JUTARNJA ISPOVIJED
Sinoć, nekoliko sekundi prije R.E.M. faze, proleti mi kroz glavu cijeli vašar slika: koliko sati do dragih ljudi; hoće li piercing boljeti; kako na sobnoj temperaturi sačuvati voće od fermentacije; hoće li Kojot ikad uhvatiti Pticu Trkačicu; zašto Walken snima samo imbecilne filmove; jesam li uključila centrifugu; hoće li me i ujutro dočekati neki Casper na mailu; kako ću objasniti svoj probušeni nos šefu; kol`ko ono Žuža zaljuti fiš kad naručiš extra-ljuti; da li je glupost stvarno neizlječiva; zašto se za brodove kaže da se GRADE...
Sad... Nekako mi stalno pada na pamet ona scena iz Pulp Fiction-a kad Uma Thurman i John Travolta imaju dejt u onom All Star kafiću gdje ona non-stop nešto melje i odjednom ostane bez teksta. Pa kaže: Zar ne mrziš ovu prokletu tišinu? Zašto ljudi uvijek imaju potrebu trabunjati o glupostima, samo zato da bi se dobro osjećali?
Nda... Nekad tišina zna prepasti đina...
Stvarno...
I sad... Predoziravam se kofeinom i sve nešto razmišljam... Zašto pametne žene uvijek ostanu ikone priče, a glupave se tako dobro snađu da im ni kurac u životu ne fali?!?!
I tako... Sad se ja pitam, a šta to meni fali? Ništa. Osim nekoliko sitnica koje se daju ispod bora utrpat: žuta kabanica, kalendar s puno crvenih datuma, termofor, nekoliko neispisanih riječi među onim pisanima u rano jutro, vintage slike dobrih godina i... To je to.
C... Kad bih danas nekako mogla dokučiti sutra.
