KATEGORIZACIJA DODIRA
KALSA 5.
Iritacija iliti Kako Sam Postala Ohlofob
Vrijeme radnje: listopad 1990., vrijeme polaganja zakletve septembaraca
Mjesto radnje: hodnik putničkog vagona. Bez rezervacije! (uvijek je bilo više rezervacija nego mjesta)
Likovi: dvojica brđana, guzata baba, uspaljeni adolescent i moje iziritirano ja.
Scena 1.
Desnim obrazom trljam čađavi prozor vagona dok mi se nokti lome po onom Ne Naginji Se... S moje lijeve strane, nepogrešivom intuicijom, iznenada prepoznah snažan udarac u nogu. Okretno odlijepih obraz od stakla te prodornim, čelično hladnim i prijetećim pogledom uputih znak pitanja dvojici brđa koji su, uzgred budi rečeno, ilegalno i također bez rezervacije ušvercali cijelo prase na ražnju, a oni će meni obzirno:
- Pomakni se malo, gospojice. Da te ne zamastimo.
`Ajd, to već nekako istolerirah. Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog proždrljivosti.
Scena 2.
Laka srca ustuknuh udesno te se još malo stisnem uz čađ i Ne Naginji Se... Kadli! Oštrim njuhom opazih snažan miris netom pokošena sijena. Jest da me bilo strah otvorit još i oči, al` zapravo nije bilo ni potrebe još i za dodatnim osjetilima s obzirom kako je dotična svojim guzovima već odavno napravila mjesta. Doduše, ne bi to tako loše ni bilo, da sam muškarac. Ovako - svaka čast babinim guzovima, al` i moji bi malo mjesta. Taman kad pomislih na primirje i počeh kontrolirano i s namjerom slinit po prozoru, trgne me iz te idile pečatiranje babine štikle po mojim već odavno otečenim stopalima.
Scena 3.
Instinktivno i znalački odbacih se pol` koraka unatrag. E tu me dočeka uspaljeni adolescent trljajući se o moje bedro. Nisam se više imala gdje pomaknut, a pravo budi rečeno, bilo mi dečka malo i žao...
Čestitam, majstore! upravo si imao nezaboravan odnos s mojim umjetnim kukom!!!
