MOJ DRUG MURPHY
Sinoć prolazim autom kroz grad. Ništa čudno, da nije Murphyjevog zakona. Naime, snijeg je i ove sezone iznenadio odgovorne za održavanje cesta. Negdje oko ponoći, kad je spomenuti već dobrano napadao, a sitna bijela artiljerija sve upornije vršila atak na moju šoferšajbu, ralica se taman dala u ispunjavanje svoje funkcije. Naravno, vozeći IZA mene cijelim putem. Hrabro je krčila puteve onima koji se vraćaju iz disco-života, a nas koji putujemo iz poštenog života – nitko ništa ne pita!
Probijem ja tako put ralici sve do one famozne uzbrdice na kojoj svi redom padaju pri polaganju vozačkog ispita i upale mi se lampice. Ne na kontrolki već one u glavi. Što ako prednja vuča na mom autu ne uspije pravovremeno zašlajdrat po onom snijegu, krenem unatrag, opalim ralicu, razbijem auto, zaradim šancov ovratnik i tužbu vozača ralice, ne stignem kući u komadu i postanem atrakcija slučajnih prolaznika?
Ništa. Skrenem ja u prvu sporednu ulicu pa pojurim, u prosjeku 25km/h, ravnijim dijelom grada. Uzimajući u obzir brzinu vožnje; 90% jednosmjernih uica u koje ne smijem skrenuti da si skratim put (osim ukoliko baš inzistiram na kaznenim bodovima i prekršajnoj prometnoj prijavi); zamagljenu šoferšajbu i šetače po cesti, vješto izračunam kako će mi do kuće trebati cca 36-48 minuta. U nekim normalnim okolnostima i idealnim vremenskim uvjetima (uračunajmo tu i dan, a ne noć), za ovu rutu trebalo bi mi 6-9 minuta (uzimajući u obzir i crveni val).
Ipak, stigla sam u komadu. I ja i auto i ralica. Taman negdje u vrijeme kad se normalni ljudi bude i spremaju na posao. No, ipak, osjećala sam se svjetski – pobijedila sam Murphyja!
No jedno mi se pitanje još i sada mota po glavi:
zašto se pri asfaltiranju cesta i puteljaka, naprimjer, ne uvede neko podcestno grijanje punjivo solarnom energijom, pa da i mi imamo poštenu bljuzgu kao svaki grad koji iole drži do svog ugleda?
Ako mogu trgovi, što ne bi i ceste?
