S FAMILIJOM... part II
...Rijeka. Uvijek sam ju smatrla Obećanim Gradom. Utopijom! Nda, stvarno je divan osjećaj biti tamo. Samo... Voljela bih jednom postati i dio nje. Tko zna...
Nego, ovako - Našla se moja sadašnja i buduća familija u kafiću na rivi. Jedno solidno, svakodnevno mjesto. nije baš nešto gdje bi predsjednik organizirao domjenak, al` je mjesto u kojem se običnjaci poput mene osjećaju sasvim kako spada. Tamo uvijek svratim na kavicu kad dođem. Za stol s četiri stolice ugurasmo mi tako još poneku i zauzesmo po` terase. K`o prava familija koja iole drži do sebe - svi na okupu. Doslovno: okupirali smo već spomenutu terasu. Mladić koji se odazivao na konobar, ko sumnjam da mu je to pravo zanimanje jer je u 20 tura donosio piće pošto nije bio kadar zapamtiti cijelu narudžbu odjednom (ili su to naši prohtjevi bili zajebani, hm... ne znam...), u jednoj od tura zaboravio je i otvarač za pivo. 
E sad..U ovom zecu leži grm- jedna od kreatura moje buduće familije napravi se faca pa posegne za upaljačem. I... PLOP!!! Majkutibauštelsku poljubim!!! Pa sramota je, brate. Stvarno se vidi da smo iz nerazvijenih krajeva! Mladić-Konobar ostao je s vadičepom u ruci k`o popišan, a ostatak moje familije samo je pognuo glave uz tihi piskutav zvuk koji je nalikovao na "Izvin`te, molim Vas". Bilo nas je sram. Al` ne toliko koliko kad je ista kreatura u Tinjanu poklopila pod svojim enormnim bićem (što bi se po domaći reklo - razljepila se k`o pi... po po` restorana), al` to je već priča za sutradan...
