...- --- .-.. .. -- - .
Pokušavam reći nešto... Više...
Onako...
Da produbim ocean riječima i snagom misli sagradim most.
Da srcem vidim nevidljivo i pomaknem planinu...
I sad... Znaš...
Ma da smo i obični, to bi bilo samo uredu.
Ovako - oduvijek je tako.
Onaj dodir kojeg koža ne osjeti.
Onaj od kojeg duh postane svoj...
Od kojeg se reflektira svako dobro djelo.
A sada - lezi kraj mene...
To je zapovijed. Manja od želje.
Iako to znaš, al` moram ti reći:
mi smo tisuće godina stari. Onako, davno zaboravljeno - stari.
Ali... Oduvijek je tako.
BIT ĆU JEDNO
Sinoć sam hodala sama. Kiša se taman dobrano izmorila. Samo je odsjaj povremenih farova na cesti još govorio o njoj. I moje mokre cipele. Na uglu glavne i sporedne, dvije su djevojčice upravo ukapale uginulog kanarinca. Hm... Preteško za moje misli. One su vodile borbu s kometama. Svoj sam prorok. Sve sam svoje Gordijeve čvoreve raspetljala. Sve lažne planete i sve sitne živote kao kanarinca ispratila. Sad... Dvije komete vidim. Približavaju se jedna drugoj. Pravocrtno. Ne znanstveno. Proročki.
Ne vidite, jel`?
O, bojte se!
Veliki će prasak tek da uslijedi!
ZNAK MJESTO RIJEČI
Imam nešto... Važno. Kajdanku.
Doduše, ne znam s notama.
Al`, baš ću u inat sluhu, ispuniti cijelo crtovlje!
Netko će već znati.
Svirati...
Točno pogoditi svaki ton, intonaciju...
Bit će to simfonija!
KATEGORIZACIJA DODIRA
KALSA 5.
Iritacija iliti Kako Sam Postala Ohlofob
Vrijeme radnje: listopad 1990., vrijeme polaganja zakletve septembaraca
Mjesto radnje: hodnik putničkog vagona. Bez rezervacije! (uvijek je bilo više rezervacija nego mjesta)
Likovi: dvojica brđana, guzata baba, uspaljeni adolescent i moje iziritirano ja.
Scena 1.
Desnim obrazom trljam čađavi prozor vagona dok mi se nokti lome po onom Ne Naginji Se... S moje lijeve strane, nepogrešivom intuicijom, iznenada prepoznah snažan udarac u nogu. Okretno odlijepih obraz od stakla te prodornim, čelično hladnim i prijetećim pogledom uputih znak pitanja dvojici brđa koji su, uzgred budi rečeno, ilegalno i također bez rezervacije ušvercali cijelo prase na ražnju, a oni će meni obzirno:
- Pomakni se malo, gospojice. Da te ne zamastimo.
`Ajd, to već nekako istolerirah. Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog proždrljivosti.
Scena 2.
Laka srca ustuknuh udesno te se još malo stisnem uz čađ i Ne Naginji Se... Kadli! Oštrim njuhom opazih snažan miris netom pokošena sijena. Jest da me bilo strah otvorit još i oči, al` zapravo nije bilo ni potrebe još i za dodatnim osjetilima s obzirom kako je dotična svojim guzovima već odavno napravila mjesta. Doduše, ne bi to tako loše ni bilo, da sam muškarac. Ovako - svaka čast babinim guzovima, al` i moji bi malo mjesta. Taman kad pomislih na primirje i počeh kontrolirano i s namjerom slinit po prozoru, trgne me iz te idile pečatiranje babine štikle po mojim već odavno otečenim stopalima.
Scena 3.
Instinktivno i znalački odbacih se pol` koraka unatrag. E tu me dočeka uspaljeni adolescent trljajući se o moje bedro. Nisam se više imala gdje pomaknut, a pravo budi rečeno, bilo mi dečka malo i žao...
Čestitam, majstore! upravo si imao nezaboravan odnos s mojim umjetnim kukom!!!
MOŽDA...
Jednom sam dangubila Istrom. Zapravo... Puno više od jednom, ali i jednom mi je bilo dovoljno da se blesavo zatelebam u terakotu. Na karti ucrtanom putu prema Motovunu, bezobrazno mi se ispriječilo jedno mjestašce čudnog, nedomaćeg imena Karojba. Selce od nekoliko kuća s pitomom populacijom. Ali... Moje oko spotaklo se o jedan napušteni, kameni kućerak. Ne kažun. Više onako... Privatna citadelica obrasla hladom divljeg bršljana.
Sad se nešto zaplićem o misli: pošto me lozovi ne idu, da ja ipak uselim u taj kamen? Onako... Ilegalno. Da samo netko zna. Da se utaborim tamo dok me zločesti ne deložiraju. Oni neki... S parama od lozova. Da ostanem tamo makar toliko dok škurama ne ispričam i zadnju tajnu jer... Ja sam od onih koji još uvijek traže oblike u kumulusima; koji vide lice, a ne pun mjesec; koji snove ne prepričavaju naglas... Malo sam Zemaljska. Puno je Ere u meni.
Ne volim sebe kroz citate, al` jedan mi se tako dosadno uporno nameće:
Ako nisam za sebe, tko će za mene biti?
Ako sam samo za sebe, tko sam ja?
Ako ne sada, kada?
Sumnjam da je gospodin Fromm kroz ovo mislio isto što i ja, pa... Svejedno!
Ja sam za sebe i svoje "drugo ja" koje me hrabri i plaši istovremeno.
Za druge sam toliko dok imam ID i JMBG.
Sada sam jer... `Ko zna hoće li KADA ikada doći.
NEMAM PUNO...
Nikad ne idi brže nego tvoj Anđeo Čuvar može letjeti!
15.10.2007. | 11:29 | 11 Komentara | Print | # | ^JA SAM DRŽAVA U DRŽAVI
Svaki petak sahrani četvrtak. I svaki četvrtak sahrani srijedu. I svaka srijeda... Jest, teoretski. Zakopavam dane na kalendaru kao pas kosti, ali... S vremena na vrijeme izvlačim ih iz dubine i onda opet iznova uživam u njima. Glbam ih, tražim ostatke, igram se s njima... Znam točno gdje ne smijem zagristi! Ali... te sam kosti ionako spalila. Dobre samo zakopam. Hranim se njima svaki put kad ove današnje nisu dobre. Kad mi meni nije baš po volji; kad je servirano bljutavo i bezukusno, ja trikom izvučem svoju lopatu punu vijuga i... Otkopam. Tako jednostavno.
Ovih dana, hranim se od svakog prethodnog. Živim PO njima i ZA njih. Marširam kroz dan koji prolazi kao najprimjereniji vojnik dobro izdrilan da sluša i izvršava zapovijedi. Točno znam kad će nadređeni dignuti glas. Kad će novi Nalog za dužnost. Točno znam što se očekuje od mene pa udovoljavam prohtjevima onih koji samo misle da su negdje daleko iznad, ali... Njihovo znanje ovog vojnika toliko je prizemno... Moj stijeg nema samo tri boje. Nema čak ni grb. Ni koplje. Moj stijeg je Dan Prije. I Dan Prije Dana. I... Moj stijeg ima previše boja. Nijansi za koje nitko od nadređenih čak ni zamisliti ne može. Ja svoj stijeg sama bojam!
LAKU NOĆ, MIŠEVI
Stajao je pokraj onog istog stupa na onom istom sumnjivom mjestu gdje je i započeo. Nadao se da će ondje i završiti. S traganjem. Pokraj njegovih nogu motao se mačak. Jedan od onih koji silom žele biti nečiji, ali im narav nalaže drukčije. Samosvoj ga je samo odgurnuo. Ne bi bilo dobro da se s njim sprijatelji. Ne bi bilo... Odano.
Poranio je i... Sad i tih nekoliko minuta izgleda predugo. Zbog želje? Očekivanja? Ne. Zbog blizine.
- Evo me. Ja sam Gala.
- Ja nisam Dali.
Samo se nasmješila i lagno, u znak razumijevanja šale, sklopila oči.
- Idemo nekamo?
- Samo hodajmo.
- U kom smjeru?
- Svejedno. Jesi li ikada razmišljao kako je tvoj istok nekome zapadno?
Tek tada ju je pogledao. Imala je običnu kosu i obično lice; majicu s lošim leopard printom; neku jednostavno krojenu suknju i udobne cipele. Baš onakve kakve se kupuju za dug hod. A njezin hod bio je doista dug. Kao one skandinavske plaže prepune fjordova koje ni na karti ne možeš prstima prijeći. Samosvoj je koračao polako s rukama u džepovima i uvučenim ramenima. Noć i nije bila hladna. To je on samo ostavljao dojam. Nekakav "povučeni" dojam. Ne njoj. Sebi i Istima.
Razgovarali su u tišini. Gestama i mislima. Vrhovi njezinih cipela na trenutke su postajali nevidljivi. A onda opet iznova izranjali ispod njene duge suknje. Kao dva preplašena puha. Samosvom se to učinilo neopisivo zabavno. Zapravo... Još nikada nije koračao s nekim. Koraci su uvijek brojali samo jedan par cipela, a sada... Sad pokušava uhvatiti ta dva mala puha. Bar u koraku, ako već ne može u stopu.
- Čujem te.
- Znam. Zato i šutim. Ni ne želim da čuješ kad naglas govorim.
- Nađimo se i sutra. Najavili su maglu. To bi mogla biti dobra kulisa za ovu predstavu.
- Znači... Ti znaš scenarij unaprijed.
- Da. Za moju ulogu.
- Zanimljivo... Nikad nisam znala poznato. Ali... Znam da me razumiješ. Dobro. Sutra.
Samosvoj je otišao istočno od njenog zapada. Misli mu se ispreplitale kao otrovni bršljan po drvenoj ogradi. Misli o njoj. Potisnule su sve druge. Sve druge postale su samo pomisli. Ona... Ona je bila misao.
(sanjajte dobre duhove svojih misli)
AKO SAM...
Nema me. Učim. Zapravo...
Čitam ja tu knjigu i... Stoji tamo ovako:
Valentinovo potječe iz staroga Rima gdje se 15. veljače slavio dan...
Sva sam se smela.
Smela? Šta znači smela?
Sjašila s metle.
(odličan, sjedi! 5 iz zalaganja!)
E pa sad više ne znam...
Učim li ja knjigu il` ona mene?
TEORETIČARI I PRAKTIKANTI
Garo je običan pas. Mješanac mame ženke i tate mužjaka. Svako jutro se provlači ispod plota. Odlazi na posao. Njuška, kopa, zapišava, žica... Nađe se koji put i bonus na plaći. Kad se popriječi kak`a kuja tjeralica. E to je onda pos`o!
Ima Garo i svoju rutu - stazom kraj pekare preko dvorišta do nečijeg kokošinjca pa kanalom do svog drveta preko ceste.
I tako svako jutro. Ni jedno nije mašio. No... Jutros je bilo drukčije. Taman fino pronjušk`o, ušićario komadić kifle, rastjero kokoši, preskočio kanal i... TUP!!!
- Ajme!!! Udari kera!!!
- Šta koji... E jebemumater, pa šta je ovo?!?!? Vid` mi auta!!!!
Gomila odmah nahrpila. K`o ono kad se otvara neki šoping centar.
- Jao jadni čovječe! Pa branik ti totalno sjeban!
- Ma jebeš branik! Vid` mi fara! Skroz u klincu!
- Da, far! Da, branik! A vidi guma što su oćelavile!
- Pa znate vi ljudi kol`ko će to mene sad koštat?!
- Ma dajte, molim vas! Pa to vam je još namanja stavka u svemu. Ako dopuštate... Ja sam, znate, po zanimanju akademik te bih vam stoga predložio nešto vrlo praktično: sad, kad ste već silom prilika, primorani mijenjati branik, pokazivač smjera te gume, promijenite odmah i filtere. Pobogu, čovječe, učinite nešto za ekologiju! U ovom svijetu nebrige potrebno je ekološki osvijestiti građanstvo ukoliko smatramo da...
- Jest! I ja sam čuo da sad tražidu i eko-test kad teraš kola na tehnički! E`o gospoja recite vi. Jeste i vi to čuli?
- Ah, čujte... Ja vam se baš ne razumijem puno u tehnološke preglede...
- Tehničke, gospođo! Te-hni-čke!
- Svejedno, kakogod. Ali ako ste me već upitali, dopustite da iznesem svoje mišljenje. Jesam ja vas prekidala kad ste govorili?
- Replika! Gospođo, samo pokušavam...
- Molim vas! Ne prekidajte me više! Ovako- moje mišljene je da pod hitno morate ovu divnu nijansu metalik zlatne, koja je sad oštećena, popraviti. Inače, sumnjam da ćete proći na tom te-hni-čkom. O estetskom da i ne govorim!
- Jao gospođo! K`o da je meni sad do boje! Meni je branik sjeban. Jel` razumijete vi to? Jel` znate vi šta znači to? To... Sje-ban.
- Gospodine, danas je vaš sretan dan! Dopustite da se predstavim: ja sam Zdenko Utrparović, generalni zastupnik rabljenih branika te prepakiravač originalnih stranih proizvoda u originalne domaće. Rado ću vam pomoći. Recite... Koje je godište taj vaš... Hm... Auto, rećemo?
- Ma neka, Utrparoviću, ne treba. Imam ja zeta koji...
- Ta haj`te ludi čovječe! Gospodin vam želi pomoći, a vi tako! Recite slobodno. Koje je godište?
- 2003. Al` sam kraj!
- Hm... Čekajte... Samo da okrenem jedan broj.... `Aloooooo, Mataneeeee, jel` imamo mi bran... Matane, jel` me čuješ? Pa siđi s brda da mo`š bolji signal `vatat. `Ajde požuri. Imamo situaciju ovdje...
Gari se više nije dalo umirat. Teatralno je odšepao do svog drveta i... Zapišao ga. Odmah se osjećao bolje!
NOMINA SUNT ODIOSA
Bio sam amulet bogovima. I faraonima. Klanjali mi se u čast upornosti, stavljali na mrtve pokraj srca da žive i dalje, nosili me oko vrata... Čudno... Mislio sam da veliki ne vide tako nisko.
Uf! Rupa! Moram se nekako izvući...
Aaaaaa!!!! Dobro je... Opet sam na ravnom. Ovaj grumen postaje sve teži, ali... Dogurat ću nekako. Samo još malo...
Noge me već izdaju...
O ne!!! Brdo!
1... Ništa.
2... Ništa.
56... Zamalo!
1001... Konačno!!!
Opet sam na ravnom.
O ne!!! Đon! Odozdo!
Idiote!
- Jebote! Fuj! Stao sam u govno!
Idiote! To je sve što si vidio?!?! A ja? Ma nisi ti velik. Ne vidiš male stvari. Ne vidiš nisko.
Ah... Svejedno... Moj je oklop prečvrst za vaše đonove. Vi ne znate da ja živim vječno?!?! Da, da... Znam da me zovete govnar. Ali... JA SAM SKARABEJ!
Imajte to na umu drugi put kad opet, po potrebi, oslijepite.
Jel` da obrazlažem ili ne? Bolje ne. Mali će shvatiti. Veliki ionako ne čuju tiho. I ne vide nisko.
SVE MANJE ŠUTIM
S glupima se tako fino napričam, jer... Sve što kažem, ionako će krivo shvatit. S prosječnima čavrljam. O svakodnevnim stvarima, jer... Dobro mi nekad dođe i da sam u tijeku. Da ne stojim. S pametnima šutim, jer... Ako pričam, neću ništa čuti.
04.10.2007. | 08:05 | 10 Komentara | Print | # | ^SAMO GLEDAM
Dangubim ja tako na poslu jučer. I negdje između 45 kjnige na fotokopirki, 10-ak novih filmskih naslova, prašine na policama i inventure, uhvatim 25 sekundi slobodnog vremena. Taman kol`ko mi treba da zaključim. Pogledam kroz onaj moj prozor u `svijet` (negdje između plakata i paučine ima taman dovoljna rupica za proškiljit) i vidim svašta.
a) Akrobati na trapezu: vješto pentranje po skeli rezultira jedino zamišljenom fasadom jer je sve što bi trebalo na vidjelo, zakukuljeno nekim polupoderanim ponjavama tako da ne mo`š ni naslutit šta se iza tog zastora munđa. Možda upravo dogovaruju zaplet scenarija. A možda su glumci samo malo raštimani. No, kad to bude gotovo... Is! Ima crkva da nam bljesne u novom žutom svjetlu. Neće mene više ni`ko ispitivat da di je ta crkva. I s mjeseca će se vidjet! Ona, kineski zid i moje gumene čizme.
b) Adolescenti u stanju alkoholno-toksičnog šoka: On nju u`vatio lijevom rukom oko struka, a desnom za sisu pa ju kao vodi nekud. Njena zvijezda vodilja! Jedini problem i jest u tom što ona sad jedino zvijezde i vidi. Al` priznajem... Ma šta priznajem - dajem joj orden Reda Hrabrosti za sva ona tapkanja (koja u praksi nazivamo hodom) stazicom bez ijednog jedinog doticanja bankine! I još ni školsku torbu nije zaboravila! A tak`a ubivena. Curica se stvarno priprema za život na najbolji mogući način - bolje i zvijezde nego ovo što vidim ja.
c) dojavljivači neplaćenog parkinga: Šetači. Kucači. Svaki put ih žicam za kaznu. `Ajd mi, bogati, više stavi taj najlon-papir pa da odem kod Onog i platim samo 6 kuna pa sam mirna cijeli dan! Al`, c! Ne! Nema šanse da oni meni olakšaju brigu. Ima ja da razbijam glavu cijeli dan o tom kako sam povlašćena. Da se sramotim sama pred svojim karakterom kako nisam k`o drugi.
d) Paziteljice vizualnog dojma: Jebote, uvijek jedne te iste face! Ispadaju iz tog salona sve jednake k`o s neke pokretne trake. Kose ravne, ispeglane, izblajhane, sjajne i oblikovane. Ma pitam se samo, oklem im vremena svaki dan?!? `Ajd za lovu manje-više. To se još dade i ukrast, al` vrijeme...
e) Tragače PVC boca: E njih mi žao. Stvarno. Ako bi dostojanstvena starost trebala izgledat tako, onda bolje da ni ne ostarim. Kažu- e da su mi one godine i ova pamet. A sve si nešto mislim, bolje da su im ove godine i ona pamet. Manje bi bolilo. Veli mi prijatelj neki dan: `ajd, šta se tol`ko sekiraš?! Pa ne rade to svi iz potrebe. Neki to iz hobija! Jebemti hobi! Ja sam nekad iz hobija skupljala crteže, stripove, drnde... Al` ništa s namjerom da to jeftino unovčim. Sad iz hobija skupljam loša iskustva. E njih ću tek da unovčim!
I gledam ja tako i gledam... Vidim sve što nisam baš poželjela kad sam se ujutro probudila, vidim da je sve po starom; da još ima nade... Al`... Dobra stvar je proizišla iz svega- vratila mi se vjera! No, o tom ću sutra... Sad je to već sutrašnja vijest.
FAN(atizam)
Jučer je bio dobar dan. Naučila sam neke važne životne stvari, bez kojih, iskreno, ne znam kako sam dosad živjela. Naprimjer, sad znam razliku između backhanda i forhenda; znam da sve velike trilogije dolaze u tri dijela; da ću dobrano nagrabusiti, ako ne vjerujem u nešto što je nametnuto zakonom mase; da biti fan ne znači bezuvjetno voljeti nešto... Prozivaše me. Kao- ti si fan, ne valja ti to. Ne mo`š racionalno rasuđivati i ne m`oš nikad bit dovoljno objektivna... Ja fan?!?! Ja? Pa ljudi tetoviraju Simpsone na intimnim dijelovima tijela; klanjaju se u čast onih što pune žute stranice; ne čuju dalje od šatora; ljube slike nekih, samo njima lijepih ljudi... Rado bih i ja tetovirala nešto. Evo, naprimjer, mačku na lijevu sis... Ma može i nogu. Al` me straj. Bojim se da će jednog dana ta mačka više sličit shar-peiju neg` nečem tako perfidnom k`o što sam i zamislila. Rado bih se i ja klanjala u čast nekih vaših `žutih`, al` gospodo draga, ionako će nas žuti preplavit, klanjali se mi njima il` ne. Rado bih i ja da slušam sve, al` da čujem samo ono što meni odgovara, no... Iako znam gestovno-znakovni, još uvijek nisam gluva. Još strahujem od sljedeće pjesme na radiju i još čujem kad me prozivaju i mame na komplimente k`o klince na bombone. E, slatkoriječivi moji, puno ja više riječi znam od vas. Rado bih i ja bila idolopoklonik i ljubila slike lijepih ljudi, al`... Nemam ukusa za lijepo.
Zbogporadi toga, ostavljam u zalog za dobre dane neka svoja vjerovanja. U nevidljivo. U NLO-e: u dobru volju; u utjecaj mladog mjeseca na moj novčanik; u prazne mozgove koji se još daju nadopunit nečim... Evo šta je fan, fanatici!
LAKU NOĆ, MIŠEVI
Na jednom od onih sumnjivih uglova, stajao je oglasni stup. Na njemu se šarenili pozivi, informacije, obavijesti, dojave. Samosvoj zastade. Ionako je imao svo vrijeme ovog svijeta, a cilja ni na vidiku. Čitao je: Obavještavamo svu rodbinu i prijatelje da je naš dragi P.K. blago u gospodu preminuo i tako se spasio 76-ogodišnje agonije...; subota, 20h, velika zelena površina, nastupa najpoznatiji zavijač glasnica na ovim prostorima...; prodajem majku za dva impulsa na telefonu ili mijenjam za neku koja ne brine...; rado ustupam prava na loše misli bez naknade i autorskih ovlasti...; tražim srodnu dušu koja ne zna s brojevima, ali će se dobro snaći s ovim - 051/ 443 43 4433. Nije odolio. 051/443... na dlanu.
U svom malom svetištu, dugo je zamišljao ishod poziva.
Ma, kvragu i sumnja! Zovem.
...
-Halo... Halo? Tražite nekog?
-Pa, da. Ja... Ovaj... Vi ste dali oglas da tražite.
-Jesam li našla?
-Ako niste do sada.
-Mislila sam... Sad je vrijeme između noći i jutra. Već sam se uplašila da će netko nazvati u neko nenormalno, ljudsko doba, ali... Dobro da ste nazvali sada. Baš sam otresla sve propisane standarde k`o prhut sa revera.
-Drago mi je da ste budni.
-Nemojte puno govoriti. Pustite tišinu na slušalicu. Tako ću već znati...
Tišina je trajala taman toliko da sazna nešto više od samog broja na oglasnom stupu. Sutra će se naći. U neko normalno, neljudsko doba. Između noći i jutra.
Na stropu se počeše projicirati slike. Sephija efekt. Još jedini koji ima dušu. Pratio ih je do ključnog trnutka. Onog koji zaustavlja dah i poslije kojeg više nema puta za gore. Samo je zaspao.
(sanjajte neke svoje sephije. moje su odavno odsanjane, al` jednom... jednom ću ih i dosanjati)
ELI, ELI
Dragi bože,
nisam jučer bila na misi. Kao ni prošle nedjelje. Kao ni one prije prošle. Kao ni 52 nedjelje prije. Nije baš da nisam imala potrebu, nego... Počela sam sumnjati. Mislim da baš i nisi previše zauzet poslovima oko meni važnih stvari. Taman kad su neka dobra jedra na horizontu, opališ me lošom vjesti. Evo, naprimjer: jesi mi ti to sredio nadoplatu struje 1600kn? Pa nego tko drugi, jel?! Ma što me nisi oapučio s 6000?!?! Ovo ti ja lako sredim- samo 16 puta odem na posao, 6 dana u tjednu po 9 sati, i da viš` kad se kamara para svali na tekući! Ima da mi ostane još i za kiflu. Al` 6 milja... E to bi već teže odgulila. Al` vi`š, to bi me baš odobrovoljilo, jer... Što me ne ubije...
Nego, stavila sam malo film na rewind: poturaš mi priče o raju i vječnom životu; donosiš pravila ponašanja prema bližnjima; opraštaš sve grijehe; vidiš svaki moj pokret; prijetiš paklom; činiš mi uslugu `hvatanja za slamku`.... Vidim ja, ne uklapa se moj stil baš puno s tvojim pravilima. I... Znaš šta? Imam novog boga. Taj ne obećava ništa. Ne oprašta lako. Nemo`š njemu doć i izmolit 10 očenaša i 5 zdravomarija i onda `ladno nastavit zajebavat sve oko sebe k`o da si najsvetiji na svijetu. A ne! Njemu se moraš molit dugo. I dobro. I... Opet možda neće oprostit, al bar je uvijek tu.
