tiče hrane nikad nisam volila eksperimentirati pa sam pucala na sigurno no na kraju je ispalo da sam u Budimpšeti pojela najgoru pizzu u životu. Mađari kao Mađari, cijelo ljeto sam se mučila s njima u kampu tj. općepoznato mi je bilo da se s njima najgore sporazumijevam odnosno malo tko bi od njih znao ikakav strani jezik osim svoga i za Mađarsku sam se odlučila zapravo iz razloga da vidim hoću li moći doći kod njih i pričati na hrvatskom, željela sam samo vidjeti njihovu reakciju na to. Naravno da je to bila nemoguća misija osuđena na propast ali sam bila izrevoltirana činjenicom da mi je puno Mađara dolazilo tijekom ljeta i pričalo na mađarskom kao da su doma, a da ne kažem da im jezik ne sliči ni engleskom ni talijanskom a bome ni njemačkom iako su mnogi od njih znali reći da pričaju njemački pa bi se na kraju ispostavilo da nemaju pojma... No dobro, ni ovaj put se nismo najbolje razumjeli ali ovaj put ja nisam gubila živce, držali smo se svog pravca i dobro nam je išlo...
Drugi dan smo posjetile narodno kazalište, brdo Gellert, prekrasnu crkvu u stijeni što me zbilja fasciniralo, Margitin otok i Japanski vrt i navečer nas je stigla kiša kod parlamenta i nije bilo baš ugodno ali preživjele i te čari prirode.

Treći dan smo iskoristile za posjet trgu narodnih heroja i dvorcu Vajdahunyad i taj dan su me konačno "napustile" noge. Već oko 2 sata popodne sam jedva čekala da se dovučem do hostela, da negdje sjednem, pa na kraju krajeva neka to bude bus. Plan je bio da u busu sjednemo na normalna sjedala ali i ovaj put smo ispale budale kad su nam rekli da se vratimo na svoja mjesta. Iskreno nije mi se dalo prepirati, predobro mi je bilo da bih se opterecivala stvarima koje ocigledno nisu poštene ali ponekada radi svoga mira bolje šutjeti, uostalom imale smo o čemu pričati cijelim putem pa na kraju nismo ni osjetile da nam je toliko neudobno. Najgore iznenađenje nas je dočekalo ponovo u vlaku kad smo iz Zagreba do Gospića putovale 4:30 sata koliko nam je trebalo i iz Budimpešte do Zagreba. E zažalile smo što smo uopće išle vlakom i zaista mi nije jasno kako željeznice opstaju s obzirom na takav (ne) profesionalizam. Bilo nam je jasno kad smo stajale u Vrhovinama da čekamo drugi vlak da se mimoiđemo, ali nikakve obavijesti radi polusatnog stajanja nije bilo. Još jednom se pokazala nekultura ljudi kad su spavali u kabinama dok smo mi opet gle čuda završile na nekom prostoru gdje su stajali bicikli i nismo imale normalna sjedala a drugi bi si cijelu kabinu zauzeli i bezobzirno spavali dok smo mi bili pristojni i nismo ih budili (jednom sam prošla pa im pokuckala na vrata, nisam izdržala da to ne napravim, ljubomora nema šta...)
Sve u svemu dalo bi se naslutiti da se puno toga urotilo na nas vezano za sami put tamo i natrag, ali što se tiče Budapest zaista oduševljene gradom i svime oko njega...
Pa na kraju ispada da sam pisala o svemu samo ne previše o Budimpešti, ali o tome će i tako najviše reći fotke, a to je ono najdraže što imam, naravno uz uspomene...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic



- 23:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< siječanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off





Više od toga

Remi:
Mi smo mala zemlja s velikim talentima
Za sve imamo svoj pandan, to nas čini sretnima
Hrvatski Idol, ne Američki, šancamo zvijezde na traci
Na prvenstvu trasha, mi smo prvaci.
Ima nas 4 milijuna od Iloka do Brijuna
Imamo prirodno bogatstvo, al nemamo kuna.
Svaki do 4 milijuna voli stati pred mikrofon
Kolko teško mora biti pogoditi ton?
Ma dajte, pa to je laka lova bez dozvole radne
Kad nam neće dobro ići, mi ćemo svirati svadbe
Svi bi se slikali, lickali, oblačili i skidali
Pokazivali kolko su nezamjenjivi
Stari rokeri su mirni i rade u banci
Izdaju «Best of» izdanja i briju da su junaci.
Evo i šlager pjevača kad se lovica potroši
Obrađuju Indexe jer to se sada nosi.
Tekstopisci traže inspiraciju na dnu čaše
Ako pjesma nema smisla, plati tamburaše.
Kad presuše ideje i usmrde se refreni
Zaustavi se vjetre, a ti pjesmo kreni!

Uapapapaaa…

Shot:
Mi smo,
Mala zemlja na velikom ego-tripu, za
Dom bi dali život al iz džepa niti lipu, imamo
Velike zvijezde i male tiraže
Sviramo festivale i skupe playback gaže, imamo
Taj neki Jet-Set, o njima sve se sazna, al
Čim se bave ti ljudi – to nitko ne zna, kod
Nas ima svega, pjesmica na tri tona, a svi
Šute da je to maznuta talijanska kancona
Prodaja pušiona, al šta s tim ljude davit
Pokaži dekolte i Story će to objavit
Bitni su mediji, ko te pita jesi talentiran
Samo budi prisutan i uspjeh je garantiran, imaš
Nogometnu, Božičnu, pjesme za svaku prigodu
Mase plješću autoru a autor svome prihodu
Albumi po formuli za svakoga po nešto, par
Brzih, jedna spora, sve obrađeno vješto
Estrada ne voli da ju se zove tim imenom,
Dj-i su u svađi, a rokeri bore s vremenom
Reperi briju sad na pare i drolje
Lagano curimo prema dolje...

Refren:
Treba mi više od toga,
Svaka mi pjesma zvuči isto odoka
Treba mi više, treba više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga.

Trebam više od toga,
Dosta mi je i budnica i folkova
Treba mi više trebam više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga!

Uapapa parara raa…

Remi:
Kad ne razumiješ glazbu, samo reci «to je jazz»,
Karijera ti blijedi? Odi Glumičiću na rez
Pronađi svoga kuma, to očigledno pali
Ili pjevaj o domovini i što smo sve za nju dali
Ako ništa drugo, svirat ćeš bar u dijaspori
Udaraj na nostalgiju, to najjače zaboli
Pokušaj bar jednom upasti na Doru
Ili na neki festival što se održava na moru
Za nastup si obavezno moraš uzeti plesače,
Znaš da je bolja pjesma, ak' se uz nju više skače.
Ak' nemaš izdavače, financiraj album
Zašto da javnost uskratiš za svoj talent i um
Obavezno moraš snimit bar 2 spota
Da svi vide kako divan glas prati i ljepota
Ne zaboravi stilistu, to je važno jako
Uz estradu našu i kamen bi proplako!

Refren:
Uapapapaaa…

Treba mi više od toga,
Svaka mi pjesma zvuči isto odoka
Treba mi više, treba više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga.


Trebam više od toga,
Dosta mi je i budnica i folkova
Treba mi više trebam više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga!



Prsti jedne ruke

REMI:
Zdravo stranče, daj ti ispričam svoj život
dok sjedim na klupi u parku s tobom i pijem tvoje pivo
Fala na pljugi opet sam u kurcu s parama
i kad ih imam svrbe me takva sam još od malena.
Nisam jedino dijete al sam razmažena ko kraljica
pa ne cijenim darove što Bog ih pred me pobaca
I nisam stara, pa nisam mudra da prepoznam
dobre ljude što me vole, suviše sam neurozna.

Pažnju dajem poznanicima usputnim ulizicama
ego se osjeća bolji kad mu je sve po volji.
Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.

Uhvatim se kako jaučem da sam usamljena duša
od šume ne vidim stabla i pravo uho što me sluša

Dragi stranče, već teško držim ravnotežu
sad će jutro, idem kući, glava puca, kapci stežu
I hvala bogu - što ću u novi dan uć trijezna
i reći frendovima ovo što niko još nezna:

SHOT i MERI:
REFREN:
Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne kažem to često, hvala na potpori.

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi.

SHOT:
Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priću, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao




(What's So Funny 'Bout) Peace Love And Understanding

As I walk through
This wicked world
Searchin' for light in the darkness of insanity.
I ask myself
Is all hope lost?
Is there only pain and hatred, and misery?

And each time I feel like this inside,
There's one thing I wanna know:
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?

And as I walked on
Through troubled times
My spirit gets so downhearted sometimes
So where are the strong
And who are the trusted?
And where is the harmony?
Sweet harmony.

'Cause each time I feel it slippin' away, just makes me wanna cry.
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?

So where are the strong?
And who are the trusted?
And where is the harmony?
Sweet harmony.

'Cause each time I feel it slippin' away, just makes me wanna cry.
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?


SAMA

REMI:
Kako bi bilo da za nekih dvaest godina
pogledam natrag i shvatim što sam propustila
Kak bi mi život izgledo da sve se svodi na
uzdisanje za snovima što sam popušila.

Dok su mi svi govorili ne budi blesava
Ziher je ziher kolotečina je sigurna
Nađi si poso, ko još živi sam od pjesama
Ipak sam zagrizla bez žaljenja

I ko zna da li bi imalo sebe voljela
da sam bar jednom po tuđoj želji zaplesala
I moje odluke, nisu uvijek razumne
al su najbolje – za mene ispravne.

REFREN:
Daj mi da sama probam
Ja znam što je najbolje
Daj mi da sama hodam
sama ću uspijet sve.

Daj mi da sama probam
Lako ću naučit se
Daj mi da sama hodam
spremna sam na najgore.

REMI:
Tvrdoglava sam pa ne pristajem na uvjete
Kad jednom pogneš glavu, drugi put te ucjene.

Ne trebam poduku, ni tuđe zlatne savjete,
ako su zlatni, što ih na sebe ne primjene.

Jučer mi pružaju ruku, ko fol, da pomognu
Danas mi ta ista pomoć dođe na naplatu

Jučer mi nude da za mene vezu potegnu
Danas podvaljuju, da zbog njih sam tu.

Sorry al nebi htjela da za dvaest godina
pogledam natrag i shvatim što sam propustila.
Pa slušam srce makar zvučalo otrcano
Jednostavno – za mene ispravno.

SHOT:
pusti me da pogriješim sam, čak da grešku ponavljam,
bitno da pokušam, sve isprobam jer nije me sram,
i kad griješim neka griješim, pa što se to tebe tiče,
mogu sam, samo znam da ne trebam tvoje priče,
neću bit ko ti, poslije si mislit što bi bilo,
mi smo drukčiji, meni se drukčije dogodilo,
posložilo da je kako je - bolje il lošije
pusti me, oću sam probat sve,
ne ne ne trebam savjete, ne trebam te da me vodiš,
ne ne ne trebam borca da za mene bitke vodiš,
imaš svoj život, sam po svome živi ga,
mene pusti da pokušam sam,
ak ne uspijem - a jebi ga!

IZ DANA U DAN

SHOT:
kolko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos al standard nam se ne diže
dani ponosa i slave… i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju?
dugove, račune,
rate kredita nas guše a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit plaćanje bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad
stara štednja se otopila
ošla na ono bitno: pojela se i popila
bez svega smo ostali, prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to prek noći dogodilo

REMI:
koga da pitam brate ko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali životne stvari poskupile
i di smo sad?
napokon mirni,
napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al sad smo siromašni
dali smo svoje snove za ovu zemlju i nije nam žao
al usput se našao domoljub veći od nas pa pokrao sav višak
radili al nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate trud što smo uložili
di smo sad?
opet sve ispočetka
za kolko nisko idemo od ponedeljka do petka
kolko danas vrijedi naš rad
imali smo sad nemamo
di smo sad

Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan…
Koga da pitam brate, tko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
i di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti,
nema poštene vlasti
sve sami konvertiti
obećanja su jeftina a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ćeš nije narod glup
hoće standard,
hoće lovu,
hoće živit,
hoće sve
a to čekaju
i čekaju
i čekaju
i popizde
jer nema smisla, režije su visoke, minus je preduboko
sve to traje predugo
narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo bolje je neg danas
drugi divljaju galame dok ih puca nacionalni zanos
i... pitam te... pitam te...
di smo sad
dalje radimo na crno ispod cijene al' do kad
ko će vratit dostojanstvo, ko će platit punu cijenu
dat nam tol'ko kol'ko vrijedimo da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se «kolko nisko spao sam»
pa kako onda ostat ponosan....

BRIDGE:
REMI:
i reci mi sa smo mogli promijeniti svijet
reci mi molim te
i da će djeca što dolaze imat nasljeđe za ponijet
SHOT:
i reci mi da nismo sve dobro uništili
reci mi molim te
i da ću moći mirno spavati od savjesti
REMI:
reci mi da možemo izgraditi, da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage stvorit nešto prekrasno

SHOT:
i već sutra volio bih otvoriti oći pa da budem zahvalan
al ne mogu pa stisnem zube i hodam iz dana u dan




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se