Pričamo priču…

nedjelja, 28.10.2007.

Crvena priča: Krešimir (2)

Za objašnjenje ovog projekta, Pričajmo zajedno priču, pogledajte prvi post na ovom blogu. Započete su tri priče. Danas objavljem prva dva pasusa priče o Krešimiru. Pogledajte prethodni post za plavu priču (Martina), te prvi post u kojem je i prvi nastavak zelene priče, Posljednji čovjek. Ako želite predložiti nastavak bilo koje od njih, napišite ga kao komentar uz ovaj post!

Krešimir

1. Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.

Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.

2. Eto mu sad! Znatiželja se plaća. Da li bi izbjegao ovo ludilo da nije otvorio ormar. Posteri, lanci i cijeli konglomerat te sobe govorio je sve ono što mu je intuicija govorila: Krešimire što vidiš ne vidiš, noga! Ali ne, bilo je to jače od njega biti vitez djevi u očaju. Sad budi vitez!

srijeda, 24.10.2007.

Plava priča: Martina (2)

Za objašnjenje ovog projekta, Pričajmo zajedno priču, pogledajte prvi post na ovom blogu. Započete su tri priče. Danas objavljem novi pasus priče o Martini. U prethodnom postu, pogledajte i uvodne pasuse druge dvije priče. Ako želite predložiti nastavak bilo koje od njih, napišite ga kao komentar uz ovaj post!


MARTINA

Martina, dvadesetogodišnja studentica ekonomije, tog se jesenjeg jutra trgla iz sna ranije nego obično. Tek je prošlo šest: na nebu iznad grada praskozorje se tek naslućivalo. Nešto ju je uznemirilo; ne san. Neki zvuk, pomislila je, ili prisutnost nečeg neobičnog.

To nije bio zvuk u njenoj glavi. Prepoznala bi ga. Nastavila je ležati. Bez pokreta. Ujednačenim disanjem. Osluškivala je.Da, sigurno to nije bio zvuk u njenoj glavi. Pomisli kako je dobro što rolete nisu sasvim spuštene. Između letvica probijala je škrta svjetlost koja je tek neznatno dohvatila pokućstvo. Svakim trenutkom sjene su postajale izražajnije. Čekala je.

petak, 12.10.2007.

Pričajmo zajedno priču, puta tri

Ideja kolektivnog pisanja priče u nastavcima, naravno, nije nimalo nova. Ali može biti zgodna zajednička kreativna zabava. Pa sam tako kreirao ovaj blog, za ljubitelje književnosti. Ako nešto zanimljivo proizađe, fino! Ako ne, ništa nismo izgubili.

Pravila su ova: pročitajte tri ponuđena pasusa, zamišljena kao početak budućih priča. U sva tri, postoji zajednički motiv: netko je sam u sobi (a možda i nije?). Pokušajte se uživjeti i zamisliti, kakav bi mogao biti nastavak. Napišite jednu rečenicu, ili nekoliko, kao nastavak, ne mora biti dulje. Priložite kao komentar uz ovu poruku.

Pregledavat ću stalno što ima novo, i priču sa zanimljivim nastavcima stavljati kao novu poruku na blog, pa će se moći dalje nadovezivati. Možda se neka priča razgrana u više nastavaka, pa ćemo imati više od tri priče: priču 1A, 1B, 2A, 2B itd..

Možete također dodati i svoja razmišljanja o tome kako bi priča mogla dalje teći. Zanimljive ideje dodat ću posebno, ne kao sastavni dio priče.

Pri tome, ipak, za razliku od nekoliko sličnih projekata koje sam vidio na webu, kao voditelj projekta zadržavam pravo određene intervencije u napisano. Nipošto neću mijenjati smisao, ali ako ocijenim potrebnim popravit ću pravopis i dotjerati stil, tako da se ostvari određena stilska ujednačenost priče (inače je to "skupusano"), i možda ubaciti poneku rečenicu da se održi kontinuitet radnje. Takvom revizijom potpune anarhičnosti može se možda dobiti zanimljiviji rezultat.

Ako jednom iz toga ispadne nešto završeno, pa se čak pojavi mogućnost da bude i objavljeno, svi suradnici će biti navedeni pod svojim nickovima.

Treća priča napisana je davno, i objavljena pod naslovom "Najkraća SF priča na svijetu". Ima nekoliko cjelovitih priča, nastalih kao nastavak te dvije rečenice. Možda mi smislimo nešto novo!

Evo dakle, tri ponuđena početka. Pokušajte razviti:
Što je uznemirilo Martinu?
U kakvoj je to nevolji Krešimir?
Tko je pokucao na vrata?
(Ne morate naravno odmah ponuditi odgovor. Možete razvijati atmosferu, ubaciti neku paralelnu liniju zbivanja isl.)

Milan Marić


Priča 1: Martina

Martina, dvadesetogodišnja studentica ekonomije, tog se jesenjeg jutra trgla iz sna ranije nego obično. Tek je prošlo šest: na nebu iznad grada praskozorje se tek naslućivalo. Nešto ju je uznemirilo; ne san. Neki zvuk, pomislila je, ili prisutnost nečeg neobičnog.


Priča 2: Krešimir

Mrgodno je promatrao prostoriju u kojoj se našao. Prozor je bio velik, ali na njemu su bile rešetke. Tanke, ali čvrste. Pokušao ih je protresti, snažno. Pokušao ih je saviti, prvo koristeći punu snagu ruku, a zatim uprijevši nogama o rub zida, tako da je obim rukama potezao jednu šipku. Snažno su mu se usjekle u dlanove. Bilo je, naravno, uzaludno.

Prozor je bio na drugom katu. Ispod, bila je livada, nekošena. Uz kuću je vodio puteljak, a pedesetak metara dalje počinjala je šuma. Nikakve pomoći s te strane.


Priča 3: Posljednji čovjek

Posljednji čovjek na svijetu sjedio je sam u sobi. Tada se začulo kucanje na vrata.

12.10.2007. u 15:31 • 9 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.